petak, 25.06.2004.
Puzzle...
Život je kao puzzla.Najteže nađeš onu puzzlu koja slici daje konačan smisao ako je stavljena na pravo mjesto.
25.06.2004. u 19:41 •
1 Komentara •
Print •
#
Radost roditeljstva...
Uz koljevku sam stajala sama.Sretna, no istovremeno i tužna.Čini mi se da je konačno došlo vrijeme kada su očevi prihvatili radost roditeljstva i s ponosom guraju kolica sa svojom djecom.Lijepo je to.
Radosno gledam mlade bračne parove kao s osmjehom šetaju ulicama ili parkom i nježnim pogledom prate svoje mališane.Ja nisam imala tu sreću.No eto, doživjeli smo i pubertet.Moj vrli sin i ja.Sami se hrvamo sa neću, ne mogu, s povišenim tonovima i mrgođenjem.Ušli smo u fazu vrlo glasnih razgovora, beskrajno dugačkih "važnih" priča koje pozorno moram saslušati.
Možda u nekom novom stojeću i ja doživim radost roditeljstva onako kao treba, u dvoje.Treba se nadati :)
25.06.2004. u 19:19 •
1 Komentara •
Print •
#
ponedjeljak, 21.06.2004.
Žena s milion mana...
Potpuno sam promašila stoljeće.Željna ljubavi, topline, obitelji, mirnog kutka, subotnjih večeri provedenih u krugu najmilijih.Želim malu kućicu u cvijeću puno smijeha.
I upadnem u savremeni svijet računala, užurbanog života, jurnjave na posao, zaboravljenih vrijednosti.U bezvremeno vrijeme lažnih vrijednosti, trčanja za materijalnim. Trenutno se u ovom svijetu osjećam kao da imam milion mana i tražim svoj Delorayn da otputujem u pravo vrijeme, negdje iza oblaka, iza duge gdje ljudi nisu zaboralili živjeti, negdje gdje postoji moj mali princ:)
21.06.2004. u 15:26 •
1 Komentara •
Print •
#
Ljubav donesena vjetrom...
Dašak vjetra probudio me ranom zorom.Još su travke spavale okupane jutarnjom rosom, a ptičice su se veselile novom svitanju.Volim jutra, ali ih uvijek prespavam.No, ona morska ne preskačem.Navijem sat i mrgodim se, ali ustanem.Morska jutra su posebna.Prošetam tada rivom dok je more mirno kao ulje, dok svi mirisi još caruju nepomješani sa životom stanovnika.I tada s vjetom dođe i ljubav, iznenada...
Ja volim posebno.Volim onako kako nitko ne voli...Svakom niti svojih osjećaja oživim poseban mali svijet, svijet ljubavi.Tu caruje duga, potok, oblaci, lastavice, caruje sunce koje je uvijek u zenitu, ma u mojoj ljubavi uvijek caruje proljeće i more!
21.06.2004. u 15:24 •
0 Komentara •
Print •
#
srijeda, 16.06.2004.
Bez suza...
Zadnja suza ishlapila je klizeći licem onda kada sam bila sretna.Sretna i naslonjena na tvoje rame, dok su otkucaji tvog srca još uvijek davali ritam mom životu.
Svatko je otišao tražiti sreću na svoju stranu.Od tada nema suza, niti zbog tuge, niti zbog sreće.Još uvijek se nije dogodio tren koji bi bio toliko poseban da bi izmamio suzu...izdajnicu, radosnicu.
16.06.2004. u 10:16 •
0 Komentara •
Print •
#
Pariško plavi kofer...
U podsvjesti još uvijek nosim tvoje tragove na sebi.I kada putujem, s tobom putujem.Zato sam kupila veliki kofer, pariško plavi.
U njega slažem redom:ljubav koju smo ostavili onog dana na parkiralištu, poljupce ukradene od pogleda drugih ljudi, dodire kao svila meke, poglede koji su topili snijeg te zime.U njega slažem sva pisma nikada napisana...
No ostaje uvijek prazan taj pariško plavi kofer.Koliko god punila u njega sjećanja, prisiljena sam shvatiti da u njega samo stane prolaznost vremena...
16.06.2004. u 10:14 •
0 Komentara •
Print •
#
nedjelja, 13.06.2004.
Proljetni pljusak...
Cijeli dan su se oblaci gurali na nebu.Kao da je svaki tražio idealno mjesto, a zatim su se posvađali, potamnjeli, posivili....Iz cijele te gužve dogodio se proljetni pljusak, baš kada sam bila na pola puta do kuće.Ništa strašno pomislih.
Tada je odjednom počeo padati led, sasvim sitne granulice.Sklonila sam se na par minuta u obližnji ulaz.Kada se sve smirilo nasatavih put prema kući.Čizmice su se polako počele puniti vodom, leda je bilo strašno puno, potoci su se sljevali stazama, a ja....samo sam htjela da me uhvatiš za ruku, da bacim kišobran i da zajedno potrčino...Ma kome bi tada smetale mokre noge...proljetni pljusak i led....
13.06.2004. u 18:38 •
0 Komentara •
Print •
#
Misao...
Tog trenutka besposleno sam sjedila i očekivala nekog da pokuca na vrata.Pogled mi je dodirnuo vrh visokog bora koji se lagano ljuljao na vjetru.Gle, pomislih, dotiče nebo :)
Poželjela sam i ja biti tamo visoko tog trena, malo bliže suncu i ogrijati se, jer u jutarnjim satima sunce još nije na mojoj strani prozora.
Danima već nekako prazna srca dolazim na posao , prazna srca idem u krevet...bez Tebe..Kao da si mi se izgubio u beskraju pustih dana.I onda...iznenada prođe netko pod prozorom, a srce mi zaigra...Ne...ipak nisi ti, ali ista crna kosa, ista frizura koja mi danima nije davala mira.
I opet ne znam, dal´ sam sretna što te je sve manje u meni ili me baš to danima čini tužnom?
13.06.2004. u 18:34 •
0 Komentara •
Print •
#
