Tog trenutka besposleno sam sjedila i očekivala nekog da pokuca na vrata.Pogled mi je dodirnuo vrh visokog bora koji se lagano ljuljao na vjetru.Gle, pomislih, dotiče nebo :)
Poželjela sam i ja biti tamo visoko tog trena, malo bliže suncu i ogrijati se, jer u jutarnjim satima sunce još nije na mojoj strani prozora.
Danima već nekako prazna srca dolazim na posao , prazna srca idem u krevet...bez Tebe..Kao da si mi se izgubio u beskraju pustih dana.I onda...iznenada prođe netko pod prozorom, a srce mi zaigra...Ne...ipak nisi ti, ali ista crna kosa, ista frizura koja mi danima nije davala mira.
I opet ne znam, dal´ sam sretna što te je sve manje u meni ili me baš to danima čini tužnom?
Post je objavljen 13.06.2004. u 18:34 sati.