13.07.2011., srijeda
Trideset godina za fotografiju
|
Kada su 12. travnja 1981. godine u Kennedy Space Centeru gledali prvo lansiranje Space Shuttlea (misija STS-1, shuttle Columbia), tada 13-godišnji Chris Bray i njegov 39-godišnji otac Kenneth Bray vjerojatno nisu ni razmišljali što će biti za 30 godina. Fotografirali su se pozirajući kako gledaju u daljinu. Chris drži staru kameru, Kenneth dvogled.
No eto, 8. srpnja 2011. godine po zadnji je put lansiran Space Shuttle, ovaj put Atlantis. Opet su se fotografirali. Chris je sada odrasli čovjek, a Kenneth je sijed. Chris drži digitalnu kameru, Kenneth neki drugi, manji dvogled. Ovaj kompozit fotografija, koji je Chris objavio na svojem Flickr-u uskočio je u viralnu domenu i dok ovo čitate, širi se Internetom. Broj ljudi koji je samo na Flickru vidio sliku u ovom je trenu 559,281 i eksponencijalno raste. Kenneth je od 50-ih gradio modele raketa, a ljubav prema svemiru i svemirskoj tehnologiji podijelio je i sa sinom. "We've always loved that first photo. Taking a similar one for the last launch seemed like the perfect opportunity to celebrate the shuttle program and our relationship by putting the time passed in perspective, celebrating the interests we share, and illustrating the father/son bond we've maintained over the years." "I was surprised. The picture had a lot of significance for me and my father, but we didn't expect that the photo would touch so many other people." He added, " The moment has stayed with me since that day, and is one of my fondest memories and childhood experiences." Površne ljude se ove dvije fotografije neće dojmiti, no iza njih stoji djetinjstvo i 30 godina nečega što rijetki imaju, a to je prilika da čvrstu obiteljsku vezu održavaju praćenjem jednih od najljepših tehnoloških dosega čovječanstva. Blago im se, obojici. To je uistinu odrastanje dostojno čovjeka. |
- 22:27 - gurni glavu kroz monitor (9) - snimi - #
08.07.2011., petak
Čunak ni na nebu ni na zemlji
Čunak je valjda hrvatsko ime za shuttle. Naslov je baš pogođen, jer kad završi ova, zadnja misija, program "Space Shuttle" je završena priča. Vozila odlaze na konzerviranje i u muzej. Kao funkcionalna vozila više neće postojati. Odmalena sam htio vidjeti lansiranje, ali eto, želja mi se nikada neće ispuniti.Zadnjoj je misiji oznaka STS-135 i lansirana je danas u 17:29, a trebala bi trajati 12 dana. Vozilo je Atlantis, shuttle koji je svoj prvi let imao 3. listopada 1985. godine. Podsjetimo se, bilo ih je ukupno šest komada: Posadu čine zapovjednik Christopher Ferguson, pilot Douglas Hurley i specijalisti Sandra Magnus i Rex Walheim. Svrha leta je donijeti što više neophodnih stvari na Međunarodnu svemirsku postaju. Shuttle se iz naših krajeva vjerojatno neće moći vidjeti, jer se ne vidi ni ISS, ali ako pred kraj misije bude promjena, ažurirat ću članak.
Space Shuttle je jedan od najproduktivnijih programa u povijesti civilizacije. Uz izuzetno malen broj žrtava, uz relativno malena izdvajanja, donio je ogroman poticaj tehnologiji i znanosti, te u neku ruku zadužio čitav svijet. Kada završi ova misija, Amerika ostaje bez konkretnog, vlastitog svemirskog programa slanja ljudi u orbitu. Sva buduća lansiranja idu s Bajkonura u Kazahstanu. Kennedy Space Center će ostati bez dobrog dijela svojih radnika. Bio bih manje pesimističan da postoje funkcionalni programi za nove pogone, nešto što je već iskušano, ali nema ničeg. Sve je još na nacrtima, a nacrti se lako rasparaju, kao što su se i do sada parali, kad god je vojska htjela više novca. NASA se tješi, ali utjehe baš i nema. Sve čime se bave jesu manji projekti ne previše različiti od projektića koje rade svemirske agencije u Italiji, Njemačkoj i drugdje, koji će na kraju završiti uglavnom otkazani, kao što je i do sada bio slučaj. Tu i tamo neka sonda, senzori za teleskope... Proračun države sve se više slijeva u vojsku. Licemjerna državna uprava koja javno priznaje i hvali se zločinima gura napredno američko društvo, koje je bilo jedini primarni uzor potlačenima, u militarizam i nacionalizam. I onda uzora više neće biti. Kina i Indija taj tron nikako ne mogu preuzeti jer su po svojem društvenom razvoju debelo nazadnije. Znanost je u takvim državama uvijek po strani, jer čovjek s puškom je jači od čovjeka s epruvetom. Naravno, to je tako na kratke staze, ali sasvim dovoljno. Bully protiv nerd-a. Klasična priča. Odvojite 3-4 minute svog vremena i pogledajte ovaj kratki film. Čovjek je toliko bio u pravu, na samom izlasku iz svog ureda u Bijeloj kući. "This is not a way of life" - koliko istine u toj jednostavnoj rečenici... |
- 23:10 - gurni glavu kroz monitor (6) - snimi - #
05.07.2011., utorak
Kako jeftino opremiti kućni kemijski laboratorij - živin barometar
|
1. Uvod Ovaj je članak originalno napisan još lani, tijekom jeseni, ali je nekako ostao zaboravljen među skicama. Da bi uopće nastao, trebao se odviti jedan čudnovat događaj; legitiman, opasan i dobroćudan, ali znajući u kakvoj banana-državi živimo, moguće ilegalan. Stoga o detaljima neću. Barometar koji sam napravio pokazao se vrlo preciznim instrumentom, iako ga nikada nisam kalibrirao na nadmorsku visinu i uskladio s podacima DHMZ-a. Izmjere su relativne jer vidim promjenu tlaka, ali ne znam mu točan iznos. Za sada mi je dovoljno što lako i brzo uočim pad tlaka prije kiše, rast nakon lošeg vremena i slično. Za onu nekolicinu koja koja se ikada bude upuštala u pothvat, bilo bi uputno pročitati ovaj članak koji sam napisao u jesen 2009. Zlu ne trebalo. Inače ne preporučam izradu barometra onima koji nemaju iskustva s ovim metalom. Ovo nije jednostavna izrada meteorološke kućice. Ako vam je samo do malog pokusa s promatranjem promjene tlaka zraka, postoje izvedbe s vodom, balonima i čašama. Kiddie stuff. Ovo to nije. 2. Povijest barometra Trebalo je jako dugo da se proširi ideja o tome da živimo na dnu planetarnog zračnog oceana koji nas tlači. Mnogi to ne pojme ni danas. U prošlosti nije postojao način mjerenja tlaka, a u nešto slučajeva kada bi neka mjerenja ukazala da zrak ima masu, okolnosti rane fizike, nisu dozvoljavale da se ideja raširi i uhvati korijen. Nije bilo Interneta, te je informacija putovala brzinom konja. Čak ni Galileo Galilei, uz bok Newtonu, Darwinu i Einsteinu, nije priznavao da zrak ima masu. U to vrijeme začetaka prave znanosti vladala je više filozofska dogma nego rani oblik znanstvene teorije popularno zvana "horror vacui", originalno Aristotelova. Iako je Galileo isprva smatrao vakuum nepostojećim, kasnije je sve više prilagođavao mišljenje. Nažalost, stao je na netočnoj ideji da je vakuum konkretna pojava koja može "vući". Spori napredak ideje o masi zraka dijelom je opravdan i glomaznošću popratnih uređaja. Descartesov konceptualni uređaj iz 1631. godine bio je ogroman i nema dokaza da je ikad tehnički ostvaren. Nešto prije 1643. godine talijanski astronom i matematičar Berti slučajno je napravio uređaj koji je koristio stupac vode i proizvodio područje za koje je kasnije tvrdio da je vakuum. Zbog niske gustoće vode koju je koristio, uređaj je bio visok oko 13 metara.
3. Zadatak - barometar Otkako sam kao tiho derište u knjižnici vidio slike koncepta živinog barometra htio sam to isto vidjeti i uživo. Nažalost, naše je školstvo blago oscilirajuć i dugotrajan skup gluposti, pa mi je želja ostala neispunjena. Unatoč tome što sam tijekom srednjoškolskog obrazovanja uspio doći do izvjesne količine ne toliko čiste žive, nisam se hvatao rada jer nisam imao dovoljno duge cijevi. Ideja je pala u zaborav na vrlo dugo vremensko razdoblje. No prije nekoliko godina domogao sam se debelih staklenih cijevi baš namijenjenih vakuumu. Ideja se vratila, pa sam u suradnji s kolegom izveo Torricellijev pokus. 7. studenog 2009. malo iza 21:30 ostvarili smo prvi toričelijevski vakuum. Rastavili smo stvar jer nije bila prikladna za "stalni izložak". Bolju sliku od ove nemam. Ipak, želja da napravim pravi barometar nije me napustila, stoga sam se uhvatio planiranja. Plan je uspio. Stoga evo upute za svakoga tko ikada bude tražio pomoć na webu. Ako kome pomogne, bilo bi mi drago da mi se javi e-mailom. 4.1. Izrada stalka Upute su za pravljenje barometra koji visi na zidu i uvijek mora stajati uspravno. Barometar nije igračka koja pred nečijim očima nešto izvodi, stoga će osobama s niskom sposobnošću zadržavanja pozornosti biti krajnje dosadan. Zbog toga što takve ljudske osobine često prati i djetinjasta impulzivnost, preporučam krajnji oprez kada su u blizini uređaja, da ga ne bi preokrenuli ili pokušali savinuti cijev. Njihovo naučeno i poprilično olako izgovoreno: "Ajme sorry!" neće vam očistiti po podu rasutu šaku metalnog otrova. Pripremite: - pladanj; na njemu se radi sve što uključuje baratanje živom - živa; barem deset mililitara što čišće - staklena cijev; potpuno čista i suha, deblje stijenke, duljine do 90 cm - drvena letva; za stalak, dovoljno visoka da cijev ne strši izvan, a dovoljno široka da primi kvačice cijevi i mjernu ljestvicu - letlampa; neka koja daje oštar, vruć, dvostruki konusni plamen, a ne široki "šuškavi". Poželjno je da ima prsten za regulaciju dovoda zraka. - brusni kamen - brusni papir; srednje finoće - električna bušilica sa svrdlima - tanka teflonska traka - komad gumenog crijeva s vatom; ići će na dio cijevi tijekom izrade - teško lomljiva bočica; za spremnik žive - pluteni čep; brtvit će prostor između spremnika i cijevi (probušite ga bušilicom) - pipeta; malena, vrh mora ulaziti u cijev link - odvijač - kvačice za kablove, takve da labavo obuhvaćaju cijev - vijci; takvi da mogu ući u rupe kvačica, a dovoljno dugi da sigurno drže cijev na stalku - akrilni sprej; - tanke letvice; Ostali standardni alat nije na odmet. Za mjernu ljestvicu možete iskoristiti laminirani milimetarski papir. Važno je napomenuti da uređaj ne smije sadržavati dijelove od aluminija, pogotovo ne dijelove koji drže cijev. Čak i male količine živine pare s vremenom će pretvoriti aluminij u hrđavi prah. Pojava se redovno događa u laboratorijima, pri čemu stradaju ručke, kvake i slično. Pretpostavite visinu barometra. Stupac žive će varirati svega par centimetara od standardnih 760 mm. Ako cijev strši, puknut će, pri čemu živa naglo spuzne u spremnik i može se preliti. Također nastojte da montirana cijev nije previše udaljena od stalka i da je poduprta na više mjesta. Postolje barometra trebalo bi sadržavati nekakvu "ogradicu", da drži spremnik da ne "pleše" po postolju. Ovdje je gruba skica iz koje ćete shvatiti na što mislim. Drvo je dobro obojati da ga se sačuva. Na vrhu probušite rupu za ovjes. 4.2. Zataljivanje cijevi Na kraj cijevi koji nećete zataljivati stavite par centimetara gumenog crijeva s vatom, što sprječava upuhivanje sline i pare. Upalite plamenik na veći i hladniji plamen, te iznad njega zagrijavajte zadnjih nekoliko centimetara cijevi tako da plamen ne ulazi u cijev (inače će se cijev iznutra orositi). Cijev stalno vrtite oko svoje uzdužne osi.
Kad vrh postane primjeren, smanjite dovod zraka plamenu i pustite da se užareno staklo u njemu hladi desetak sekundi. Zatim potpuno ugušite dovod zraka i vrteći je, provlačite vrh cijevi kroz čađavi plamen dok se dobro ne zacrni. Ugasite plamen i odložite cijev tako da vrući kraj ne dira podlogu. Ohlađenu cijev obrišite od čađe. S punjenjem je dobro započeti sutradan, jer u slučaju da je staklo izuzetno napeto, tijekom jednog dana postoji velika šansa da pukne. Bolje da pukne prazno nego puno metala. Ukoliko imate polarizacijski filter, testirajte fotoelastičnost kako je opisano ovdje. Napregnuto staklo morate vrteći zagrijavati u čađavom plamenu i onda opet polako ohladiti.
4.3. Punjenje Najopasniji dio procedure. Tek potpuno gotova, ali rastavljena oprema spremna je za punjenje metalom. No prvo nekoliko vrlo važnih naputaka: - stalak mora biti spreman - prije napuštanja radne površine osigurajte da sve što sadrži živu ostaje na pladnju - ne puštajte u prostoriju djecu i neupućene u ono čim se bavite - prozračujte prostoriju - živa je teška i može razbiti staklo - vruće i hladno staklo izgledaju potpuno isto - pazite što hvatate rukama - skinite nakit s ruku Idealno bi bilo do kraja cijevi ugurati nekakvu kanilu, a onda injekcijom polagano dodavati metal, istovremeno izvlačeći kanilu, ali cijev je možda preuska, možda nemate dobru kanilu, itd. Ja sam radio kapaljkom. Uzme se kap žive pazeći da ne iscuri i oprezno unese što dublje u cijev, te ispusti tako da popuni 1-2 cm cijevi. Pošto je u cijevi zrak, kap zastaje i ne ide dalje. Cijev treba lagano začepiti prstom i potresati na specifičan način. Mora biti nakošena, a bit treskanja je u naglim eliptičnim pokretima, tako da se kapi deformiraju i puste van zrak iz unutrašnjosti dok puze prema dnu.
Ovo traje. Svaki put kad kap siđe do dna, provjerite je li stupac žive cjelovit. Ne smije biti zraka. Ako ima, lagano treskajte na opisan način. Nikako ne udarajte cijev i nipošto ne kuckajte njenim dlom o podlogu. Kako se cijev bude punila bit će sve teža, što znači da će treskanje lakše prouzročiti pucanje. Nakon nekih pola metra popunjenosti, stupac je toliko masivan da neoprezno potresanje izaziva njegovo poskakivanje. Na dnu se kratko formira vakuum, nakon čega atmosfera gurne metal natrag pri čemu on zvonko udari u dno, pri čemu je velika šansa da se ono jednostavno rasprsne. Kada napunite cijev do vrha, odložite je blago nakošenu na pladanj i napunite spremnik u koji će ona ulaziti. Zgužvajte malu količinu teflonske trake u čepić promjera cijevi i polagano ga ugurajte u živu na otvoru cijevi pazeći da ne ostane mjehurić zraka. Iscurit će kap žive (pladanj!). Na cijev navucite pluteni čep koji će brtviti spremnik. Spremnik zatim nagnite pod blagim kutem i blago nagnutu cijev posve uronite u njegovu živu. Od tada pa nadalje, otvor cijevi mora biti neprekidno prekriven živom. Sada možete početi s uspravljanjem cijevi. Kada razlika u visini između vrha cijevi i površine žive u spremniku prijeđe visinu žive koja označava trenutni tlak, što je oko 76 cm, živa počinje tlačiti teflonski čepić. On zato može, ali i ne mora odmah izletjeti. Primjerice, meni se to nije dogodilo sve dok nisam počeo lagano kuckati po cijevi. Metal je spuznuo uz specifičan zvuk. Par kapi koje su ostale pri vrhu pokupio sam pomičući cijev i spremnik gore-dolje. Sve što preostaje jest montirati spremnik s cijevi u otprije spreman stalak, pričvrstiti cijev kvačicama, spustiti pluteni čep na cijevi u spremnik i namjestiti milimetarsku ljestvicu koja bi trebala biti pomična zbog kalibracije.
Čep ne smije savršeno brtviti, jer ovakav barometar mora imati sitnu komunikaciju s atmosferom da bi uopće funkcionirao. On tu služi kao prepreka brzoj izmjeni zraka i u svrhu smanjenja istjecanja metala ako se stvar prevrne. 5. Upute i zaključak Ako barometar trebate premjestiti na neku kraću udaljenost, činite to bez naglih pokreta. Ako se radi o većoj udaljenosti, koja primjerice uključuje vožnju automobilom, onaj pluteni čep zabrtvite malo jače, barometar položite pod blažim kutem i osigurajte ga jastucima. Postoje načini kako se može napraviti robusniji uređaj, ali to izlazi iz okvira ovog članka. Neki će se pitati koliko je ovaj barometar opasan za ljude, pošto živa isparava, a barometar nije zabrtvljen. To ovisi o površini izložene žive, temperaturi, prozračivanju prostora, ovisi o starosti promatranog čovjeka, itd. Opasnost za odrasle ljude, ako je spremnik takav da je izložena površina žive malena, ako ne stoji iznad nečega što grije, a prostorija se normalno zrači je zanemariva. Međutim najbolje ga je držati u posebnoj prostoriji, recimo garaži, tavanu ili podrumu. Predostrožnosti radi, donji dio možete staviti u plastičnu vrećicu koju fiksirate za stalak.
Vrlo informativna stranica s objašnjenjima zašto živini barometri nisu krvoločni ubojice kakvima ih se portretira nalazi se ovdje. Čovjek je napravio račun i čini se da je dokazao da nema posebnih problema. Ako napravite ovakav uređaj kako treba, sposoban je godinama mjeriti promjene tlaka bez potrebe za remontom. Korisna je, apsolutno točna i zapanjujuća naprava čiji je koncept star nekoliko stotina godina. |
Torricelli, Galileov učenik, smatrao je da je vakuum "ništa", te da tu na djelu nije nikakvo usisavanje, nego da je tlak zraka taj koji gura vodu u cijev, te da bi u potpunom vakuumu voda jednostavno spuznula iz cijevi jer ju ništa ne može držati. Bio je na pravom tragu.
Nakon desetak sekundi otvorite dovod zraka tako da nastane šušteći plavi plamen. Sada zagrijavajte samo vrh u najtoplijem dijelu plamena i dalje pazeći na orijentaciju prema plamenu.
Provjerite izgled zataljenog vrha. Prva skica predstavlja cijev koja će gotovo sigurno prsnuti, druga skica cijev koja je traljavo zataljena, treća optimum, a četvrta nešto što treba izbjegavati.
Ukoliko izgleda kao prva, što je vjerojatni ishod, okrenite cijev tako da plamen liže prema njoj i brže je vrtite dok se vrh ne užari, a onda je izvucite iz plamena, okrenite okomito prema tlu i vrlo lagano puhnite. Vratite je iznad plamena i provjerite kako sada izgleda. Ako ste napuhali previše zraka, možda možete spasiti kraj jače ga zagrijavajući i vrteći dok se ne ujednači. Ako ne uspije ili ako ste ikako uništili vrh (skica #2), pustite da se ohladi, pa trećinu opsega cijevi zarežite brusnim kamenom nekoliko centimetara dalje, smočite rez i s krpom u rukama prelomite cijev, a zatim počnite ispočetka.
- 08:15 - gurni glavu kroz monitor (4) - snimi - #
02.07.2011., subota
Pokus #3 - Sljez crni kao osjetljivi pH indikator
 Na ovo sam slučajno naletio prije nekih mjesec-dva u nekoj e-knjizi zakopanoj u bespućima WWW-a i odlučio provjeriti, te podijeliti s vama.Svi ste čuli za sljez, odnosno crni sljez, korov koji raste ljeti po travnjacima i zapuštenim površinama, a ima ljekovita svojstva koja se često vrte oko njegovih laksativnih svojstava jer ima svojstvo tjeranja organizma na lučenje sluzi u probavnom traktu. Ako ga potražite na webu, uz mnoštvo točnih informacija naći ćete i razne upitne, kao i pravo šarlatanske, što je uobičajena stvar kada se traga za informacijama o ljekovitim biljkama. Zato pamet u glavu. Sljez crni, odnosno Malva silvestris raste ljeti i raste gotovo svugdje. U čemu je kvaka kod crnog sljeza? Cvijeće u sebi često nosi tzv. antocijanske boje, koji su složeni organski spojevi koji reagiraju na promjene koncentracije vodikovih iona (nositelja kiselosti) promjenom raspodjele naboja po svojim razapetim, rezonantnim strukturama.
Usporedite jednu takvu molekulu s gitarskim žicama, promjenu kiselosti sa sviračem koji mijenja napetost žica, a ton koji gitara proizvodi s frekvencijom svjetla koje stiže do nas, tj. njegovom bojom. Svi antocijani reagiraju promjenom boje na različit pH faktor, međutim ovi sljezovi bi mogli biti nešto osjetljiviji. Njegovi su cvjetovi svijetloljubičaste boje (engl. "mauve"), a takva je i njihova tinktura. Ponegdje stoji da je ona plava, međutim slične je boje kao i svijetle varijante cvjetova. Možda naginje plavoj kod tamnije varijante. Tinkturu se pravi uz pomoć što čišćeg etanola. Po mogućnosti onog koji nije denaturiran i koji ima što manji postotak vode. Alkohol slabiji od 70%-tnog ne koristi, jer se tinktura relativno brzo pokvari. U 20 ml sam ubacio taman toliko latica da se stvori rijetka kaša, tako da još ima slobodnog alkohola. Trebalo mi je desetak minuta da sakupim par desetina cvjetova. Svojevrsni floral killing spree na livadi. Škarama sam odrezao samo latice, tako da u alkoholu ne završi ništa zeleno. Smjesu sam zatvorio i spremio u mrak. Svaki dan bih je par puta lagano promiješao. Procedura se inače zove maceracija i najbolje kada traje oko tjedan dana. Na blagu vodenu otopinu tinkture djelovao sam zakiseljavanjem i zaluživanjem, međutim čak i uz veći oprez, neki vrlo osjetljivi prijelazi nisu ispali nisu blagi.
Već bi i pola kapi razrijeđene lužine izazvalo jaču promjenu. Posebna osjetljivost je između pete i osme sličice, u zelenom rasponu, za koji pretpostavljam da je oko pH 7, sudeći po informaciji s Wikipedije. Ipak, trebalo bi izmjeriti pH-metrom. Ovo je ionako samo orijentacijski pokus. Kad budem imao vremena pokušat ću isto i s nekim drugim biljkama. Stabilnost ovakve tinkture ne poznajem. Držat ću je u mraku, pa dok traje, traje. Viši intenziteti boja postignu se ako se na filter-papir u par navrata nakapa tinktura i pusti da ispari. Dobiju se papiri intenzivne lila boje čiji se raspon vidi na sljedećoj slici.
Tinktura je zaista osjetljiva jer daje očite prijelaze boje i u vrlo malim koncentracijama. Zato bi ovo i moglo biti iskorišteno za neke kućne titracije, ili primjerice za poboljšanje ionako katastrofalno lošeg stanja praktične nastave iz biologije i kemije u hrvatskim osnovnim i srednjim školama. |
