Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

utorak, 16.02.2016.

Tajna Okruglog stola 1

Vrijeme kada su padale kiše Shakazeye

Starom, ali još uvijek snažnom i moćnom rukom, general Panđa nježno pogladi Sonsyreyne duge crne kose, a njegov dubok i snažan glas zagrmi dvoranom: 'Predivna moja princezo, On je doista neobičan i zaigran poput dječaka, ja sam pomislio da Ga poznajem i da sam spreman predvidjeti sve Njegove vragolije, ali budem li živio još sto godina On će me uvijek nanovo iznenaditi! No, Ti doista jesi Ona koja je Svijetlog oka, daha svježeg jutarnjeg, Ti si ona koja rukom dodirne zvijezde i one tada zasjaje svijetlom milijuna zvijezda što obasjava vjetrovita prostranstva Sylenca …

O, Handrho, o, zaštitnice naša, mi Te se nikada nismo prestali sjećati! Sada se samo smiri, naspavaj, jer još malo i nestat će dan, a jutrom kada se probudiš ja ću te odvesti u prostranstva Sylenca i pokazat ću Ti gdje ćeš Ga potražiti ... pa ako su za Njega Tvoje suze nemoćne, za mene su poput bisera i ja im odoljeti ne mogu i …'

Stari Panđa nije mogao dovršiti svoju rečenicu, jer mu Sonsyreya poleti u zagrljaj i zamalo ga obori, jer taj se prekaljeni Vitez, iz doba kada je Svijet još uvijek bio mlad, tomu ipak nije nadao. Sva ushićena Sonsyreya je obećavala: 'Noćas ću ja Njemu ušetati u san, a sutra ću uzeti sve ono što mi srce bude htjelo. Noćas će se nebo Sylenca otvoriti i ja ću u Njemu probuditi čovjeka i zbog toga postat ću mu zauvijek draga … '



Sonsyreya vesela i sva izvan sebe od sreće kao da je lebdjela te se žurno uputi u dvornice palače Mynetonkha na počinak ostavljajući zbunjene Vitezove vjetra u Ledenoj dvorani.

Napokon, Panđa se trgne i upitnim pogledom prođe po svima okupljenim Vitezovima vjetra u dvorani. Poput iskri sudarali su se njegov pogled i pogledi ostalih Vitezova, a onda on nemoćno raširi ruke: 'No, što je!? Što gledate, zar sam gubav?' Najjači i najopasniji među njima i jedini koji je to smio izustiti, Zumah kroz smijeh reče: 'Eh, djedice naš, pa zar Ti nismo lijepo govorili da će ti Ona slomiti to staro srce, a ti nama neka samo šutimo. Šutjeli smo na tvoje traženje, a sada si se ti sam odao.'

Panđa se nakašlje: 'Ma nemoj, ti znaš što je meni slomljeno, bolje bi ti bilo iskoristiti ovo vrijeme kako bi se pripremio za igru kartama, a vi ostali razlaz! Prvom kojem primijetim taj cinični smiješak koji vam se ugnijezdio u kutovima usana pobrinut ću se da ga skinem onako kako to ja znam.'

Dvoranom se sada zaori gromoglasan smijeh. Onda nakon nekoliko trenutaka svi redom pozdrave Panđu i udalje se nešto tiho raspravljajući među sobom …

Oduvijek je Athumanunha zaokupljalo razmišljanje, a svu njegovu pozornost plijenio je jedan mali segment mitologije o kralju Arthuru i njegovim Vitezovima Okruglog stola. Bila je to tragična ljubavna priča, odnosno 'ljubavni trokut' Arthur – Guinever – Lancelot. Godinama je već Athumanunh uvjeren i siguran da je zapravo ljubav simbol pada moćnog kraljevstva, kralja i njegovih Vitezova.

Reyamanunha je pokušavala, pokušava i pokušavat će uvjeriti i uvjeravati Athumanunha da je to samo dokaz da je srce jače od razuma i da se to ponekad događa i samom Athumanunhu koji dužnost uvijek nadređuje osjećajima. Naravno, Athumanunh tada pokušava Reyamanunhu uvjeriti da se zapravo, kako god to ona tumačila, radi o jednostavnoj ljudskoj nevjeri i slabosti ... i svaki se put nađe u njezinoj mreži koju ona znalački uvijek ispreplete i Athumanunha dovede u pat poziciju ...

Dobro, bolje da se Athumanunh ipak vrati priči i pokuša pronaći ključ za dublje razumijevanje mita o kralju Arthuru ...

<	veljača, 2016					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...