Uz koljevku sam stajala sama.Sretna, no istovremeno i tužna.Čini mi se da je konačno došlo vrijeme kada su očevi prihvatili radost roditeljstva i s ponosom guraju kolica sa svojom djecom.Lijepo je to.
Radosno gledam mlade bračne parove kao s osmjehom šetaju ulicama ili parkom i nježnim pogledom prate svoje mališane.Ja nisam imala tu sreću.No eto, doživjeli smo i pubertet.Moj vrli sin i ja.Sami se hrvamo sa neću, ne mogu, s povišenim tonovima i mrgođenjem.Ušli smo u fazu vrlo glasnih razgovora, beskrajno dugačkih "važnih" priča koje pozorno moram saslušati.
Možda u nekom novom stojeću i ja doživim radost roditeljstva onako kao treba, u dvoje.Treba se nadati :)
Post je objavljen 25.06.2004. u 19:19 sati.