Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

ponedjeljak, 29.05.2006.

Mitologija Mezopotamije

Tamuz i Ishtar – u zemlji bez povratka

Tamuz, bog proljeća i vegetacije, bog neprekidnog umiranja i opetovanog bujanja prirode, svake bi godine umirao početkom ljeta kada bi nastupile suše i nesnošljive vrućine, a rađao bi se početkom prosinca (najčešće 21. prosinca – po Athumanunhu, jer tada je sve opetovano u vegetaciji ozelenjelo) Tamuz je bio najdraži mladi ljubavnik božice Ishtar, pa kad bi on umro ona bi shrvana bolom silazila u Podzemni svijet da ga potraži. No, vrata podzemlja čuvao je nepotkupljivi čuvar, pa on nije htio otvoriti vrata ni samoj Ishtar. Ona pak je njemu glasno zaprijetila da će svojom srdžbom razbiti vrata Podzemlja i tako pustiti mrtve da opetovano žive i jedu, pa će na ovom Svijetu tako biti više mrtvih nego živih. Ta prijetnja stigla je i do same božice Podzemlja Ereshkigal, starije sestre Ishtar. Ereshkigal zapovijedi čuvaru da propusti Ishtar kroz sedam vrata Podzemlja, ali pod uvjetom da ona kod svakog od sedam stražara ostavi dio svoje odjeće i nakita. Tako je kod prvih stražara Ishtar ostavila svoju tijaru, kod drugog naušnice, kod trećeg ogrlice, kod četvrtog grudne štitove, kod petog pojas, kod šestog narukvice s ruku i kolute s nogu, a kod sedmog odjeću. Tako je Ishtar pred sestru stigla potpuno gola. Čim su se srele Ishtar i Ereshkigal se dograbe u snažan hrvački zagrljaj. Ereshkigal svlada svoju mlađu sestru i i zapovjedi svojim stražarima da na Ishtar bace šezdeset bolesti koje će je zauvijek ostaviti prikovanu u Podzemlju. Tako su sada i Ishtar i Tamuz osuđeni da zauvijek ostanu u Podzemlju. No, na Zemlji se bez to dvoje božanstava potpuno ugasi ljubav. Ljudi i životinje više se nisu rađali i množili, pa je cijelom Svijetu zaprijetilo uništenja. To pak se sada ne dopadne bogu Shamashu, bogu Sunca i pravednosti. Taj najsnažniji bog Neba među svim nebeskim božanstvima hrabro se upuštao u bitke i bojeve sa svim nemanima i demonima tamnih sila mraka, pa se tako on uputi pred svoga oca Sina, boga Mjeseca i od njega zatraži da se osobno zauzme kod boga Ea, boga dubina i voda slatkovodnih, drugoga iz božanskog trojstva. Ea se odmah složi s Shamashom i pošalje svog posebnog poslanika samoj Erashkigal sa zapovijedi da odmah oslobodi Tamuza i Ishtar iz Podzemlja. Dakako, Erashkigal se nikako nije smjela oglušiti na zapovijedi Ea, pa poškropi Ishtar vodom života od koje ona odmah ozdravi. Tako su Ishtar i Tamuz mogli opetovano nakratko boraviti na zemlji među ljudima, vegetacija je listala, životinje se množile, ljudi se rađali, a na Nebo se opetovano vrati red i zakon božanski koji već prije bi uveden u doba kada je pobijeđen Kaos nepregledni.

29.05.2006. u 20:32 • 4 KomentaraPrint#^

nedjelja, 28.05.2006.

Mitologija drevne Mezopotamije

Enuma elish – bitka boga Stvoritelja s Kaosom nepreglednim

U drevnoj Mezopotamijskoj (Sumer, Babilon, Akad, Asirija) mitologiji Athumanunhu je najinteresantniji mit o strašnoj bitki koju zapodjenuše bog Stvoritelj i Kaos. Zapravo, to je mitološki prikaz stvaranja kako su ga zamislili drevni narodi još drevnije Mezopotamije. Mit je nazvan 'Enuma elish' (Kada gore), a zapravo to je početak, odnosno, prve dvije riječi početka mita koji ide ovako: 'Kada gore Nebo u početku nije imalo imena i kada Zemlja dolje nije imala imena. Kada nijedan od bogova još nije bio stvoren i kada nijedno ime još nije bilo nadjenuto …' Dakle, postojao je samo Apsu (more slatkovodno, muški Kaos – po Athumanunhu) i Tiamat (more slano, ženski Kaos – po Athumanunhu) izmiješani i pomiješani u Kaos nepregledni. Kaos izrodi sina svoga Mumuua (znanje, mudrost, Svijet stvarni, vremenski i prostorni – po Athumanunhu). Razdvoji tako Mumuu roditelje svoje i postadoše oni strašne zmije Lahmu i Lahamu (prvi muški i ženski prabogovi – po Athumanunhu), pa nakon mnogo eona (vječnost) od njih nastadoše Anshar (sfera Neba – po Athuamnunhu) i Kishar (sfera Zemlje – po Athumanunhu) roditelji Anuua (bog Neba koji zapovijeda silnom vojskom Zvijezda vojnika, gospodar Anunaki /podzemnih/ i Igigi /nadzemnih/ bogova – po Athumanunhu). Eh, da i tada dani postadoše dugi, jako dugi, pa se danima pridruže godine, a Anuu stvori sebi sliku Ea (sin Anuua, bog dubine koji je naklonjen ljudima i koji se zaljubi u predivnu Damkin – po Athumanunhu). Bijaše Ea vrlo mudar i silan snagom, silniji i moćniji od očeva oca Anshara i nije imao Ea sebi ravna među precima svojima. Dakle, Athumanunh korača dalje i promišlja o drevnim narodima Mezopotamije i Vama piše: Anuu bog Neba, gospodar bogova, Enlil, bog vjetrova silnih, te sin Anuuov Ea, mladolik bog slatke vode i dubina nezamislivih načine prvi Savez i postanu prvo božansko trojstvo. Požele oni tako da načine Svijet koji bi i ljudima i bogovima bio lagodan. No, prastaro trojstvo (Apsu, Tiamat i Mumuu) silno se uvrijede tim postupkom i objave otvoreno neprijateljstvo trojstvu Enlil, Anuu i Ea. Tako strašna Tiamat iz srdžbe svoje izrodi još strašnije nemani kako bi se one borile protiv bogova, a strašnu i najstariju neman Kingua postavi Tiamat za vođu. Kada bogovi vidje kakva im se strašna vojska približava svi se silno uplaše i požele odustati od bitke, no, najmlađi među njima Marduk (bog svijetla, zore i sunca proljetnog, sin Ea i Damkin – po Athumanunhu) ponudi se da on povede bitku s nemanima.. Ponuda Mardukova nije bila bez cijene, on zatraži od svih ostalih bogova da mu se prizna pravo na prijestolje Enlilovo i zatraži najljepšu među božicama, predivnu Aruru, božicu oblikovanja (s njom će kasnije Marduk stvoriti ljude – po Athumanunhu). Ostalim bogovima nije preostalo ništa drugo nego da pristanu na Mardukove uvjete. Tako Marduk ponese uz strijele, luk i koplja još i munju i vihor silni. Marduk ispusti snažan bojni poklič i prvi među bogovima pojuri na strašnu Tiamat. Tiamat strašno razjapi svoje čeljusti i ispusti snažan urlik od kojeg se sve zatreslo, ali u taj trenutak u njezino ždrijelo uleti Mardukov vihor, a on kopljem pogodi Tiamat u srce. Ostali bogovi savladaju njezine strašne nemani. Marduk raspolovi tijelo Tiamat i od jedne polovice stvori Nebo na koje postavi sve bogove (Mjesec, Sunce i sve ratnike Zvijezde, a od druge polovice napravi Zemlju koju zaodjene biljem i silnim životinjama. Zauvijek razdvoji gornje vode od donjih. Tada Marduk objavi da će stvoriti čovjeka od krvi. Na to se svi bogovi uplaše jer pomisle da će Mardok tu krv tražiti od njih, ali ih on ubrzo smiri objavljujući da će od krvi nemani Kingua stvoriti čovjeka. Tako je i bilo. Mardok prosuši krv Kingua i uz pomoć predivne Arure stvori ljude kojima zapovijedi da se moraju brinuti o bogovima i služiti im. Ostali bogovi silno se obraduju i dogovore se da će izgraditi svetište za Marduka i sebe. Bio je to Babilon, a na vrhu kule Babilonske stolovao je Marduk najmoćniji među bogovima.

28.05.2006. u 16:41 • 2 KomentaraPrint#^

subota, 27.05.2006.

Kreature noći

Lilith - kreatura noći

Lilith kao opasna kreatura noći ili vampirica (vampirica - po Athumanunhu vampirica je predivna djevojka koja je umrla, a nije se udala) koja pije krv (krvopija, demon noći).

27.05.2006. u 22:39 • 4 KomentaraPrint#^

petak, 26.05.2006.

Obličja božice

Lilith kao Anat

Kao božica Anat koja je bila božica žrtvovanja i ubijanja i tu polako Lilith preuzima obličje strašne kreature noći koja ubija željna krvi.

26.05.2006. u 21:42 • 3 KomentaraPrint#^

četvrtak, 25.05.2006.

Obličja božice

Lilith kao Inanna

Lilith kao Inanna kod drevnih Sumerana vrlo je slična Ishtar, ali štovana je kao božica Zemlje i Neba.

25.05.2006. u 21:50 • 1 KomentaraPrint#^

srijeda, 24.05.2006.

Obličja božica

Lilith kao Ishtar

Na drevnom akadskom jeziku riječ Ishtar znači božica, a kod drevnih Babilonaca Ishtar je božica ljubavi i plodnosti, kćer je boga Sina, boga Mjeseca, ponekad i boga Anuua boga Neba, sestra je boga Shamasha, boga Sunca i pravde kod drevnih Babilonaca. Ishtar je ljubavnica svih babilonskih muških božanstava, a pojavljuje se pred bogovima i ljudima navečer kao zvijezda večernjača ili Venera, a ujutro kao zvijezda zornjača ili Danica. Drevni Babilonci štovali su je i kao božicu vegetacije i zaštitnicu majčinstva i poroda. Kao božicu rata koja nosi mušku bradu štovali su je drevni Asirci, a drevni Babilonci poznaju je kao božicu rata pod imenom Alilat. Njezin najveći kult razvijen je u drevnom gradu Uruku. Zajedno sa ocem (Sin) i bratom (Shamish) Ishtar predstavlja drevno babilonsko božansko trojstvo.

24.05.2006. u 21:22 • 2 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 22.05.2006.

Demoni iz mitologija

Lilith – demon ljubavi ili kreatura noći

Anđeli su, dakako to svi Vi znate, po naravi dobrotvorni. Anđeli su božanski ratnici dobra, božanska bića i sinovi božji. Onda pak se na trenutak prisjetite da ste ponekad čuli i za 'pale anđele'. Tko su to onda 'pali anđeli'? Athumanunh će Vam to jednostavno opisati: to su 'sinovi božji' koje su zavele bludne 'kćeri ljudske', a iz njihove veze rodili su se kasnije demoni. Tako je Svijet napućen zlim demonima koji su zakleti protivnici anđela. Zle demone predvode supružnici Lilith i Samael. Iako je ime Lilith najvjerojatnije uzeto iz korijena riječi lajla (noć), njezino pravo podrijetlo seže daleko u prapovijest mitologije. Tako se jedan od oblika Lilith povezuje s babilonskim ženskim demonom koji je trebao postati prva žena prvoga čovjeka. No, svadljiva Lilith posvađala se sa svojim supružnikom kojeg joj odredi Stvoritelj i ona pobjegne. Taj njezin neposluh silno rasrdi Stvoritelja i on za njom pošalje svoja tri najbolja anđela ratnika. Imena su im Snvj (Senevej), Snsnvj (Senesenevej) i Smnglf (Semenegelef). (Uf, ovdje Athumanunh ima mali problemčić, stvarna imena tih anđela ispisana su tajnovitom kabalom (anđeoskom abecedom) koja je u mnogome slična hebrejskom i samarijanskom alfabetu, ali se i razlikuje od njih. Kako Athumanunh ne poznaje toliko dobro tu anđeosku abecedu, a imena triju anđela jako se teško izgovaraju, pa se je Athumanunh dosjetio i dodao je samoglasnik e (tako su se čitali i hijeroglifi) i ona imena u zagradama su Athumanunhova imena za ta tri anđela. Neumorna potraga, a kasnije i potjera za Lilith prestala je kod Crvenoga mora. Anđeli su pronašli Lilith i zatražili od nje da se s njima vrati natrag. No, Lilith ih je tvrdoglavo odbila, a oni joj zaprijete da će, ako se ne vrati s njima, prvih sto djece njezine koje rodi umrijeti. Lilith nije poslušala, ali se prijetnja anđela ispunila. Lilith je teška srca izdržala kaznu koju joj odrediše anđeli, ali se nakon toga i počela okrutno svetiti ljudskom rodu. Tako je Lilith napadala ljudsku novorođenčad i to dječačiće u prvih osam dana nakon rođenja, a djevojčice u prvih dvadeset dana nakon rođenja, nad njih je zazivala strašnu Smrt. Lilith je kasnije sa demonom Samaelom izrodila mnogobrojno demonsko potomstvo.

22.05.2006. u 17:30 • 5 KomentaraPrint#^

nedjelja, 21.05.2006.

Mitologija Hetita

Priča o bogu koji je nestao

Jednom već prije Athumanunh Vam je napisao priču o Telpinu, hetitskom bogu poljodjelstva koja u mnogočemu podsjeća na priču o Tammuzu i Podzemnom Svijetu u kojem je nestao Baale iz ugaritske mitologije. Telpin je kod starovijekih Hetita sin boga oluje Teshuba, pa se tako, u toj priči iz hetitske mitologije, jednom Telpin silno rasrdio na cijeli Svijet, a da nitko nije znao pravi razlog njegove srdžbe. No, njegovim nestankom zamalo da je došlo do pogubnosti za ljude i bogove. Naime, nestankom boga odgovornog za plodnost i poljodjelstvo u svim mitologijama uzrokuje strašnu katastrofu koja jednako pogađa ljude i bogove. Dakle, strašne posljedice koje nastaju nestankom takovog jednog značajnog boga u svim mitološkim pričama, pa tako i u hetitskoj priči, gotovo da su identični. Zemlju iznenada prekriva gusta magla, iznenada se gase vatre na ljudskim ognjištima, bogovi nestaju tajnovito jedan za drugim iz svojih svetišta i hramova, životinje odbacuju svoju mladunčad, nastaje suša i silna glad, a ljudi i bogovi umiru od gladi. Tada se to niti malo ne dopada najvišem bogu, bogu Stvoritelju, bogu koji je jednom već pobijedio kaos, nered i zlo, pa on odlučuje poslati najbrže i najbolje tragače u potrazi za takovim značajnim bogovima koji odjednom iz tko zna kojih razloga prestanu obnašati svoje dužnosti kako bi bilo dobro i ljudima i bogovima. Kod starovijekih i drevnih Hetita taj najviši i najodgovorniji bog je nitko drugi nego Teshub, bog oluje, a bog koji nestaje, a odgovoran je za poljodjelstvo i inače plodnost svega živoga na Zemlji je opet nitko drugi do njegov sin Telpin, hetitski bog plodnosti i poljodjelstva. Tako će u ovoj priči koju je Athumanunh već prije jednom napisao, sjetite se Vi koji ste je čitali, a za one koji je nisu Athumanunh će sada kratko opisati što se to zapravo dogodilo tijekom te potrage za tajnovito nestalim Telpinom. Dakle, silno zabrinuti Teshub, a na nagovor svoje supružnice majke Telpinove božice Hannahanne odmah je k sebi pozvao boga Sunca, odnosno Arinna boga podneblja kod drevnih Hetita i zapovjedio mu da pronađe nestalog Telpina. Bog Arinn u potragu za Telpinom šalje svojeg orla, ali ga on nije mogao pronaći. Tada se u potragu uključila prelijepa božica Kamrusepas, božica koja je kod drevnih Hetita i u njihovoj mitologiji zapravo božica magije i čarobnjaštva, a bavi se i liječenjem. Ona je u potragu poslala magičnu pčelu koja je na kraju pronašla odbjeglog i nestalog Telpina. Zahvaljujući čaroliji predivne Kamrusepas koja je uspjela svojim čarima nagovoriti 'čuvara sedmero vratiju' iza kojih su zaključani kotlovi Abaru u kojima su pohranjene sve nedaće ovoga Svijeta. Što se jednom pohrani u kotlove Abaru nikada se više ne pojavljuje na ovome svijetu. Tako je i predivna Kamrusepas izliječila Telpina od bijesa koji ga je zahvatio. Ljudi Telpinu podignu visoki stup na kojem je visjela koža ovna, te u podnožju tog stupa poslože žrtvene darove žita, vina i goveđeg mesa. Sve te žrtvene ponude udobrovolje Telpina, a on ljude ponovno nagradi rastom, obiljem, dugim životom i rađanjem djece. Taj stup koji su Hetiti podizali u čast boga plodnosti i na njega vješali ovčje runo (sjetite se da su i Argonauti tražili zlatno runo blagostanja i blagodati ovoga Svijeta – po Athumanunhu) Athumanunha pak opetovano podsjeća i na onaj drevni egipatski običaj kada se bogu Ozirisu podiže stup nazvan Thet – simbol stabilnosti i kontinuiteta božanske snage.

21.05.2006. u 19:10 • 2 KomentaraPrint#^

subota, 20.05.2006.

Mitologija Hetita

Borba Teshuba i Ilujankasa

Ovaj mit drevnih i starovijekih Hetita koji govori o borbi između strašnog zmaja Ilujankasa i boga oluje Teshuba ima svoje dvije verzije koje su međusobno povezane. Tako se u uvodnom dijelu starije verzije mita najvjerojatnije govori o legendi Hetita po kojoj oni slave blagdan Puruli koji je u čast Teshuba, boga oluje. Po Athumanunhu to je najvjerojatnije Hetitima početak Nove godine, jer taj dio priče ima dosta sličnosti sa pričom starih Babilonaca koja u njihovoj mitologiji govori o ubijanju strašnog zmaja Tijamata. Dakle, Teshub, bog oluje molio je sve ostale bogove za pomoć u njegovom obračunu sa zmajem Ilujankasom, a na njegove zamolbe odazvala se prva božica Inaras. Božica Inaras, krasotica među božicama, u pomoć poziva smrtnoga čovjeka imena Hupasijas da joj pomogne napuniti velike posude s vinom koje će omamiti strašnoga zmaja Ilujankasa. Dakle, Athumanunh već tu primjećuje da je opetovano iskorištena stara tema mitologije, a to je ljubav smrtnika i besmrtne božice. Naime, Hupasijas pristaje pomoći božici Inaras, ali pod uvjetom da ona s njim legne i provedu noć zajedno u ljubavnim igrama. Božica Inaras na to je pristala, pa se još više uljepšala i uredila te pozvala strašnog zmaja Ilujankasa da izađe iz sigurnosti svoje pećine i pridruži joj se u gozbi. Zmaj Ilujankas nije ništa posumnjao, pa je izašao iz sigurnosti pećine u društvu svoje djece, ne sluteći da je u blizini skriven Hupasijas koji čeka da se zmaj napije, pa da ga sputa konopom koji mu je dala božica Inaras. Kad se strašni Ilujankas opio i zaspao, skriveni Hupasijas izlazi i sputava ga konopom koji mu je dala božica Inaras. Nakon toga pojavljuje se bog oluje Teshub i ostali bogovi te ubijaju zmaja. Nakon toga mit priča o tomu kako je božica Inaras odvela Hupasijasa u svoje obitavalište na jednu planinu u zemlji Taruke. Tu ona zatoči Hupasijasa i upozorava ga da nikada ne poželi gledati kroz prozor, jer tada će on vidjeti svoju ženu i djecu, pa će se njihova ljubav zauvijek ugasiti. Kako jednom božica Inaras nije došla dvadeset dana, Hupasijas se je dosađivao i napokon pogledao kroz prozor gdje je vidio svoju smrtnu ženu i djecu svoju. Hupasijas silno poželi da im se vrati, pa kad se pojavila Inaras on je zamoli da mu dopusti povratak natrag u Svijet smrtnika. Ova neposlušnost Hupasijasa silno rasrdi božicu Inaras, pa ga ona u naletu bijesa, poradi neposlušnosti, ubija. Dakle, tu je prastara tema o ljubavi smrtnika i besmrtnice, te o želji besmrtnika da se ipak vrati svom smrtnom Svijetu potpuno slična i ostalim starovijekim mitologijama. Novija verzija priče o borbi između zmaja Ilujankasa i boga oluje Teshuba pak u mnogočemu sliči na drevnu priču starovijekih Egipćana, a to je borba Horusa i Seta koju Vam je već prije opisivao Athumanunh. Dakle, po toj novijoj verziji, zmaj Ilujankas iskopao je oko i srce bogu oluje (Horus je također ostao bez očiju u borbi sa Setom zločestim – po Athumanunhu) Kako bi se osvetio zmaju Ilujankasu bog oluje Teshub obljubio je smrtnu ženu i s njom dobio sina koji će se kasnije oženiti kćerkom zmaja Ilujankasa. Bog oluje je pomoću svog sina došao natrag u posjed svojih očiju i srca, pa se nakon toga naoružao i krenuo u konačni obračun sa zmajem Ilujankasom. No, na kraju sve ipak previše podsjeća na babilonsku priču o ratu bogova u kojem prvo Mardukov sin Nebo ubija boga Zua koji je kasnije poput Ozirisa uskrsnuo, a zmaj Tijamat iz babilonske mitologije neizbježno pak podsjeća na hetitskog zmaja Ilujankasa, a sve se to događa tijekom blagovanja blagdana u kojem i Babilonci i Hetiti slave dolazak Nove godine.

20.05.2006. u 20:30 • 7 KomentaraPrint#^

subota, 13.05.2006.

Mitologija starovijekih naroda

Mitovi i legende Hetita

Daleko iza obzorja grčke povijesti i ljudske uljudbe, mnogo prije, ležalo je carstvo tajnovitih Hetita. Bilo je to carstvo naroda koji je bio najzagonetniji od svih starovijekih naroda, bilo je to carstvo koje je bilo mrtvo davno prije nego što je počeo postojati naš kalendar. Ne samo da je to carstvo bilo mrtvo, nego je i nekim čudom zaboravljeno i misteriozno nestalo, možda još misterioznije nego mitološki opjevana Atlantida. Eh, da … sjeća se Athumanunh tih starih priča koje su njemu pričali 'Oni koji se još sjećaju' davno prije izgubljenih legendi i mitova, pa će sada on neke od tih priča napisati Vama koji ovo čitate. Tako će Athumanunh samo na trenutak opetovano tiho i neprimjetno oživjeti drevne mitove i legende Hetita koji su davno prije, gotovo dvije i pol tisuće godina prije nego smo mi počeli brojiti godine unatrag, tiho i tajnovito nestali s historijske pozornice čovječanstva. Idemo onda nekim Athumanunhovim redom:
}{}{}{ Moglo je to biti negdje u ono Prvo doba kada je započela bitka između starih i mlađih bogova. Anuu je bio mladi bog Neba koji je upravo zbacio s prijestolja svoga oca Alalusa. No, ubrzo je Anuua s božanskog prijestolja zbacio njegov sin Kumarbis. U tim strašnim bitkama između oca i sina, između moćnog Anuua i snažnog Kumarbisa rodio se monstrum koji će ugroziti i same bogove. Tako je Kumarbis stvorio snažnog monstruma diva koji će biti kadar suprotstaviti se bogovima. Mladi i snažan bog Kumarbis poslao je božici mora svog poslanika Imbalurisa sa zamolbom da mu ona dade savjet. Božica mora pozove na obilnu gozbu Kumarbisa i tu ga ona savjetuje da pošalje svog poslanika Mukisanusa bogu svih voda. Ono što se tada dogodilo Athumanunh nije baš dobro razumio, ali jasno je da je Kumarbis u nježnim pričanjima s predivnom božicom zemlje, a ne božicom mora, dobio sina kojeg je ona nazvala Ulikumis. Kumarbis je svoga sina poslao, sa svojim najvjernijim vojskovođom Imbalurisom, božanstvima Irzira, Athumanunh ta božanstva smatra božanstvima podzemlja. Dakle, Kumarbis je zapovjedio Imbalurisu da od njih zatraži, a oni su mu vjerni saveznici, da prihvate sina njegovog i postave ga na Ubelurisevo desno rame (Ubeluris bi mogao biti nešto poput grčkog titana Atlasa koji drži hetitski svijet na svojim plećima – po Athumanunhu). Nakon toga Ulikumis raste neviđenom i nezamislivom brzinom i izranja iz mora kao kula najviša i doseže Nebo na kojem vlada moćni Teshub bog oluje. Hebat, žena boga oluje, zbačena je iz svojeg hrama, pa se ona žali svome suprugu o nasrtljivosti Ulikumisa, sina Kumarbisa. Bog oluje Teshub tada odlazi i traži pomoć od samoga Ee, vrhovnog boga hetitskog božanskog panteona, koji stoluje u svojoj Apsu palači. Eea saziva skupštinu bogova i na njoj traži da se monstruozni Ulikumis odmah zaustavi. Ni sam Enlil ne razumije što se dogodilo, pa ni Ubeluris na zna da na svojim leđima nosi strašnog monstruma Ulikumisa. Moćni Eea zato zapovijedi svim starim bogovima da se otvori božanska oružarnica i da mu se iz nje donese stari bakreni nož kojim je on nekada davno odvojio Nebo od Zemlje. Zatim zapovjedi vojsci božanskih ratnika da tim istim nožem odsjeku stopala monstrumu Ulikumisu kojeg je Kumarbis stvorio da se suprotstavi samim bogovima. Bogovi kreću predvođeni Teshubom bogom oluje i upuštaju se u tešku borbu s divovskim i monstruoznim Ulikumisom. Kako se tijek bitke odvijao Athumanunh ne zna, jer je na tom mjestu drevni zapis Hetita odlomljen i nema ga, ali bez sumnje bog oluje Teshub slavio je pobjedu nad divovskim Ulikumisom. Bez svake sumnje to je još jedna od verzija o pokušaju da se uništi red koji postaviše bogovi i da ponovno zavlada kaos, ali posredovanjem moćnog Eea taj je pokušaj osujećen i spriječen. }{}{}{

13.05.2006. u 22:59 • 4 KomentaraPrint#^

petak, 12.05.2006.

Athumanunhova Legenda o Alandiji

- odlomak iz dijela: Alandske Svijetle noći -

… Sonsyreynu galiju odjednom okruže alandski razarači na kojim su, a to su pak Dyadonkhe i više nego jasno mogle vidjeti, alandski mornari bili potpuno spremni za borbu. Veliki broj alandskih ratnika spremno je čekalo na letećim mostovima. Onda iznenadna pojava i nekoliko alandskih krstarica na kojima se također vidjela borbena aktivnost, a iza tih alandskih krstarica koje su zauzimale smjer u vjetar i razvijale borbena jedra u svoj svojoj ljepoti i snazi pojavi se admiralska bojna galija koja je jasno razvila Andraghonovhu i Yakyewu bojnu zastavu. Kneginja Felysya tihu upozori kontesu Sandrhu: 'Sandrha, pa Alanđani ne samo da su nas očekivali, oni su riješeni da nas napadnu već ovdje na moru! Nikada se nećemo iskrcati na obalu, a naši razarači nemaju šanse s njihovim bojnim krstaricama. Što to mi radimo Sandrho?' Sada se na dyadonskhu borbenu galiju popne sam admiral Yakwy u pratnji svojih kapetana Masharanha, Tawoatsa, Gombhara i Paghosha. Ovo pak sada uznemiri drugu kneginju, prekrasnu Dayanhu, koja opetovano upozori kontesu Sandrhu: 'Konteso, ako su sva četiri alandska kapetana s njihovim admiralom, onda su ovdje i sve četiri alandske borbene flote. Ako su sve četiri alandske flote ovdje zajedno, onda bi danas moglo ovo more gorjeti. Mi smo neoprezno ušle u bojnom rasporedu u njihove vode. Oni ne samo da sumnjaju, oni konteso znaju za naše namjere. Molim te spustimo borbene zastave i jedra prije nego nas unište njihovi razarači i krstarice!' Sada pak nenadano sama Sonsyreya stane zadirkivati admirala Yakwya: 'Admirale, zar se Alanđanin nečega boji, pa vas je u ovom broju poslao da nas presretnete?!' Yakwy ostane miran i samo mirno odgovori: 'Alanđanin za ovaj Tvoj opasan poduhvat još ni ne zna princezo, ali ako nastaviš ovako bit ću Ga prisiljen upoznati s Tvojim namjerama. Odgovori mi zašto Tvoji brodovi ne viju naše zastave, a već ste duboko u alandskim vodama, zašto te prate Anubysky razarači i krstarice krcati ratnicima?' Sonsyrey ljutito odbrusi Yakwyu: 'Moji brodovi plovit će pod zastavom koju ja odredim, a ti admirale nemaš pravo upadati na moj brod bez poziva. To mi je osobno zajamčio Tvoj Shagan!' Yakwy i dalje ostane ledeno miran i ponovno upozori Sonsyreyu: 'Ti Gospodarice Toplih mora to možeš slobodno raditi na svojim Toplim morima, ali na ovim ledenim morima ja sam odgovoran za sigurnost samo svom Andrhagonhu. Vidim da nemaš Njegove oznake na tunikama, pa sam se popeo na Tvoj brod kako bi Te upozorio da Tvoji mornari sklone oružje i leteće mostove, jer izgleda kao da žele borbu, ako je to tako upozoravam Te da su Alanđani spremni na borbu i ne bi valjalo da netko od Anubyaca nervozno izazove moje mornare, jer bi se to loše moglo završiti po Vas i Vaše brodove. Sandrha je sada jasno mogla vidjeti onu prepoznatljivu osobinu Alanđana. Njihove crte lica nisu pokazivale strah ili zbunjenost, već naprotiv, jasno su govorile da su spremni na sve i da su uvjereni da to što rade, rade ispravno…

12.05.2006. u 22:11 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 10.05.2006.

Legenda o Alandiji

- odlomak iz dijela: Strašni ratni brodovi na Toplim morima južnim -

…Tog predivnog alandskog jutra, jutra koje je poput nekakve mitske svijetlosti odjednom osvanulo nad šumom srebrenog bora, još veću pomutnju izazvale su same Amazonke Dyadonkhe, najljepše djevojke ratnice koje je zapamtilo to Nezamislivo vrijeme. One su iznenada zapjevale, iako te predivne ratnice nikada nisu pjevale, tog su jutra zapjevale i same zbunjene onim što su vidjele …
Od tog jutra svake bi godine one pjevale tako dugo dok se na njihovim Toplim morima ne bi pojavili najveći i najstrašniji ratni brodovi koje je zapamtilo to Nezamislivo vrijeme. Bili su to veliki i dotad neviđeni brodovi, brzi i krcati ratnicima, bili su to strašni alandski razarači. Strašni brodovi koje su predvodile još strašnije krstarice snažnih oplata i velikih jedara, bile su to opasne i nezaustavljive alandske krstarice. Sve te strašne brodove predvodila je najljepša galija ikada viđena na tim plavim Toplim morima, a ni najstariji među najstarijima nikada ih nisu zapamtili u tako velikom broju. Pojavili bi se iznenada iz magle koja se dizala na mjestima gdje su topla mora prelazila u hladne i ledene oceane. Kada bi Dyadonkhe čule duboku pjesmu alandskih snažnih mornara, one bi prestale pjevati i svojim gracioznim koracima zaplesale bi bosih nogu po predivnom bijelom pijesku koji je rubio obale Toplih mora južnih. Strašni bi razarači još nekoliko trenutaka kružili obalama Toplih mora, a onda bi se tajnovito udaljili i nestali u magli baš kao što bi se i pojavili.
Bilo je jasno da su dio alandskih tajni otkrile i te predivne i najljepše Amazonke tog Strašnog i Nezamislivog vremena, jer nakon toga one su uvijek jedrile na svojim malim brodicama prema hladnoj, tajnovitoj i opasnoj zemlji Alandiji. Uvijek bi se one vračale nasmijane, a jasno je bilo da niti njihovi brodovi, niti njihove tanke odore, niti njihova topla srca ne bi nikada odoljeli strašnoj Anybeathy i još strašnijoj Athumazy … osim, ako Alanđani nisu i tu bitku, kao i mnoge bitke poslije toga, vodili za njih. No, zašto? Zašto bi Ti strašni i nepredvidivi ratnici, lutalice i osvajači, strašni napadači vodili bitke za Dyadonkhe? Bilo je to tog trenutka jasno samo Sychythama koji su vidjeli Baharanunhu, ili onu koja lebdi u zraku. Okolnim narodima pak tog trenutka ništa više nije bilo jasno, koga su to Sychythe zapravo vidjeli da lebdi u zraku? No, Sychyte nisu baš ni jasno mogli vidjeti, što od neopisive hladnoće, a što od straha nečega što je do tada živjelo samo u legendama. No, bili su sigurni da su jasno vidjeli da se baš Njemu, Onome koji je do tada spavao ispod pijeska, klanjaju ti strašni i teško naoružani ratnici, smrznutih ogrtača pokrivenih injem, u to predivno jutro kada su konačno vidjeli Ono što su cijelu noć čekali i potom tajnovito nestali u šumi srebrenog bora…

10.05.2006. u 22:25 • 3 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 08.05.2006.

Athumanunhova Legenda o Alandiji

- odlomak iz: Palmine Leptirice i Hladne kiše Shakazeye

… Pogledaj princezo Toplih mora, gledaj taj tajnoviti i zabranjeni grad, gledaj, zar ne vidiš da to grad Alanđana spokojno i mirno spava u Njegovom krilu. Nekakva ga čudna mitska svijetlost obasjava, svijetlost koja kao da nam govori da je On u gradu, On i Njegov tajanstveni teški mač.
Slušaj, pozorno slušaj predivna princezo, pa zar ne čuješ zvuk vjetra, zar više ne osjećaš taj snažan miris kiša koje dolaze? Hladnih Alandskih kiša sa sjevera koje šiba najhladniji vjetar koji smo ikada osjetili.
Sonsyreya samo tiho prošapuće: 'Znam, sada konačno znam! Tek sada znam što sam uradila! Kule sam od vjetra gradila, a pritom zaboravila da je On miljenik vjetra i da Ga Njegovi vjerni i odani Alanđani i Vitezovi vjetra nikad neće ostaviti ili prokazati. Odlaze, sada lađe alandske odlaze i nestaju u magli Anybeathe, a kiše sa sjevera dolaze! Dolaze hladne kiše Shakazeye, a ledeni dah Athumazye uskoro će smrznuti šume srebrenog bora…'
Slušaj, zar ne čuješ pjesmu Alanđana predivna naša princezo?! Pričaj nam o Ti Leptirice naša, o čemu to Oni pjevaju u tako dubokim i žalosnim tonovima? Pjesma izgleda tužno, ali je istodobno i snažna, a ja ne razumijem ni jednu riječ.
Sonsyrey se opet kratko osmjehne: 'Kao i uvijek! Slave svog Andraghonha i po tko više i zna koji put zaklinju Mu se na beskonačnu vjernost. Hladnu kišu koja sve jače pada kao da ni ne primjećuju, hladnoća koja postaje nama sve više nepodnošljiva njima uopće ni ne smeta, a riječi za koje pitaš dobra moja sestrice … Ne! Ne daju se točno prevesti, ali moglo bi ići nekako ovako: ' … dok plaču krošnje starih borova, On Te zove i gubi glas … daleko dolje na jugu, na Toplim morima rađa se novo svitanje, rađa se novi dan … Jasno je, potpuno sam sigurna da se vračaju u šume srebrenog bora, a tamo će tajanstveno i mistično nestati, onako kako to On bude želio, a sve će to urediti za Njega Njegov general Paska. Stari će pak Panđa mudro i tajanstveno primijetiti da nigdje nema ljepše šume srebrnog bora, ali da nigdje ni nema veće tajne od tajne Alanđana … Ta tajna živjet će tako dugo dok to On bude želio. Sakrit će nam se u tim šumama poput duhova i pozorno će osluškivati šumove noći i strpljivo će čekati Njegov znak, a onda kada ugledaju to što će danima strpljivo čekati, njihova će tajna biti još veća i nama još više nerazumljiva i misterioznija. No, ovaj me put neće tako lako prevariti, jer sada konačno znam ja tu njihovu veliku tajnu. Ni Zimski bedem, ni Kawamadhe, ni Wananunha, ni tajanstvena dolina Sylenc, ništa od toga nije njihova tajna! Nikada ne bi povjerovali, ali On, On je njihova tajna! Tamo gdje je On za Alanđane sve počinje i ima smisla, a gdje Ga nema tu je za njih kraj svega i ništa bez Njega ne valja. On, On i Njegov teški mač, ali još nešto nedostaje, a to ne razumijem bez obzira što to snažno osjećam u grudima …
Sada se odnekuda pojavi Ta – Hu – Nah i ponovno na sebi svojstven način zbuni Amazonke: 'O, predivna princezo, o, Leptirice palminih krošnji, o, gospodarice Toplih mora južnih, pa zar si zaboravila pjesme iz hladnih i bijelih zimskih noći Alandije? Zar se više ne sjećaš vrišteće tišine Sylenca? Zar si zaboravila šapat i drhtaj srebrenih borova? Pred kim to Njegov pogled gori poput vatre vulkanske, zbog koga On nestaje u šumama srebrenog bora … Tko je to od nas vidio Njegovu igru s vjetrom, koga je to On tražio u Wananunhy, zbog koga je to On doveo vjetar i kišu u Zemlju žeđi gdje je nije bilo od posljednjeg dana … Kakvu nam je to tajnu u Papraty Intosh ispričao o lijepoj Wyxeny, zašto su plašljivi Sychyte znali o princezi sa Zvijezda o lijepoj Amandhy i oduvijek je čekali i tražili na kraju Svijeta, zašto su potonula Moćna kraljevstva i zauvijek propali Slavni gradovi? Spavaš li Ti to noćima mirno u dalekoj Alandiji, a ostali Ti Okolni narodi čuju otkucaje srca? Zar ne cvatu zimske ruže samo za tebe i zašto jedino On zna gdje one cvatu? Koga to i zbog čega to najmoćniji i nepobjedivi ratnici Alanđani, tajanstveni Vitezovi vjetra, zovu imenom svojim Handrha … i bez koga to On više ne može! Ti princezo s toplih mora, Ti si mu u mislima, Ti si ona tajanstvena svijetlost koju Alanđani uvijek čekaju nakon tajnovite noći Hawalandha ispod Snježne planine, Ti si taj znak koji nedostaje, pa da za Alanđane sve može početi! Zašto Tragači princa Hayweya ne mogu pratiti tragove koje ostavlja general Paska, zašto je uvijek ozbiljan general Zumah u Tvojoj nazočnosti opušten i nasmijan, kakve Ti to signale uvijek šalje stari Panđa dimom iz lule … tko je očarao svojom ljepotom Čuvare Shaganovog mača, zbog koga snježni vukovi napuštaju planinu Wyghen i pojavljuju se tako daleko u šumama mistične šume Mynechyza? Tko je to od svih nas jedini vidio Zimski bedem i kome je to Paska jedino otvorio vrata tog neosvojivog bedema … Idi princezo, idi prema Asgradu putem koji Ti jedina poznaješ! Idi prema toj svijetlosti u daljini koju Ti jedina i vidiš! Idi i prati taj zvuk u tišini Sylenca, zvuk koji čuješ samo Ti! Andraghon ima svoj mač, svoje odane Alanđane, svoje vjerne Vitezove vjetra, vjetar Ga obožava, a kiše Ga vole. Andraghonh ima svoje tajne, a nedostaješ Mu jedino Ti! Idi, predivna crnokosa princezo Toplih mora južnih, idi, pa da se vjetar konačno smiri, a kiše napokon stanu i da na kraju počne to dugo i toplo Alandsko ljeto koje pamte samo oni koji su otišli među zvijezde ogrnuti svojim plavim plaštevima …

08.05.2006. u 22:39 • 3 KomentaraPrint#^

nedjelja, 07.05.2006.

Athumanunhova pimanja

Božanstva Geb (Zemlja) i Nut (Nebo) stvoreni su uzajamnom vezom božanstava Shu i Tefnut, te se za njih u drevnim zapisima tvrdi da su rođeni iz 'utrobe majke svoje' božice Tefnut. Ovo dvoje se toliko voljelo da su stalno bili priljubljeni tijesno jedno uz drugo, pa između njihovih tijela nije ništa moglo postojati, Nut čak nije ni svoju djecu mogla poroditi. No, intervencijom njihova oca boga Shua, koji razdvoji Geba i Nut, na Zemlji se pojave živa stvorenja koja u velikom broju i vrstama napuće Zemlju. Prvi potomci božanskog para Geba i Nut bili su Oziris, Set, Izida i Neftida. Njihovi međusobni odnosi dovest će do stvaranja novih božanstava i jednom stvoreni božanski red zauvijek je pobijedio prvobitni kaos.

07.05.2006. u 14:22 • 4 KomentaraPrint#^

subota, 06.05.2006.

Athumanunhova poimanja

Kako su bili odgajani i podizani u praiskonskim vodama Nuna Shu i Tefnut su se jednom izgubili, pa je Atum poslao svoje oko (božica Utjaet ili Buto) da ih potraži. Kad ih je božica Utjaet vratila Atumu on je od sreće zaplakao, pa je iz suza njegovih nastalo čovječanstvo, odnosno prvi ljudi.

06.05.2006. u 20:20 • 2 KomentaraPrint#^

petak, 05.05.2006.

Athumanunhova pimanja

Sekhemtaui – doba kada Oziris uzme obličje Upuauta (snaga dviju zemalja)

Drevni Egipćani Izidi veličanstvenoj posvetili su Sirius, Zvijezdu koja donosi vodu. Na ulaznim vratima hramova često su vidljivi ukrasi lavljih glava s razjapljenim čeljustima. Ova simbolika u prvi trenutak neprimjetna i naizgled 'normalna' kod drevnih Egipćana itekako je stvarna. Naime, Athumanunh će Vam otkriti i tu tajnu što dobro je sakriše drevni Egipćani. Kada se Sunce približi zviježđu Lava vode Nila počinju iznenada rasti. Na Nebu se jasno vidi Zvijezda Sotis (Sirijus), počinje poplava koja život donosi, počinje Nova godina drevnim Egipćanima, a svećenici vide Ozirisa u obličju Upuauta. Drevni su Egipćani doista vjerovali da Oziris potječe od Nila a da je plodna zemlja oko Nila Izidino tijelo. (Athumanunh skreće pozornost da se ovdje ne radi o cijeloj zemlji drevnog Egipta već samo o onom dijelu koji Nil pokriva tijekom poplave i miješa se s njom). Kada se Oziris (Nil) i Izida (plodna zemlja) sjedine nastaje Horus. Drevni pak Egipćani vjerovali su da je Horus doba tijekom kojeg se atmosfera koja okružuje zemlju pripravlja čuvati i hraniti sve stvari i bića. Drevni Egipćani zapisali su i da je Izida skrivala i odgajala Horusa u močvarama Buta, jer tamo je vlažno zemljište koje dobro upija, pa bolje hrani od isparivanja koja ublažavaju i smiruju sušu i strašnu nepodnošljivu vrućinu. Nadalje, drevni Egipćani imenom Neftida označavaju i nazivaju granična područja Egipta koja s jedne strane obrubljuju planine, a s druge dotiču more. Tako su drevni Egipćani Neftidi dodali epitet 'krajnja' jer se ona sjedinila sa Setom. No, onog trenutka kada Nil (Oziris) prelazi svoje obale, kada se izlijeva i plavi, širi i probija rubnim teritorijima, drevni Egipćani zapisali su kao sjedinjenje Ozirisa (Nila) i Neftide (neplodne zemlje). Među biljkama koje niknu nakon povlačenja voda Nila je i žuta ždraljika (slično djetelini), a mitologija je opet zapamtila da je Set pronašao vjenčić od cvjetova žute ždraljike na Neftidinoj haljini i spoznao sramotu koja mu je nanesena. Tako je Izida rodila Horusa, a Neftida pak Anubisa. Otac Horusa je dakako Oziris, ali i Oziris u obličju Upuauta je otac Anubisa. Još je u zapisima drevnih Egipćana jasno vidljivo da je Neftida nakon sjedinjenja sa Setom ostala neplodna (Athumanunh skreće pozornost da se ovdje radi o neplodnosti božice, a ne žene, jer drevni su Egipćani jedino tako mogli objasniti neplodnost i veliku tvrdoću zemlje koja se nalazila nešto dalje od plodnih obala Nila).

05.05.2006. u 20:25 • 1 KomentaraPrint#^

utorak, 02.05.2006.

Egipatska mitologija

Khnum – bog koji je stvorio ljude i životinje

Khnum se pojavljuje tijekom stvaranja Svijeta kao pomagač boga Ptaha. Po volji Ptahovoj upravo je bog Khnum na svom lončarskom kolu od blata stvorio prve ljude i životinje. Zapravo je bog Khnum taj koji je pomogao bogu Ptahu da izvrši naredbe boga Totha koji je riječima izvršavao volju prvobitne i iskonske moći Stvoritelja. Kasnije će drevni Egipćani Khnumu pripisati atribute stvoritelja onoga što jeste i onoga što će biti.

02.05.2006. u 19:42 • 6 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 01.05.2006.

Egipatska mitologija

Apis – sveti bik

U stočarskom načinu života, bez sumnje, najstariji je kult krave. Krava je životinja čije mlijeko hrani djecu i održava ljudske živote, pa je normalno da su je drevni Egipćani smatrali za 'majku čovječanstva'. Da bi se održao život (život po najstarijem egipatskom vjerovanju može stvoriti samo muškarac, mužjak) morao je postojati i bik, Sveti bik Apis, mužjak s pomalo mračnim silama muškosti. Kasnije Egipćani prikazuju ponekad i božicu Hator s tijelom žene, a glavom krave, dok boga stvoritelja života Aser – Hap (Serapis) prikazuju i kao Apisa – svetog bika.

01.05.2006. u 13:24 • 5 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< svibanj, 2006 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga




www.hitwebcounter.com



Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Photobucket




Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Photobucket

wizard Pictures, Images and Photos


Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.

Photobucket


Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...