Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

srijeda, 20.10.2004.

Legenda o Alandiji

Leptirica u sjeni palmi

Nad toplim i azurno plavim morima Dyadonhe noć je prosula svoju tamu i otvorila svoje tajne odaje. Tama je prekrila Zabranjeni grad piramida, a noćne su ptice raširile svoja krila. Polako se spuštala još jedna beskrajna noć nad šumama prekrasnih palmi. Polako trnu i posljednja svijetla, a onda blagi povjetarac, neobičan i čudan, pretvori toplo more u ogledalo za tisuću zvijezda. Kroz šumu palmi stanu se probijati i pojavljivati djevojke božanske ljepote. Svi Okolni narodi zovu ih Leptirice zbog njihovog laganog hoda po pijesku u kojem ni tragove ne ostavljaju. No, njihov lagani, tihi, graciozni hod i ples po toplom pijesku ipak je nekoga ili nešto uznemirio. Leptirice to osjete poput ljetnih mirisa. One stanu! One čekaju jer podigne se neobičan vjetar preopasan za njihova svilena krila. Pijesak se sve više pokretao i poprimao ljudski oblik. Redom, istodobno i u trenu iz toplog pijeska izranjali su ratnici napadači. Njihovi oklopi svjetlucaju pod svijetlom zvijezda, ali za čudo ratnici napadači ne napadaju. Ne pokazuju svoje blistavo oružje, već se ogrnu svojim ogrtačima i sjedaju u tišini u nekakav tajanstveni polukrug. Leptirice stanu okolo njih plesati svoj zavodljivi Mjesečev ples. Ratnici napadači mirno promatraju njihov ples, ali i pozorno osluškuju tihe zvukove i šumove tople noći. Sada se pojavi prekrasna i usamljena Leptirica, nježna i lijepa poput morske pjene, baš kao da ju je ovo predivno azurno more izbacilo na obalu. Ratnici napadači osjete u zraku miris soli i svu toplinu mirnog i toplog mora, pogledaju prema zvijezdama koje su u ovo doba noći već spavale, a zatim munjevito skoče na noge. Stisnutom desnom šakom, zaštićenu pancirnom rukavicom, istodobno udare po svojim blistavim oklopima i pozdrave najljepšu među najljepšim Leptiricama izgovarajući redom njezino ime: Handrho!… blago joj se klanjajući. Ona im uzvrati smiješkom i redom stane izgovarati njihova imena: Panđo, Zumah, Paska, Tonyno, Wowokha, Amaksose … i na kraju završi riječima svoj pozdrav: - Neka vam ova noć bude kao u snu Vitezovi vjetra! –
Tog trenutka osvijetljen svijetlom milijuna zvijezda pojavi se još jedan ratnik iz šume palmi. On zakorači pijeskom, a krošnje palmi zadršću na vjetru. Ratnici napadači, munjevitom brzinom preslože se i zauzmu samo njima razumljiv složaj. Na trenutak, ali samo na trenutak, na svijetlu zvijezda bljesne njihovo blistavo i opasno oružje koje su do tada vješto skrivali ispod svojih dugih i plavih ogrtača. Onda munjevito uz zveket čelika nestane. Još snažnije začuje se udar pancirne rukavice o oklop, te u jedan glas snažno izgovore: Sha-ghan! Leptirice pokorno sklope svoja krila i svečano se Mu naklone uz izgovor njegovog imena : Andraghon! Najljepša među najljepšim Leptiricama priđe Mu kao da lebdi u zraku i pozdravi ga polaganjem svojih nježnih dlanova na Njegovo lice: - Dobro mi došao svake noći prije zore, Andraghonhe! – ratnik je snažno, ali dovoljno nježno zagrli: - Pozdravljam Te moja Shangrho, Palmina Leptirice! – Tog trenutka stane se buditi jutro nad plavim toplim morima. Svijetlost novog dana postane sve jača, a Leptirice zaplešu svoj jutarnji ples. Ratnici napadači stanu jedan po jedan nestajati sa prvim zrakama sunca, ali i dalje spremni na munjevitu pojavu i na najmanju opasnost za Shagana i njegovu Palminu Leptiricu.
No, prve zrake sunca otkriju još nešto. Sve palmine krošnje, u noći u kojoj je Palmina Leptirica dočekala najopasnijeg ratnika koje je vrijeme zapamtilo, bile su krcate Ledenim ratnicima čuvarima Zimskog bedema spremnim da na poziv Vitezova vjetra zaštite Ovo što su od samog Osvita vremena čekali. Nikada do sada, Okolni narodi koji su tek stasali u Hrabre narode, nisu vidjeli toliki broj tih opasnih i teško naoružanih Ledenih ratnika. Nikada do sada topla plava mora nisu zapamtila toliko velikih i opasnih razarača i krstarica koje su pristigle s Ledenih sivih mora prateći Onog kojeg su odavno čekali. Ono što su od samog Osvita vremena najavljivali Oni koji su se još sjećali sjajnog kraljevstva Atlantide i slavnih gradova koji su se borili na strani Bogova protiv oholih i zlih Hladnih vatri, ove se noći i dogodilo.
Davno je bilo obećano i zapisano, ako se ponovno pojave Hladne vatre i zaprijete Onima koji idu uspravno, Bogovi sa Zvijezda poslati će svog Božanskog ratnika koji će ponovno ujediniti Vitezove vjetra i povesti ih u susret vjetru i Hladnim vatrama nanijeti teške poraze, jer velika je bila snaga i moć koju su Mu poklonili Bogovi sa Zvijezda u sam Osvit vremena kada je On još spavao ispod pijeska.
Mitske amazonske Vile Charysme davno prije najavile su Amazonkama Leptiricama da će najljepšu među njima oteti Hladne vatre, ali Nju će Hladnim vatrama preoteti Onaj koji spava ispod pijeska. Božanski ratnik Andraghon doći će u Zabranjeni i Tajni grad samo zbog najljepše Leptirice. Stari Sychythe vidjeli su Ga za vrijeme vedrih noći među zvijezdama gdje su ga pratili božanski ratnici Wyrakoche, a Oni koji znaju tvrdili su da će On doći i u samu Wananunhu, prokletu zemlju duhova i žeđi, a sa sobom On će dovesti kišu, koja tamo nije padala od samog Osvita vremena i koja će konačno natopiti zemlju žeđi.
I tako, u tom strašnom i nezamislivom vremenu, kada se pod plave plašteve Zvijezda opet nadvilo jednom već pobijeđeno zlo, a koje je sada opet pritiskalo Okolne narode što ga nisu na vrijeme prepoznali, već su preduboko kopali, pa su oslobodili zlo koje su Bogovi jednom davno prije Osvita vremena pobijedili i duboko zakopali.
No, nisu svi zaboravili. Alanđani su nekog pronašli u Vrijeme snjegova, a to su ljubomorno čuvali i svake su godine oni na svojim plemenitim konjima jahali daleko na sjever u susret strašnoj Athumazy i još strašnijem Actyalanu. Okupljali su se u velikom broju i gradili pozorno svoj Zimski bedem iza kojeg su strpljivo čekali danima, spremni na borbu i riješeni da izginu do posljednjeg, samo da se ponovno pojavi On pod svijetlom sjeverne zvijezde Hawalanda.
Nikome od Okolnih naroda koji su tek stasali u Hrabre narode nikada nije bilo jasno zašto i zbog čega se ti najopasniji i najbolji ratnici koje je Vrijeme zapamtilo, teško naoružani smrzavaju na samom rubu svijeta i koga to čekaju strpljivo danima i noćima smrzavajući se u tim tajanstvenim šumama srebrenog bora. No, jedno je bilo sigurno i to su svi Okolni narodi zapamtili i znali: - nakon danonoćnog smrzavanja i strpljivog čekanja Alanđani bi se uvijek pojavili u još većem broju, još opasniji i još jači jer znali su oni da je velika snaga i moć Bogova poklonjena Njemu davno prije Osvita vremena.

<	listopad, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...