- odlomak iz dijela: Strašni ratni brodovi na Toplim morima južnim -
…Tog predivnog alandskog jutra, jutra koje je poput nekakve mitske svijetlosti odjednom osvanulo nad šumom srebrenog bora, još veću pomutnju izazvale su same Amazonke Dyadonkhe, najljepše djevojke ratnice koje je zapamtilo to Nezamislivo vrijeme. One su iznenada zapjevale, iako te predivne ratnice nikada nisu pjevale, tog su jutra zapjevale i same zbunjene onim što su vidjele …
Od tog jutra svake bi godine one pjevale tako dugo dok se na njihovim Toplim morima ne bi pojavili najveći i najstrašniji ratni brodovi koje je zapamtilo to Nezamislivo vrijeme. Bili su to veliki i dotad neviđeni brodovi, brzi i krcati ratnicima, bili su to strašni alandski razarači. Strašni brodovi koje su predvodile još strašnije krstarice snažnih oplata i velikih jedara, bile su to opasne i nezaustavljive alandske krstarice. Sve te strašne brodove predvodila je najljepša galija ikada viđena na tim plavim Toplim morima, a ni najstariji među najstarijima nikada ih nisu zapamtili u tako velikom broju. Pojavili bi se iznenada iz magle koja se dizala na mjestima gdje su topla mora prelazila u hladne i ledene oceane. Kada bi Dyadonkhe čule duboku pjesmu alandskih snažnih mornara, one bi prestale pjevati i svojim gracioznim koracima zaplesale bi bosih nogu po predivnom bijelom pijesku koji je rubio obale Toplih mora južnih. Strašni bi razarači još nekoliko trenutaka kružili obalama Toplih mora, a onda bi se tajnovito udaljili i nestali u magli baš kao što bi se i pojavili.
Bilo je jasno da su dio alandskih tajni otkrile i te predivne i najljepše Amazonke tog Strašnog i Nezamislivog vremena, jer nakon toga one su uvijek jedrile na svojim malim brodicama prema hladnoj, tajnovitoj i opasnoj zemlji Alandiji. Uvijek bi se one vračale nasmijane, a jasno je bilo da niti njihovi brodovi, niti njihove tanke odore, niti njihova topla srca ne bi nikada odoljeli strašnoj Anybeathy i još strašnijoj Athumazy … osim, ako Alanđani nisu i tu bitku, kao i mnoge bitke poslije toga, vodili za njih. No, zašto? Zašto bi Ti strašni i nepredvidivi ratnici, lutalice i osvajači, strašni napadači vodili bitke za Dyadonkhe? Bilo je to tog trenutka jasno samo Sychythama koji su vidjeli Baharanunhu, ili onu koja lebdi u zraku. Okolnim narodima pak tog trenutka ništa više nije bilo jasno, koga su to Sychythe zapravo vidjeli da lebdi u zraku? No, Sychyte nisu baš ni jasno mogli vidjeti, što od neopisive hladnoće, a što od straha nečega što je do tada živjelo samo u legendama. No, bili su sigurni da su jasno vidjeli da se baš Njemu, Onome koji je do tada spavao ispod pijeska, klanjaju ti strašni i teško naoružani ratnici, smrznutih ogrtača pokrivenih injem, u to predivno jutro kada su konačno vidjeli Ono što su cijelu noć čekali i potom tajnovito nestali u šumi srebrenog bora…
Post je objavljen 10.05.2006. u 22:25 sati.