Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

nedjelja, 24.10.2004.

Grčka mitologija

Dioniz (bog vina i vinogradarstva, zaštitnik vinogradara)

(grč. Dionysos, Bakhos, lat. Bacchus – sin Zeusa i Semele, kćerke tebanskog kralja Kadma)
Rodio se u gradu Tebi, možda i u Naksosu, Kreti, Elidi, Teosu ili Eleuteri. Podrijetlo mu je dosta zamršeno i spetljano, a kada je trebao da se rodi ljubomorna božica Hera odlučila ga je ubiti. Hera je posjetila njegovu majku prerušena u staru dadilju i nagovorila je da Zeusa zamoli da joj se pokaže u svoj svojoj moći i veličanstvenosti. Zeus, stari razvratnik, da li što nije mogao odoljeti čarima Semele ili u svom samoljublju, ispuni želju Semele. U sjaju munji i praćen tutnjavom gromova on se pokaže nad Tebom svojoj ljubavnici. Međutim, baš kako je Hera i zamislila, jedna munja zapara nebom i pogodi kraljevsku palaču u kojoj je živjela Semela. Semela u smrtnom strahu rodi nedonošče koje je trebalo umrijeti, ali sada se umiješa Zeus. Svoju ljubavnicu prepušta ljudskoj sudbini, ali okolo svog sina podigne zid gustog bršljana koji malog Dioniza zaštiti od vatre. Kad se vatra stišala, Zeus izvlači malog Dioniza i zašiva ga u svoju butinu, da se do kraja razvije i rodi normalno. Kada se Dioniz «rodio drugi put» Zeus ga je povjerio bogu Hermesu. Hermes nije imao ženu, a kako je kao skoroteča (glasnik) bogova bio stalno na putu nije mogao odgajati malog Dioniza. Stoga Hermes dijete preda Ini, sestri Semelinoj, ženi orhomenskog kralja Atamanta. Kada je Hera doznala za to, ona na Atamanta pošalje ludilo, ne bi li on u napadu ludila ubio maloga Dioniza. No, Atamant je pobio samo svoju djecu i ženu, a u posljednji trenutak Hermes je zaštitio Dioniza. Sada Hermes malog Dioniza predaje Nimfama koje ga skrivaju u dubokoj pećini gorja Nisa. Nimfe oko ulaza zasade guste redove vinove loze i uspijevaju nadmudriti Heru, te odgojiti maloga Dioniza usprkos svim Herinim smicalicama i podvalama. Dioniz kao mladić otkriva vino i njime opija nimfe i satire, a prve sadnice vinove loze poklanja i ljudima. U znak zahvalnosti za gostoprimstvo Dioniz poklanja vinovu lozu atenskom pastiru Ikariju, te ga poduči kako od grožđa dobiti vino.
Međutim, u početku ljudi nisu odmah prihvatili Dionizov kult. Dok su jedni s oduševljenjem uživali u vinu, drugi su bili žestoki protivnici toga uživanja. Tako je trački kralj Likurg s bičem (korbač) pokušao Dioniza istjerati iz svoje zemlje, ali je za to platio sljepoćom, a kasnije i nasilnom smrću. Tebanski kralj Pentej mrzio je Dioniza zato što je ljude svojom veselom naravi i druželjubivošću odvraćao od misli na mnogo važnije stvari kao: rat, odricanje, samoprijegor, žrtvovanje i slično. Naravno i on je za tu mržnju skupo platio. U Argu Dionizu su se suprotstavile žene koje su predvodile kraljeve kćeri. No, one su kasnije svoju hladnu trezvenost zamijenile mahnitošću, pa su se međusobno poubijale. Na svojim veselim putovanjima Dioniz je svuda sretao svoje stare i nove protivnike i neprijatelje koji su mu nanosili bezbrojne nevolje i probleme, ali ih je on sve svojom veselošću i bezbrižnošću dovodio skoro do očaja. Jednom su Dioniza uhitili tirenski gusari i zamijenivši ga za kakvog kraljevskog sina nadali se bogatom otkupu. No, Dionizu postane dosta tih ljudskih gluposti i on se pretvori u razjarenog lava, a gusarska lađa u trenutku zaraste u vinovu lozu. Preplašeni gusari poskaču u more, (osim kormilara, koji je pošteđen jer je jedini bio za to da se Dioniz pusti na slobodu), a Dioniz ih pretvori u dupine. Napokon ljudi su prihvatili Dioniza kao moćnoga boga, a njegovom daru, vinu, prepuštaju se, evo, sve do naših dana.
Stari Grci Dioniza su štovali još i kao zaštitnika voća i slatkog grmlja (kupina, trnina, malina…) kojima je on davao svježinu i sočnost. Budući da vinogradarstvo i voćarstvo iziskuju veliki trud i marljivost, Dioniz je tako postao začetnik tih vrlina. Koliko truda i znoja lica svoga treba da bi od grožđa postalo vino, vjerujte Athumanunh jako dobro zna. No, na kraju, vino ljude oslobađa svih muka i briga, osvježava duh i tijelo, tjera ljude na druženje, zabavu i ljubav, umjetnicima omogućuje zamah stvaralačke energije, ali samo pod jednim uvjetom! Uvijek se treba pridržavati Dionizove zapovjedi i Athumanunhove upozorbe: - meden agan – ničega previše.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...