Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

ponedjeljak, 04.10.2004.

Legenda o Alandiji

Doba Hrabrih naroda

Vatra i dim, zveket čelika i željeza, pokliči i jauci, psovke i zapovijedi, a na horizontu praskozorje razbija noćnu tminu. Preživjeli ratnici umorni i prljavi, okupljaju se oko svojih zapovjednika. Oklopi im umrljani krvlju i blatom mutno svjetlucaju, baš kao i novo jutro koje sviće tmurno i maglovito. Predivna dolina Papratyje, zelena i rosna, prekrivena je mrtvim tijelima ratnika i konja koji su poginuli u bespoštednim noćnim bitkama. Tek rođeno Sunce pokušava razbiti oblake rata, ali dvije skupine ratnika već su se opasno približile jedna drugoj, a onda žestoki sudar oklopa i oružja. Njište ranjeni konji, pucaju oklopi, lome se oružja. Ponovno zapovijedi i psovke, krici, jauci i opet krv. Bitka je trajala kratko, ali opet nije ništa riješila. Zapovjednici ponovno okupljaju preživjele ratnike i ustrojavaju ih u borbene složaje za nove bitke.
Sunce je sada već visoko, a dolinom zavlada tišina koju poremeti samo tihi vjetar koji, od tko zna odakle, donese svježinu i žubor neke rječice koja je tekla daleko od ove doline užasa i smrti, a na koju je predivna dolina Papratyje sve više nalikovala.
Umorni i prljavi, znojnih i ranjenih tijela, ispod oklopa koji su poprskani krvlju, ratnici njih tridesetak, odjednom se izdvoje iz meteža bitke i potjeraju konje. Konji su pjenili i mahanjem glava tjerali insekte. Ratnici se upute prema hladu velikog drveta. Sjašu i posjedaju u krug, a nakon nekoliko trenutaka jedan od njih započne tiho pjesmu koju ostali prihvate:
- O Bože predugo je mrak, daj nam svijetlosti i neka ona počne na tvoj znak . . . –
Sada nedaleko od njih započne nova bitka između ratnika koji su pratili mala kola i onih koji su ih napali. Ratnici koji su se odmarali ispod krošnje usamljenog drveta poskaču i odluče pomoći braniteljima kola kojih je bilo sve manje, ali su i dalje uporno odbijali napadače od kola. Pojava nepoznate skupine ratnika iznenadi napadače i oni odustanu od daljnjeg napada. No , svi branitelji kola nakon bitke bili su mrtvi. Ratnici došljaci sjašu i upute se prema kolima, a tada odjednom zrakom zapara munja i udari u drvo ispod kojeg su prije nekoliko trenutaka bezbrižno sjedili. Drvo se prepolovi i zapali, a istog se trenutka iz kola začuje se dječji plač. Vođa ratnika podigne dijete koje se odmah smiri, vođa tih ratnika zbunjeno progovori:
- Da smo ostali pod drvetom sada bi bili mrtvi. Čini mi se da su nas Bogovi ipak čuli i poslali nam znak. Ovog mališana naučit ću da me zamjeni i da postane vaš vođa. Ne znamo kako se zove pa ćemo ga zvati Shagan. –
Ostali ratnici klimnu u znak odobravanja još uvijek zbunjeni posljednjim događajem.
Bili su to ratnici koje su Okolni narodi zvali Oni koji su zaboravljeni. Bili su to potomci Onih koji su ostali. Taj pak je prizor vidio je jedan od Onih koji su čekali (Sychythe), te godinama tražili znak i čekali davno obećano proročanstvo. Legenda je sada mogla krenuti svojim tokom i krenula je.
Skupina konjanika naoružanih drvenim kopljima u galopu projuri ganjajući nevidljivog protivnika. Odjednom ratnici se zaustave, dio njih sjaše, dok je manji broj ostao na konjima i razmjestio se tako da u svakom trenutku bude spreman odgovoriti na napad.
- Dobro je djeco za danas je dosta vježbe, a i mali je Shagan već umoran i gladan. Zumah ti ulovi nešto za večeru, a ti se Panđo pobrini da se podigne noćni bivak! – govorio je najstariji među njima.
Nakon što su večerali, ratnici sjednu uz vatre, a stari Kaghuar počne priču:
- Nekada je naš narod bio brojan i ponosan, a sada smo samo mi ostali. Prokletstvo ratova nas je uništilo i vrijeme je da vratimo moć i slavu našem ponosnom narodu. Ovaj dječak je sigurno dar Bogova i njihov znak. Upija sve znanje koje mu prenosim, a pokazao se i kao dobar učenik. Za nekoliko godina on će vas moći sigurno voditi, a vi ga morate bez pogovora slušati. Noću kada spava je ga promatram i siguran sam da je u njemu naša snaga i moć. Ti dječače povedi ove najbolje ratnike koje pozna vrijeme Hrabrih naroda i vrati im slavu njihovih djedova i ponos njihovih očeva. Zapamti dobro, izbjegavajte sukobe s drugim narodima jer malo vas je, ali pronađite neko usamljeno mjesto i tamo živite. Papratyja više nije sigurna za vas. Nikada ne prelazite Divlju rijeku Hesperaskhu, jer tamo je počelo prokletstvo naših predaka, a i to je područje pusto i u njemu vlada strašna Athumazya.
Godine su prolazile mirno, dječak je marljivo učio, a ubrzo je postao opasan ratnik i lakoćom pobjeđivao svoje pratitelje u dugim treninzima. Ratnici su ga silno zavoljeli i međusobno se došaptavali o tome kako je stvarno pravo čudo i volja Bogova što su ga pronašli. Nedugo stari je Kaguar umro sa osmjehom na licu i zadnje što je tražio od mladog Shagana bilo je :
- Spasi naš narod od zaborava i vrati mu staru slavu. Povedi svoje ratnike na sjever, nastavi tamo gdje sam ja stao! –

<	listopad, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...