Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

nedjelja, 29.10.2006.

Athumanunhova koračanja i promišljanja

Kategorizirati egipatska božanstva – totalna pogreška

Pokušati podijeliti egipatske bogove i božice u neke logične kategorije, koje bi pak onda zadovoljile nekakve tipološke kriterije, jednostavno po Athumanunhu je nemoguće! Naime, podjela se može provesti na način da se božanstva podijele na antropomorfna (ljudska obličja), zoomorfna (životinjska obličja) i antropozoomorfna (kombinacija ljudskog i životinjskog obličja). Opet, ako se pokuša načiniti neka korelacija obličja bogova i vremena njihova nastanka, neoprezno se opetovano može pogriješiti. Dakle, Athumanunh će zapisati slijedeće: - drevni Egipćani vjerovali su da su bogovi i božice vrlo inteligentna bića koja oblikuju sva živa bića. Tu božansku inteligenciju tumačili su kao savršenstvo stvorenih obličja, a posebice obličja živih bića. No, pored božanske inteligencije, drevni Egipćani vjeruju da inteligenciju posjeduju i čovjek i životinje, pa se najvjerojatnije onda odatle pojavljuju božanstva drevnih Egipćana u već prije narečena tri obličja. Ipak, točan razlog i način na koji su drevni Egipćani birali obličja za svoja božanstva nažalost nikada nećemo doznati jer te mitološke ideje najvjerojatnije sežu u daleko i davno prije zaboravljeno doba povijesti ljudskoga uma (možda u davna vremena kada se otkrila vatra – po Athumanunhu). Ostaje nam tako tumačenja koja nam dolaze iz razdoblja helenizma i rimskoga doba, a ta doba ljudske civilizacije već su bila daleko, vrlo daleko od praiskonske konstrukcije drevnog Egipta. Ostaje nam tako misterija drevnih Egipćana, koji su uz svoja vrhovna božanstva (Raa, Ptaha, Atuma i Amuna, a osobito Ozirisa), o božanstvima koje su slavili u gradovima uzduž obale Nila. Vjerojatno je nekada davno to sve lijepo bilo uklopljeno i povezano u praiskonskim kultovima koji će nama zauvijek ostati nepoznati, na žalost. Ostaje tako Athumanunhu da korača, promišlja i divi se predivnim tajnama drevnih Egipćana što ostaju dobro skrivene. Tako sada na svom koračanju kroz drevne misterije još drevnijih Egipćana Athumanunh pronalazi, primjerice, lijepu božicu Bastet. Božica Bastet prikazana u kombiniranom antropozoomorfnom obličju kao žena s mačjom glavom u ruci ponekad drži sistrum – glazbeni instrument drevnih Egipćana koji se svirao tijekom rituala sjetve u zazivanju plodnosti, ponekad je Bastet okružene s četiri mala mačića, pa to još više pojačava dojam simbolike majčinstva i plodnosti. No, Athumanunh zna i da je upravo Bastet u opasnim noćnim satima po Ra, opasna ratnica i božica rata, njezino još opasnije obličje je božica Mafdet (ris), sestra Selket opet opasne božice škorpionke koje sve tri zajedno priskaču u pomoć Rau kada ga podlo napadne Apep. Još je strašnije i opasnije božica Sekhmet (lavica), žena Ptahova, sestra Bastet, koja snagom solarnog plamena štiti cijeli Egipat od stranih vojski. Tu je i božica Neit koja u rukama drži luk i strijele i zaštitnica je strijelaca drevne egipatske vojske. Vrlo je zanimljivo Athumanunhu kako su to drevni Egipćani, inače pretežito patrijahalno društvo, ženama-ratnicama pripisali i povezali ih s ratom i borbom. Čak su ponekad i Izidu veličanstvenu, oličenje majčinstva, prikazali željnu osvete i borbe. Promišlja tako Athumanunh da su drevni Egipćani bijes i osvetu na neki samo njima razumljiv način povezivali sa ustrojstvom ženske psihe. Nadalje, tu su još i božica Tauret koja se pojavljuje kao gorljiva zaštitnica porođaja i novorođenčadi, pa onda opasna božica Meritseger (ona koja voli tišinu - po Athumanunhu) zaštitnica Doline kraljeva, čuvarica kraljevskih grobnica u obličju crne kobre. Tako bi Athumanunh mogao nabrajati sve do brojke stotinu i dvadeset, jer upravo toliko obličja božanstava drevnih Egipćana raspoznaje, a da pri tomu nikako ne bi mogao sa sigurnošću ustvrditi koji od tipova i obličja božanstava drevnih Egipćana je stariji ili je prije nastao. No, drevni Egipćani s tim se nikada nisu ni zamarali, pa su sva ta obličja lijepo i skladno uklapali u svoje mitološke priče i Athumanunhu ne ostaje ništa drugo nego da im se samo divi na bezgraničnoj domišljatosti i skladu u koji su toliko vjerovali, te ponekad nešto od toga i napiše vama koji ovo čitate i čini Vam se zanimljivim i interesantnim.

29.10.2006. u 23:05 • 5 KomentaraPrint#^

četvrtak, 26.10.2006.

Athumanunhova koračanja i promišljanja

Faraon – bog ili čovjek

Sukladno službenom državnom i mitskom obrascu drevnih Egipćana faraon je zapravo inkarnacija Horusa, živi Horus, veliki ratnik, pravedni gospodar, onaj kroz kojeg progovara božanski poredak, onaj kojega slave dvije obale, onaj koji je pokorio sve neprijatelje. Rijetko kada hijeroglifski zapisi (izvori) opisuju faraona da je bio nesiguran u svoje postupke, boležljiv i slabašne tjelesne građe, ili da mu je možda svećenstvo bilo u snažnoj oporbi (Athumanunh je uporabio modrenu riječ 'oporba', jer ne zna kako su te političke oponente nazivali drevni Egipćani, no, sasvim siguran je Athumanunh da su ih drevni faraoni itekako imali u svećenstvu drevnog Egipta. (Athumanunh je doista među hijeroglifskim natpisima pronašao opis faraona Tutmozisa III. kao gotovo pa idealnog atletu, izvrsnog ratnika koji sudjeluje u svim bitkama svojih vojnika uvijek na njihovom čelu: nepobjedivi ratnik, kada napinje luk i stiže u bitku on suzbija neprijatelje svoje, oslabljuje on njihove ruke i razbija redove njihove, vid mu je kao u sokola i lakoćom pobjeđuje one koji su pred njim, nitko mu ne može prići s leđa i nema povratka onome koji mu okrene leđa, odlučan je u napadu i nikada on ne uzmiče, hrabro je srce njegovo kad stane pred vojsku svoju, on ne zna za strah!…) Dakle, Athumanunh zna da je faraon u svijesti drevnih Egipćana bio posljednje božansko biće koje je nastalo u stvaranjima kozmogeneza. Njegovo božansko podrijetlo tako je direktno povezano sa zlatnim dobom kada su bogovi vladali pravedno, pa je samim time i faraon siguran jamac stalnog čovjekovog kontakta s mitskom svijesti. No, s vremenom sve više božanskih atributa prelazi na faraona, Athumanunh će zavapiti čak i previše! Kako je faraon ipak samo smrtnik, a drugi faraon nužno smjenjuje prvog neizbježno dolazi i do mitske inflacije. Na kraju, da bi se sve još više spetljalo i pobrkalo, pojavljuje se i shvaćanje modernog čovjeka koje je bilo presudno. Naime, mi današnji ljudi, pod pojmom heroja smatramo osobu i to osobu čija je sudbina određena prokletstvom agonije i jadom prolaznosti – po Athumanunhu. Kod drevnih Egipćana heroj je bez identiteta, heroj je slika vječnog i nikada ga prolaznost ne može dodirnuti. Na kraju Athumanunh će na svojim koračanjima i promišljanjima zaključiti da je faraon zapravo čovjek simbol vrha ljudske piramide u kozmičkoj hijerarhiji opetovanja mitskih zbivanja drevnih Egipćana.

26.10.2006. u 21:44 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 20.10.2006.

Athumanunhova koračanja i promišljanja

Doba kada je krokodil napao – zlo i grijeh

Drevni Egipćani bili su uvjereni da su nakon stvaranja Svijeta ljudi živjeli u savršenoj harmoniji s bogovima. Bilo je to 'rajsko vrijeme', 'zlatno doba', ili kako su to drevni Egipćani zapisali bilo je to doba 'kada su ljudski trbusi bili ispunjeni obiljem, doba kada krokodil još nije napadao, doba kada zmije još nisu prijetile ugrizom'. Ra je stvorio ljude tako da u njima nije bilo zloće, a ni zla, no, onda su se ljudi ipak odjednom pobunili protiv Ra. Sklad i ravnoteža bili su dovedeni u pitanje i Ra je odlučio kazniti ljude, odnosno čovječanstvo koje je zapalo u grijeh. Athumanunh nikada nije pronašao hijeroglifski zapis koji bi opisivao zašto je čovječanstvo zastranilo i ugrozilo svojim grijehovima sklad i ravnotežu nebesku i božansku. Međutim, ako Athumanunh malo bolje razmisli čak na dva mjesta drevni su Egipćani to zorno prikazali i opisali. Dobro Athumanunh, pa gdje je to opis ljudskog grijeha kod drevnih Egipćana? Athumanunh će zapisati: - baš kao što su 'pali anđeli' (nefilimi – nazvat će ih Athumanunh) zlonamjerno ljude podučili nedopuštenim vještinama (izrada oružja, te uporaba istog što je izazvalo ratove među ljudima – po Athumanunhu), te se upustili u spolne odnose, s ljudskim ženama, iz kojih su se kasnije rodila bogohulna bića. Najvjerojatnije se moralo nešto slično dogoditi i kod drevnih Egipćana, jer moćni je Ra žestoko upozorio praiskonskog božanskog pravednika i ratnika, moćnog Geba, - … neka budu potučene 'zmije' koje se nalaze na tebi čaraju i poznaju izričaje svoje snagom vradžbina svojih koje su u njima … Athumanunh vjeruje da to nisu zmije (gmazovi) rasprostranjene drevnim Egiptom, već su to bogohulna bića, točnije sedamdeset i dvojica ljudskih pomagača koji su pomogli Setu da ubije Ozirisa pravednog. Dakle, podrijetlo zla doista je božansko (Set je u zavjeru uvukao ljude u namjeri da se dočepa prijestolja koje je njegov otac Geb ostavio bratu njegovom Ozirisu pravednom – po Athumanunhu), ali zlo se ne može ostvariti bez ljudskog djelovanja. Eto ga! Ljudska je zloća ta koja dovodi do zla. Na kraju, božanstva se međusobno bore, mrze i nadmudruju na vrlo niske i krajnje pakosne načine, ali Maat je tu svemoguća i vrlo djelotvorna. No, kada se u božanske pakosti uključe ljudi onda je to vrlo opasno, jer ljudska pohlepa i lakomost nadilaze čak i božanske pakosti. Zato će čovjek prema zapisima drevnih Egipćana za svoja dijela (nedjela) odgovarati pred Ozirisom pravednim na posljednjem sudu u zemlji mrtvih gdje ga čeka nepristrana Maat, mudri Toth, neumoljiv Anubis i strašni Ammit.

20.10.2006. u 22:37 • 4 KomentaraPrint#^

četvrtak, 19.10.2006.

Athumanunhova koračanja i promišljanja

Maat – kćer Raova, žena Tothova, sestra bogova

Drevni Egipćani su vjerovali, bili su sasvim sigurni, da je Svijet uređen u savršenu harmoniju koja mu daje dublji smisao. Za drevne Egipćane ono što je pravedno istodobno je i istinito, kao i ono što je lijepo istodobno je i dobro. Harmonija pak je riječ grčkog podrijetla i drevni je Egipćani nisu poznavali, ali su je možda po Athumanunhu dokučili u pojmu riječi sklad, ili ravnoteža možda. Dakle, za drevne Egipćane to je riječ ma'at, (riječ je imenica ženskog roda jer završava na t – po Athumanunhu), a ta riječ označava istinu i pravdu. Tako se vrlo lako može primjetiti da drevni Egipćani vrlo često spominju dvostruku božicu Maat. Božicu Maat prikazivali su kao lijepu ženu koja na glavi nosi simbol nojeva pera, odnosno hijeroglif iz imena svojeg. Lakoća nojeva pera simbolizira istinitost ljudske duše, odnosno, ako se ljudsko srce stavi na vagu, a protuteža mu je nojevo pero, te jezičak vage miruje, duša tog čovjeka proglašena je kao duša čovjeka maa heru (onaj čija je riječ istinita – po Athumanunhu). Duša tog čovjeka spremna je za ulaz u Ozirisovo kraljevstvo. Dobro, to je to, ali kada je rođena Maat? Athumanunh u svojim promišljanjima zaključuje slijedeće: najvjerojatnije se božica Maat tijekom početka i stvaranja kozmogonija (kozmogeneza) drevnih Egipćana spustila među prvima s Neba i pridružila 'onima koji su tada živjeli na Zemlji', odnosno, Maat je prva emanacija Stvoritelja, dakle njegovo prvorođeno dijete, kćer božica istine i pravde koja je toliko dugo iščekivana u prvobitnim mračnim i tamnim vodama Nuna. Nažalost, vrlo su rijetki tekstovi sačuvani koji to doista i potvrđuju, ali drevni Egipćani itekako jasno daju do znanja u drugim tekstovima da je Maat temelj svega što postoji, pa odatle i drugi simbol, ili hijeroglif njezina imena, a to je pijedestal ili platforma, podloga na kojoj tako ponosno stoje svi kipovi brojnih egipatskih božanstava, ali i sva faraonska prijestolja brojnih egipatskih faraona. Dakle, drevni nam Egipćani zorno žele prikazati da se vladavina božja, ili ljudska može temeljiti samo na istini i pravdi. Bogovi ne mogu živjeti bez ma'at, svaki faraon morao se obvezati da će iz zemlje istjerati isfet (kaos i nepravda – po Athumanunhu) i utemeljiti ma'at. Drevni Egipćani, kao i svi brižni očevi, odgajali su svoje sinove nasljednike i uzdanice riječima: - uvijek govori ma'at, uvijek čini ma'at, jer Maat je moćna, velika je Ona i vječna je Ona… Drevnim je Egipćanima bilo jasno da su sve stvari i bića stvorene upravo s određenom mjerom i namjerom, te da je sve usklađeno s drugim stvarima i bićima. To pak je mogao učiniti samo savršeni um, nitko drugi do Stvoritelj. Zato, ako bi nestalo ma'at, odnosno, ako bi prestalo djelovanje božice Maat čitav bi se Svemir našao u opasnosti i prijetila bi opasnost da se opetuje prvobitni kaos i nered u kojem bi mračne i hladne vode Nuna opetovano zavladale.

19.10.2006. u 21:44 • 3 KomentaraPrint#^

petak, 13.10.2006.

Athumanunhova koračanja i promišljanja

Memfiska kozmogonija – stvaranje

Prema Memfiskoj kozmogoniji (kozmogenezi) prastaro božanstvo koje je Stvoritelj sada je Ptah – bog otac svih bogova, a time i samog Atuma. Boga Ptaha su drevni Egipćani u zapisima ponekad opisivali kao božanskog zanatliju kojemu nije bilo premca među bogovima. Egipatska kozmogonija Men – Nefer (Memfis) u kojoj se spominje kult boga Ptaha koji je mnogo stariji od povijesnog doba i bog Ptah je bio značajan bog u gradu Men-Neferu mnogo prije nego je taj grad postao prijestolnica ujedinjenog Egipta. Ptah pripada krugu solarnih (sunčanih) božanstava i personifikacija je mladog izlazečeg Sunca, a i značenje hijeroglifa koji se nalaze u imenu njegovom o tomu jasno govore. Korijen drevne egipatske riječi koja označava boga Ptaha je p t h (biti otvoren, onaj koji započinje nešto) ili jednostavno otvarač – dakle Ptah je taj koji otvara ili započinje dan. No, Ptah nikada nije plovio Sunčevom barkom u kojoj su se nalazili Amun, Ra i Khepera. Ptah ima svoju barku u kojoj on plovi sam u nekoliko obličja. Najpoznatije obličje je obličje Ptah – Seker. Kako je Seker drevni egipatski bog tame (stanovnik tame) tako sada lako možemo prepoznati drevni naum Egipćana koji su jednostavno spojili božanskog zanatliju i božanskog stanovnika zagrobnog svijeta. Dakle imamo boga koji je zapravo božanski zanatlija i klesar svega što postoji, a u spoju sa Sekerom on oblikuje i tijela u kojima će pokojnici dosegnuti vječnost. Ponekad drevni bi Egipćani Men-Nefer nazivali i Het – Ka – Ptah (Kuća Ptahovog Ka), a veliki pogrebni kompleks nedaleko Memfisa nazvan je Saakara. Kao najvjerniji pomagač Ptaha pojavljuje se Khnum bog koji je stvorio ljude i životinje na svom grnčarskom (lončarskom) kolu. Izgled Sekerove barke ili kako su je drevni Egipćani nazivali Hennu bio je slijedeći: na pramcu se nalazila glava neke vrste gazele ili divokoze, a ponekad glava bika, ili pak samo rogovi. Na sredini barke postavljen je zatvoreni sarkofag na kojem je sokol sa zaštitnički raširenim krilima. U sarkofagu je mrtvo tijelo Sunca – Auf. Postoji još jedna veza Ptaha s još jednim drevnim božanstvom koje se naziva Tenen. Ptahova družica i pratilja je strašna božica Sekhet koja mu je rodila sina Nefertuma koji pak ima sve osobine mladog Atuma. Eto, tu se krug zatvara i drevni su kultovi opet povezani znalački onako kako su to činili samo drevni Egipćani. Kada bi trebali priječi na novi oblik božanstva, stari ne bi posve odbacili već bi ga povezali s novim i tek onda bi svećenici mogli pristupiti obnašanju svakodnevnog obreda.
Na kraju Athumanunh će zaključiti da Ptah, za razliku od Atuma, nije masturbirao, već je misao koja je nastala u njegovom srcu, a riječima koje je izgovorio Stvoritelj postala stvarna i stvorila Svijet. (Zahvaljujući srcu, jezik može izraziti misao – napisao je Athumanunh ponukan razmišljanjima drevnih Egipćana koji su zapisali – misao se rađa u srcu, a potom kroz usta izlazi govorom i postaje stvarnost) Dakle, po drevnim Egipćanima svaka izgovorena riječ ima svoju posljedicu i vrlo je moćna, pa tako Ptah stvara Svijet iz svog srca služeći se tijekom toga jezikom, ustima i zubima (upravo ti Ptahovi organi predstavljaju duge bogove kreatore i Stvoriteljeve pomagače. No, Athumanunh će primijetiti da se tijekom tih objašnjenja pojavljuju dva veoma važna apstraktna pojma (zapravo dva boga pomagača Ptahova), a to su Hu (riječ) i Sia (božanska misao, znanje). Upravo ova dva drevna egipatska božanstva, Hu i Sia, Athumanunh voli samo na sebi svojstven način poistovjetiti s božanskim bićima – anđelima.

13.10.2006. u 22:19 • 5 KomentaraPrint#^

nedjelja, 08.10.2006.

Athumanunhova koračanja i promišljanja

Stvaranje i početak drevnih Egipćana

U ono doba kada Svijet još nije ni postojao, u ono doba kada postoje samo mračne i beskrajne vode i kada svuda vlada kaos, beživotna praiskonska vodena masa koja se naziva Nun, iznenada se pokrene. Odjednom, izgovorivši ime svoje, pojavi se iz te praiskonske vodene mase Atum (hijeroglifima tmm, Athumanunh to čita tem, a drevni ga Egipćani prevode kao nebiće). No, Atum nema kamo stati, jer je sve okolo njega vodena masa, pa on stvara praiskonski brijeg (otok). Upravo je na tom otoku, po kasnijim tvrdnjama svećenika podignut Atumov hram u Heliopolu. Kako je sam, Bog (Atum) ne može stvarati život u seksualnom smislu, može ili 'ispljunuti' sljedeći naraštaj, ili onanirati. Tako vodeći ljubav sa samim sobom, Atum stvara sljedeći naraštaj božanstava koja su sada muškog i ženskog spola (Shu i Tefnut). Božanstva su se zatim seksualno spajala, a to njihovo seksualno spajanje je stvorilo Svijet. Svijet je nastavio postojati zahvaljujući stalnoj interakciji muškog i ženskog načela. Drevni su Egipćani vjerovali da noću, kad Sunce zalazi, ono oplođuje vlastitu majku, to jest - Nebo. Baš kao što je i stvoritelj Atum progutao vlastito sjeme i 'ispljunuo' prvu božansku djecu, tako i Sunce ulazi u Nebo, svoju majku, kroz njezina usta. Zatim prolazi kroz njezino tijelo i ponovno se rađa u zoru. Samo je sebi otac i izvor vlastite snage. No, kasnije je izgleda drevnim Egipćanima zasmetala biseksualnost njihovog drevnog božanstva, pa se u kasnijim zapisima pojavljuje Atumova pratilja Iusaset (Neb Hetep). Athumanunh je ovdje opet malo zbunjen načinom na koji su to riješili drevni Egipćani jer oni spominju Atumovu sjenu koja mu je poslužila kao žena, pa onda, Atumovu ruku koju nazivaju 'Božja ruka' i na kraju njihov opis nastanka boga Shua počinje zapisom – t m m iu sa, ili u prijevodu 'Atum učini sebi zadovoljstvo'. Ako se ipak vratimo na mit o stvaranju gdje Atum stvara cijeli Svijet onanirajući rukom, postaje nam jasna uloga njegove žene. U drevnom je Egiptu riječ ruka ženskog roda. Izgleda da je drevnim Egipćanima zato bilo vrlo lako odvojiti je od Atuma i identificirati je kao drugo božanstvo - kao božicu. Činjenica da je ona (božica) smatrana božjom rukom govori nam da je njezina glavna zadaća bila stalno poticati Atuma (boga) na stalno obnavljanje čina stvaranja kako bi jednom uređeni Svijet nastavio postojati i kako kaos ne bi ponovno nadvladao božanski red.
Nun je praiskonska vodena masa iz koje je nastao Atum, a nakon njega i Svijet bogova i ljudi. Zbog toga Nun je smatran ocem bogova, a prikazivan je kao čovjek koji uspravno stoji u nepreglednoj vodenoj masi, a uzdignutim rukama pridržava Barku Sunca. Ponekad je Nun znao biti prikazan i s glavom zmije, žabe ili skarabeja (khepera – simbola nastanka i preobrazbe). Za Nun (nepreglednu vodenu masu, ocean, kaže se da nema površine jer je u iskonsko doba ispunjavao cijeli kozmos. U kozmogoniji Heliopolisa, Nun je nazivan – beskraj, ništavilo, tama, a temeljno stanje mu je mirovanje. To mirovanje će prekinuti tek Stvoritelj Svijeta koji će sam sebe prizvati u postojanje. Čini se kao da su Egipćani već u najranijem dobu vjerovali da je kretanje temelj nastanka, razvitka i preobrazbe. Drevni Egipćani vjeruju da Nun postoji stalno i vide ga u vodi koja se pojavi tijekom kopanja bunara i u uskovitlanim plavnim vodama životvorne rijeke Nil. U nekim zapisima može se pronaći i zanimljiva tvrdnja drevnih Egipćana: - Jednoga će dana vode Nuna ponovno prekriti Svijet i kozmos vratiti u prvobitno stanje kakvo je vladalo prije nastanka Svijeta. - No, Nun je za drevne Egipćane bog dobročinitelj i on stalno sputava i onemogućuje demonske i zle sile, koje su predstavljane raznim oblicima zmija, da unište Svijet.

08.10.2006. u 20:18 • 5 KomentaraPrint#^

petak, 06.10.2006.

Athumanunhova koračanja i promišljanja

Egipatska božanstva – načini prikazivanja

Tajnovita i pomalo misteriozna estetika prikazivanja božanstava drevnih Egipćana, te sam izgled egipatskih božanstava jednostavno je impresionirala drevne Grke, gotovo na sličan način impresiju doživljava i moderan čovjek našega modernoga doba. Kipovi, reljefi i slike redom i u pravilu prikazuju vitke i uspravljene likove, gotovo idealnih proporcija, na glavi im impozantne krune, u rukama različita i tajnovita znakovlja, a tajnovit pogled usmjeren je prema nečem što promatrač ne može ni zamisliti. Lica tih kipova potpuno su mirna, smirena, bezvremenska, kao da su nadahnuta Vječnošću, a zrače odlučno, nečim božanskim i snažnim, ali to je neagresivna snaga. Svi ti božanski kipovi prikazani su u iskoraku i izgledaju kao da se istodobno kreću i stoje na mjestu. Gotovo u pravilu svakom se promatraču učini da je vidio, ali i propustio trenutak kada se taj pokret doista i dogodio. Božice drevnih Egipćana izuzetno su lijepe, ali istodobno i zastrašujuće stroge (Athumanunh je razvio kompletnu seriju poimanja drevnih egipatskih božica na samo sebi svojstven način, neke je prikazao, neke će opetovati, a neke nove će uskoro i osvanuti na njegovim 'malim i čudnim sličicama' za koje bi neki željeli da budu nešto drugačije. Uzalud, Athumanunh ostaje pri svom…) Modreni oblici horor filmova drevna egipatska božanstva prikazali su kao zastrašujuća i strašna. Anubisa i Upuauta (šakala i čaglja) doista se može doživjeti kao bogove 'zastrašujućeg izgleda', no, čak i njih drevni su Egipćani prikazali kao bića puna dostojanstva i nebeskog mira. Upravo tu leži tajna što dobro je sakriše drevni Egipćani – božanstvo je nemoguće predočiti, moguće je predočiti božanski simbol koji postaje predmet spoznaje, ali ne i predmet ljudske percepcije. Doista, drevni Egipćani tako kod opisivanja svojih bogova vrlo vješto i često rabe riječi poput sjaj, savršenstvo ljepota, pravednost, samonastalost. Boje su zlatne i lazurne, a kada opisuju božanstvo zapravo opisuju i predočuju oblike koji pak ocrtavaju savršenog čovjeka.
Na kraju Athumanunh će Vas uputiti na drevnu egipatsku mitsku priču 'Priču brodolomca' u kojoj oni opisuju doživljaj čovjeka koji je preživio brodolom i dospio na bajkoviti otok na kojem žive božanska bića – velike tirkizne zmije. Čovjek brodolomac, tijekom razgovora s posljednjim od tih božanskih bića, saznaje za njihovu sudbinu koja je uništena padom meteora na njihov otok koji biva uništen i tone u more… Priča Vam bi trebala biti nekako poznata, zar ne? Ako pak se ne možete sjetiti Athumanunh će Vam pomoći. Nije li takovu sličnu priču čuo i sam Platon, a ime otoka dakako bila je Atlantida! No, to je već druga priča, a mi ostanimo kod drevnih Egipćana i njihovim načinima prikazivanja svojih božanstava u onom dobu koje Athumanunh jednostavno nazva 'Doba bogova', a upravo o tom dobu i o pričama iz toga doba pisat će Vam Athumanunh slijedećih dana.

06.10.2006. u 23:00 • 2 KomentaraPrint#^

srijeda, 04.10.2006.

Athumanunhova koračanja i promišljanja

Egipatska mitologija – usporedbe i predodžbe

Prvi problem, po Athumanunhu, u razumijevanju i shvaćanju drevne egipatske mitologije pojavljuje se već na samom početku gdje se ona direktno svrstava i uspoređuje s drevnim orijentalnim mitologijama. Nadalje, pojavom egiptologije sredinom 19. stoljeća pojavljuje se i drugi problem, a to su pogrešne pretpostavke. Dakako, Athumanunh ne želi kazati da određenih sličnosti s drugim drevnim mitologijama ne postoje. Naprotiv, sličnost s drevnom grčkom mitologijom doista postoji, no, totalna je greška ako se to nekim automatizmom potpuno izjednači. Mit i priče o Ozirisu i Izidi vrlo lako mogu se dovesti u vezu s drevnim grčkim pričama o Demetri i Kori, a isto tako i s nekim pričama iz drevne Mezopotamije kao što je priča o Tamuzu i Ištar. Međutim problem je nastao kada je egiptologija bila još vrlo mlada znanost, tek u pelenama, a baš tada nastaju prvi prijevodi drevne egipatske mitologije. Najveći pak problem u razumijevanju drevne egipatske mitologije leži u tome što su neki od europskih klasičara jednostavno robujući nekim svojim fikcijama tvrdili da korijene moderne civilizacije i uljudbe Zapada treba tražiti u drevnoj antičkoj Grčkoj, pa su tako nepravedno gurnuli na stranu ostale drevne civilizacije, a osobito one s Bliskog Istoka i drevne Afrike. Najveća nepravda pak je učinjena upravo drevnoj egipatskoj civilizaciji kojoj se uporno nastoji zakačiti (poneki to čine još i danas – po Athumanunhu) etiketa egzotike i primitivizma. Neprekidno se traže neki dokazi koji bi pokazali drevnu egipatsku mitologiju, a i cjelokupnu egipatsku civilizaciju, kao fanatično društveno uređenje u kojem prevladavaju i postoje primitivni rituali s ljudskim žrtvama kao i postojanje kultne zaluđenosti s faraonima, a drevne Egipćane pak prikazati kao ljude koji su opsjednuti smrću, mumijama i grobnicama. Athumanunh to jednostavno odbacuje i kaže da to nema nikakve veze s drevnim Egipćanima koji su bili jedan veseo i zanimljiv narod. Dakako, Athumanunh će napisati da kod drevnih Egipćana, a poglavito nekome tko po prvi put nešto pročita o njihovoj mitologiji, sve doista i izgleda naopako postavljeno i zbunjujuće ispričano. Tako je kod drevnih Egipćana Nebo (Nut, Athumanunhova veličanstvena božica majka bogova) ženskog, a Zemlja (Geb, Athumanunhu praiskonski mitski pravednik i ratnik otac bogova) muškog spola i principa. (Athumanunh će Vas podsjetiti da drevni Grci to rade upravo obrnuto, tamo je Zemlja božica majka Gea) Nadalje, krivo je shvaćen drevni egipatski pojam boga (drevna egipatska riječ neter, još starija netjer nikako nije nikada odgovarala u potpunosti grčkim ili rimskim jezičnim pojmovima istoga, a poglavito kršćanskoj ideji boga - po Athumanunhu) Drevni Egipćani pod pojmom netera jednako podrazumijevaju boga Stvoritelja, ali istodobno i sasvim malenog kućnog demona zaštitnika, a to dovodi do pretpostavke da su drevni Egipćani pod pojmom netera podrazumijevali sva duhovna, ali i metafizička bića. Drevni Egipćani nemaju u svom jeziku riječi ili izraze koji bi označavali 'hram', 'religiju', ili pak 'vjerovanje'. Za drevne Egipćane 'biti vjernik', ili 'vjerovati' ništa posebno ne znači i potpuno je nepoznat pojam. Drevni Egipćani štuju boga (dua) i kod tog štovanja oni ga 'poznaju' (reh). Da to nije tako drevni Egipćani uopće ne bi mogli štovati i općiti s bogom jer to je upravo i ključ komunikacije drevnih Egipćana sa svetim. Hram je za drevne Egipćane jednostavno 'božja kuća' (per neter), ali istodobno svaki per neter ima i svoj vlastiti naziv. Najveća zamršenost tijekom pokušaja razumijevanja drevne egipatske mitologije pojavljuje se upravo onda kada se pokuša strogo definirati i primijeniti pojmove poput 'monoteizam' i 'politeizam'. Athumanunh skreće pozornost da je to potpuno nemoguće primijeniti na ionako zamršenu drevnu egipatsku mitologiju i religiju, jer po Athumanunhu drevni Egipćani zapravo su obožavali Zvijezde. Temeljem svega prije narečenog Athumanunh će u svojim promišljanjima jasno i jednostavno drevnu egipatsku mitologiju podijeliti na kozmogenezu (ono prvo doba, 'doba bogova') i na antopogenezu (ono predivno 'doba ljudi'). Upravo ovo 'doba ljudi' Athumanunhu najdraže, nastaje trenutkom kada Athumanunhova najdraža božica Izida začne s mrtvim (uskrslim) mužem Ozirisom, a što pak rezultira rođenjem Horusa mlađeg – božanstva koje je zapravo utjelovljenje i prototip drevnih egipatskih vladara (faraona). Drevnim Egipćanima bogovi su oblici štovanja svijesti o nadnaravnom, te su ljudima drevnog Egipta oni izraz i simboli za nespoznatljivo, a opetovanje kultnih radnji jedina je moguća komunikacija sa Svijetom bogova. Dakle, ritual je drevnim Egipćanima zapravo usklađivanje s božanskim zbivanjima. Ono što je zapravo duhovno drevnim Egipćanima jest Sunce kao direktan simbol života, a u uzajamnom djelovanju sa svijetlošću Sunce predstavlja dobro. Iako drevni Egipćani nemaju izraz za stanje svijesti, ipak ona postoji u težnji za putovanjem u Sunčevoj barki kako bi se sačuvalo svijetlo koje u mraku drugoga Svijeta (duatu) predstavlja garanciju postojanja. Velebni hramovi i piramide koje su drevni Egipćani izgradili po Athumanunhu ne predstavljaju nikakav plod mukotrpnog i prisilnog rada. Hramovi i piramide drevnih Egipćana zapravo su oblici veličanja božanskog i to nikako nisu postignuća aktualnih faraona već postignuće i uspjeh cjelokupnog društva drevnog Egipta. Isto tako mitologija drevnih Egipćana ljudske tjelesne organe povezuje s božanskom stvarnošću. Tako su oči, usta, nosnice i ruke vrlo česti alati kojima se bogovi služe tijekom stvaranja Svijeta i bića kojima će ga napućiti. U mitološkim zbivanjima drevnih Egipćana čovjek je uključen uz bogove. Bića su smrtna i prolazna, ali njihova imena zauvijek zadržava snagu i prenosi se u druge svjetove. Za drevne Egipćane čak će i vječni Svemir propasti, ali će opetovano biti obnovljen. Sve te ideje drevne Egipćane zapravo prikazuju kao ljude otvorenog duha koji su sebi najvjerojatnije (barem tako promišlja Athumanunh) postavljali mnogobrojna pitanja koja su zahtijevala brojne odgovore koje su pak oni pokušali samo na sebi svojstven način i dati.
Tijekom slijedećih dana Athumanunh će se opetovano posvetiti pisanju o drevnom Egiptu, pričama iz mitologije drevnih Egipćana, objašnjenju na samo njemu svojstven način kozmogonija, simbola, bogova, božica i ostalog iz pradavnog vremena drevnih Egipćana.

04.10.2006. u 19:53 • 7 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< listopad, 2006 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga




www.hitwebcounter.com



Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Photobucket




Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Photobucket

wizard Pictures, Images and Photos


Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.

Photobucket


Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...