Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

nedjelja, 17.09.2006.

Legenda o Alandiji

Zelene obale Mandraghonha

U ono doba, kada je Vrijeme bilo uhvaćeno u krošnjama srebrenih borova, u doba strašnog i misterioznog Vremena, onda kada je Noć ukrala Dan neopreznim Hrabrim narodima… Na divljoj se rijeci zaustave, tu grad snažnih utvrda utemelje i svojim ga imenom nazvaše. Vjetar je stišavao njihove bojne pokliče, spustila se još jedna beskrajna noć i tama je prekrila zelene obale čarobne rijeke Mandraghonha. Onda kada su pale prve hladne kiše Sakazeye u samo jednom trenutku nestalo je nade, u maglu pretvorilo se sve, a u tišine plave noći Ona je tiho plakala srca slomljena. Imala je sve i bila je samo na korak od sna, a onda odjednom postanu Oni kao kiša i pustinja, kao Svijeta dva, nekada tako bliska, a sada tako daleka. Onda pak, u ono doba Noći kada je On već spavao ogrnut svojim plavim ogrtačem skriven iza zastora plave noći, Ona odluči krenuti putem na kojem su je čekale samo mračne sjene. Mračne šume srebrenog bora više je nisu plašile, jer Ona je sada znala čitati Zvijezde vodilje, osjećala je snagu ljubavi, imala je vatru u venama i vodu na usnama, a koraci kojima je krenula sada su doista izgledali kao da lebdi zrakom, jer bila je spremna na borbu sa sudbinom. Te Noći, kada su je Zvijezde opkolile i pokazale joj Njegove tragove, Ona je odlučila dodirnuti Ga svojim mekim i nježnim dlanovima i pokloniti mu plavi san. Slijedila je ritam svoga srca i našla je sklonu Noć koja joj je poklonila spokojno Jutro u kojem je probudila davno prije čuvanu tajnu. Jutro nad zelenom i čarobnom rijekom Mandraghonha osvanulo je u predivnim bojama i mirisima koji su se jasno mogli razaznati i vidjeti u kapljicama jutarnje rose.
… 'Kao i uvijek zabrinut si za mene, ali stari prijatelju, kaži mi, što bih ja to sada trebao uraditi? Možda bih ja trebao tražiti oprost od Nje nakon onoga što mi je učinila u gradu Drymhu?' 'Nije Ti ona ništa napravila bedasti dječače! Ti si sam kriv za njezinu ljutnju, sjeti se samo luke Altemyre, a onda opet u Drymhu, motaš se oko Sonsynore, napiješ se s onim blesavim Arghoryancem i raspetljao Ti se jezik, a ona Te gledala kao Boga. Ja jesam star, ali nisam glup, znam što treba izbjegavati u trenucima ženske ljubomore, ali Ti si 'žutokljunac' jedan, baš kao i u bitkama uvijek juriš tamo gdje je najopasnije i da …' ' Oooo, ne evo ga opet! Zar sam sada još i glavni krivac, zar me nije Ona …' 'Da me nisi više nikada prekinuo! Pet mjeseci skupljao sam snagu da Ti ovo bacim u lice, a sada kad sam konačno skupio snagu Ti me prekineš! Zar sam ja to zavrijedio od Tebe u ovim godinama?!' ' Oprosti prijatelju stari, stvarno sam malo pretjerao, ali pa Ti si me naučio ovakvoj upornosti i ustrajnosti i što bih ja sada trebao učiniti? Zar da ja prvi popustim, to želiš?' 'Ne! Malo si previše nepopustljiv i grub si prema Njoj. Sakrio si se u ove zelene šume Mandraghonha jer znaš da nas Ona ovdje ne bi nikada pronašla… Na tim nemirnim granica Mandraghona, u tvrdim gradovima Ararađana, u Manhoshu i Syryeshu susrele su se dvije prijateljice, dvije prekrasne amazonske princeze. Zašto su te amazonske princeze dojahale sa svojim pratnjama ovako daleko na jug, na same nemirne granice rijeke Mandraghonha, u opasne gradove gdje nisu bile viđene od samog Osvita Vremena? Jedna od njih bezvoljna je i vrlo tužna, a druga je uporno pokušava utješiti. 'Zar su me zauvijek zaboravili u tako kratkom vremenu? Zar je moguće da me nisu prepoznali, ili je On to tražio od njih? Zar me prati prokletstvo, pa sve što dotaknem razbijem i što volim u kamen pretvorim. Zar sam i Njegovo srce u kamen pretvorila i sama si kriva za ove poraze? Zar Ga više nisam dostojna i sve više osjećam kao da sam miljama od Njega udaljena?' 'Ako ti želiš prijateljice, možemo otići do proplanka Ryanha. Odavde, iz Shylhe, to nije tako daleko, a tamo u šumi Mayre utaborio se On sa svojom pukovnijom koja Ga je dopratila iz doline Doth gdje su ovih dana nekoliko puta potukli Sywolykhe napadačke odrede koji su nam nekoliko puta zaprijetili zauzimanjem grada Mayra. Čini mi se da ta njihova pukovnija nosi ime Handrha. Njezini ratnici i časnici vrlo su mladi, a izgleda da čekaju dolazak pukovnije Amandha koja je puno iskusnija i vičnija u borbama.' Znala je Ona da imena 'Handrha' i 'Amandha' pripadaju Njoj iz vremena kada su je oni poznavali i divili joj se. 'Dakako da bih voljela da odemo tamo Shenha, ali znaš ti dobro njih, a još bolje poznaješ Njega, ako su naumili u neke svoje bojne pohode mi bi im mogle samo smetati.' ' Ma ne trebaš se uopće brinuti! Jučer mi je On osobno otkrio da je odlučio ostati ovdje sve do prvih Bijelih snjegova. Izgleda da su Ga proplanci Ryanhe tijekom zalaska Sunca očarali. Iako je sada mnogo ozbiljniji još uvijek je spreman na one svoje igrice i romantična maštanja, a na ovim proplancima uz predivnu rijeku Mandraghona i ove mirisne zelene šume Njegova mašta sigurno buja i stalno je zaposlena…

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...