Razmišljala sam o oprostu i zaboravu. Teška je to tema. Možda netko tko nije proživjeo svoj osobni rat ili neku životnu tragediju ne može razumjeti kako je i zašto teško oprostiti.
Noćas sam ponovo sanjala svoju kuću. Pamtim svaki njen kutak i miris. Svaka kuća ima svoj miris, a moja je mirisala na novo i čisto. Lijep je bio osjećaj otključati vrata i ući u malo carstvo uređeno po vlastitom ukusu, ali na žalost u toj kući su stanovala dva potpuno različita svijeta.
Vrijeme je od tada pa do danas ispisalo na mojim stranicama bezbrojne priče pune boli i gubitka. I vjerujte mi nema tog oprosta i zaborava koji bi izgladio bore nastale od takvog života.
U zadnjih mjesec dana ponovo pokušavam riješiti svoje stambeno pitanje. Sve ide sporo i nepravedno, jer onaj drugi dio svijeta s početka ove priče i dalje živi u svom začaranom dvorcu, ne osvrćući se na sluge i podanike.
Nema zaborava i nema oprosta, ma što god vi o tome mislili, možda samo povremeno vrijeme ublaži oštre hridine na koje sam se spoticala. I ništa više.
Post je objavljen 14.11.2004. u 16:51 sati.