Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

nedjelja, 03.10.2004.

Legenda o Alandiji

Grad Prozirnih sjena

U praskozorje vremena, još prije samog osvita vremena Hrabrih naroda, u doba Slavnih gradova u gradu Alanđana, gradu Prozirnih sjena, kamo su se sklonili posljednji preživjeli s Atlantide, dogodilo se nešto strašno, nešto što ni najstariji nisu zapamtili.
U Zemljinoj orbiti, iza tamne strane Mjeseca, odigrala se fantastična bitka između Zvjezdanih boraca Saveza Balamungh i njihovih protivnika rase Xurha. Bitka se prenijela i na samu Zemlju, a kako su Alanđani bili saveznici Saveza Balamungh, Xurhy su razornim oružjem uništili njihov grad, grad Prozirnih sjena.
Divlji narodi koji su tek stasali u Hrabre narode, u strahu su zapamtili ovu fantastičnu bitku, ali na njima svojstven način. Bila je to bitka dobrih Bogova i zlih Bogova koji su jeli ljude. Kasnije su te zle bogove zvali i Hladne vatre.
Bitku je preživio jedan od vojnika koji je sa sobom poveo tridesetak dječaka kadeta Alanđana, koji su tek trebali postati vojnici. Njegovo ime bilo je Kaghuar, a imena dječaka bila su: Panđa, Zumah, Paska, Pekso, Nikso, Yakwy…
Nitko ih dugo vidio nije, a onda su se pridružili Okolnim narodima u njihovim međusobnim sukobima, uzaludno ih pokušavajući nagovoriti da se udruže svi zajedno i bore se protiv jedinih neprijatelja – Hladnih vatri.
Tako je to trajalo godinama, a onda se u gradu Apyonu, gradu Waluzyanaca, jednih od Hrabrih naroda, rodio dječačić, treće dijete cara Thanderha i carice Tanye. No, njega su oteli odredi Sywolykyh ratnika žestokih protivnika Waluzyanaca, njima pak ga otimaju nitko drugi nego potomci Alanđana i tada sve počinje …
U tom strašnom i mračnom vremenu u doba bez milosti, u doba Hrabrih naroda, poslije potonuća Atlantide, sjajnog i moćnog kraljevstva, kada su sve nade bile izgubljene, u vremenu u kojem je vladalo zlo, a nova su se kraljevstva počela širiti pod plavim plaštevima zvijezda.
Vojske zla gospodare tamo gdje su ljudi, bjesne bespoštedni ratovi, a smrt vreba sa svih strana. Jedinu sigurnost pružaju utvrđeni gradovi koje čuvaju suprotstavljene vojske. Preživjeli s Atlantide sklonili su se od nadolazećih hordi divljih plemena i izgradili su grad koji su primitivna plemena zvala Grad prozirnih sjena i strašno ga se bojala. Tada nastaju legende o gradu Bogova. Međutim i ta posljednja nada je uništena pojavom nekih novih Bogova, a stare su ih legende zapamtile kao Bogove koji su jeli ljude. Iako su Alanđani izašli kao pobjednici, njihov je grad uništen Oružjem strašnog suda, a njihov je utjecaj otada potpuno zanemariv. Legende su dalje govorile da su se vratili na Zvijezde, s kojih su i došli, ali neki od njih nisu imali mjesta na letjelicama pa su ostali, a sebe su nazvali Oni koji su ostali. Njihovi potomci podijelili su se u dvije skupine i sklonili su se na kraj svijeta. Nitko ih više nije vidio, ali obećali su da će se vratiti kada pronađu ono što su izgubili.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...