petak, 09.06.2006.
2.1 Enesidemovi tropi
Enesidem je značajni antički skeptik iz 1.stoljeća prije Krista; rođen je u Knososu na Kreti, ali je veći dio života proveo u Aleksandriji. Bio je i član Platonove Akademije, ali u vrijeme njezinog opadanja, kada su snažan utjecaj izvršili stoici i kada je onaj skepticizam, kojeg je sama Akademija tako čvrsto zastupala u prošlosti, počeo nestajati pod sve zastupljenijim stoičkim tezama, što je i glavni razlog zbog kojeg je Enesidem napušta. Njegova se filozofija, uz skepticizam koji ima glavnu riječ, proteže i na fiziku i etiku.
Dakle, skraćena verzija klasičnog skeptičkog argumenta imala bi ovakav izgled:
-> Postoje suprostavljena vjerovanja.
-> Nemamo objektivnog kriterija da odredimo tko je u pravu.
.'. Treba se suzdržati od suda.
Prva premisa prethodnog argumenta ukazuje na relativnost spoznaje, i Enesidem se prije svega koncentrirao na njeno dokazivanje. Izvodi da spoznaja može biti relativna u odnosu na:
- Spoznavatelja
- Okolnosti spoznaje
- Osjetila spoznaje
Eneseidem je izložio deset tropa da što jasnije ukaže na relativnost spoznaje. Prvo ću ih navesti, a možda dodam i koji primjer da se lakše shvati, a onda ću se detaljnije osvrnuti na svakog pojedino.
| 1. | Različite životinje imaju različite preceptivne aparate i zato iste stvari percipiraju na različite načine. |
| Kukci i sisavci imaju bitno različitu strukturu očiju, što upućuje da vjerojatno i drugačije percipiraju stvari. Isto tako, ljudi i psi imaju različitu strukturi uši, i vjerojatno zato različito čuju iste zvukove. | |
| 2. | Različiti ljudi žele različite stvari, vjerojatno jer ih različito doživljavaju. |
| Neki ljudi vole kavu, nekima se kava gadi, upravo jer je različito doživljavaju... | |
| 3. | I isti ljudi različitim osjetilima različito percipiraju stvari. |
| Med je privlačan na okus, ali odbojan na opip. Slika izgleda trodimenzionalna, a na opip je dvodimenzionalna. Povrh svega, mi pomoću naših 5 osjetila spoznajemo 5 svojstva u stvarima. Pitanje je koliko još svojstava stvari imaju, a da ih mi nismo kadri spoznati. | |
| 4. | Stvari nam izgledaju različito ovisno o stanju u kojem se nalazimo. |
| Stvari nam, dakle, različito izgledaju ako smo pijani ili trijezni, gladni ili siti, sretni ili tužni, zdravi ili bolesni... | |
| 5. | Stvari nam izgledaju različito ovisno o udaljenosti i perspektivi. |
| Kovanica gledana direktno izgleda okrugla, gledana iskosa izgleda elipsoidno. Brod izgleda velik kada je blizu, mali kada je daleko. | |
| 6. | Na naša osjetila nikad ne utječe nikada sam predmet, već uvijek predmet u nekom mediju, tako da nikada ne možemo točno odrediti utjecaj medija od utjecaja predmeta. |
| Predmet izgleda lakše kada je pod vodom nego u zraku. Mirisi su jači u vlažnom i toplom okruženju. | |
| 7. | Stvari nam izgledaju različito ovisno o količini i rasporedu. |
| Mali komadići srebra izgledaju crno, veći komadi bijelo. Šljunak izgleda oštro kada je raštrkan, glatko kada je na gomili. | |
| 8. | Spoznaja je uvijek relativna u odnosu na nas same. |
| Možemo reći samo kako nam stvari izgledaju, ali ne i kako jesu neovisno od toga kako ih mi vidimo. | |
| 9. | Učestalost stvari utječe na način na koji ih vidimo. |
| Zlato je vrijedno jer je rijetko; kad bi zlata bilo koliko i kamenja, nikome ne bi stalo do zlata. | |
| 10. | Etička vjerovanja variraju ovisno o ljudima i socijalnim grupama. |
| Incest je zabranjen u većem dijelu svijeta, a nekad je bio dozvoljen ili čak obavezan u Egiptu i Perziji. Muslimani ne jedu svinjetinu, ostale to ne smeta... |
Da bi još jasnije izrazio njihovu prividnu snagu, nastavit ću i detaljnije objasniti osnove argumenata:
I. Relativnost spoznaje u odnosu na spoznavatelja
Opća struktura ove skupine argumenata je:
-> A vjeruje da p.
-> B vjeruje da ne-p.
-> Ili p ili ne-p.
-> Nemamo objektivnog kriterija da odredimo tko je u pravu, A ili B.
.'. Prema tome, ne trebamo vjerovati ni p ni ne-p.
Prve su dvije premise svima jasne, a možda se najbolje očituju na primjeru kulturnog relativizma, pogotovo kod etičkih i religioznih vjerovanja. Muslimani ne jedu svinjetinu, mi nemamo ništa protiv nje ako je dobro pečena... U Indiji je krava sveta životinja, nama nije ništa posebno... A u kini jedu pse... 
Međutim, da bi ovakav argument bio valjan, vjerovanja ne samo da moraju biti različita, ona trebaju biti suprostavljena, zajedno činiti kontradikciju. Isto tako, treba se raditi o vjerovanjima, ne o preferencijama. To što Mayyaa voli Tristaniu je u potpunosti spojivo s činjenicom da je netko drugi ne voli. Međutim, njezino vjerovanje da je X nešto dobro i korisno nije spojivo s vjerovanjem nekog tko smatra da je X nešto loše i štetno.
Iako ovakvi primjeri kulturnog relativizma najbolje objašnjavaju na što skeptici ciljaju, oni pod sumnju dovode i neka očita vjerovanja, primjerice ona vezana uz percepciju.
Treća je premisa princip bivalencije ili zakon isključenja trećeg. Pošto je to logički zakon teško ga je uopće dovoditi u pitanje, iako postoje filozofske pozicije (relativizam) koje poprlično ograničavaju njegovu upotrebu.
Četvrta premisa čini samu osnovu skeptičkog argumenta i na nju se upućuje najviše primjedbi od strane drugih filozofa. Skeptici, naime, tvrde da ne postoji objektivan kriterij (onaj koji bi bio prihvatljiv i za A i za B) koji bi mogao dati odgovor jel' na kraju p ili ne-p.
Primjer kojeg su i sami antički skeptici najčešće rabili bio je onaj o odgoju djece. Platon je u svojoj "Državi" iznio ideju prema kojoj bi djecu trebale odgajati državne institucije, i da sama djeca ne bi ni trebala znati tko su im pravi roditelji. Nama se (više-manje) to čini kao pogrešan način odgoja, ali Platon ga je smatrao za ispravni. Međutim, iako nam je to intuitivno djeluje odbojno i pogrešno, kakve objektivne kriterije možemo navesti da pokažemo da Platon nije u pravu? Reći ćemo da bi takav odgoj stvarao emotivne invalide, ljude slijepo poslušne Državi i nesposobne za samostalan život. Ali kako bi to zvučalo i kako bi na to odgovorile osobe odgojene na taj način? Rekle bi da takav odgoj stvara sposobne ljude kojima je glavni cilj opće dobro i koji bi daleko bolje vodili državu. Stvar je ovdje simetrična – kao što mi imamo moralnu averziju prema takvom načinu odgoja, tako bi i oni imali prema našem... Mi smatramo da smo mi odrasli na ispravan način, a oni na pogrešan, ali isto bi tako djeca tako odgojena držala da smo mi ti pogrešno odgojeni... Mi bismo rekli da tako vjeruju jer su pogrešno odgojeni, oni bi to isto rekli za nas...
Skeptik smatra da bi se ovakva rasprava mogla vječno nastaviti bez nekog objektivnog kriterija koji bi mogao biti prihvatljiv i za nas i za djecu iz Platonove "Države". Bitno je još jednom naglasiti da je skeptik uvjeren da je jedan način odrastanja bolji od drugog, samo što mi nikada nećemo znati koji bi to bio.
Ovaj je argument daleko jači kod primjera s percepcijom, kamo je jasno da mora postojati činjenica koja jedno vjerovanje čini istinitijim od drugog. Očito je da mora postojati kriterij kojim bi odredili jel' nešto okruglo ili četverokutno. Skeptik vjeruje da takav kriterij postoji, ali smatra da ga mi nikada nećemo (i ne možemo) saznati.
II. Relativnost spoznaje u odnosu na osjetila spoznaje
Ovdje se kao primjer uzimaju slučajevi kada istom spoznavatelju iste stvari gledane u različitim okolnostima izgledaju različito. Opća struktura tkavih argumenata bila bi:
-> U okolnostima O1 A vjeruje da p.
-> U okolnostima O2 A vjeruje da ne-p.
-> Ili p ili ne-p.
-> Nema objektivnog kriterija kojim možemo odrediti koje okolnosti dovode do
... istinitog vjerovanja.
.'. Trebamo se suzdržati od suda.
Svi se prešutno slažemo da, ako želimo dobro promotriti neki predmet, ne smijemo biti pod utjecajem alkohola ili halucinogenih droga, trebamo ga pogledati izbliza i sa svih strana, dobro osvjetljenog. Ako se neka spoznaja odvijala pod utjecajem halucinogenih droga ili u stanju transa, smatrat ćemo je nepouzdanom i, ukoliko se razlikuje od spoznaje u "normalnom" stanju, netočnom. Međutim, poznato je da su brojne kulture (američki Indijanci, stari Grci, ljudi u prostranstvima Sibira) davale veliki značaj upravo takvoj spoznaji; vračevi su se često namjerno dovodili u takva perceptivna stanja davajući velik značaj mističnoj spoznaji. Iako nam to sve možda zvuči zanimljivo, sigurno je da spoznaju osobe pod utjecajem LSD-a nećemo smatrati vjerodostojnom, međutim, pitanje je na osnovi kojih kriterija ćemo to tvrditi. Možda je baš precepcija pouzadnija u stanju transa nego u normalnim okolnostima, a to je mogućnost koju nikad ne možemo potpuno isključiti. Zato ne možemo pouzdano tvrditi da stvari jesu onakove kakve nam izgledaju u jednim okolnostima a nisu kako nam izgledaju u drugim jer nama načina da oredimo koje su okolnosti bolje.
- 14:05 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
četvrtak, 01.06.2006.
Pripovjest o Arienu Goldshineu
Ovo je pripovjest o mom dobrom prijatelju, vilenjačkom magu, heroju i dragonslayeru Arienu Goldshineu. Mnogi su bardovi spjevali tužaljke njemu u čast, ali, kao što je sam Arien rekao, u nekim slučajevima riječi nisu dovoljne. Svjestan opasnosti, započeo je opasan magični ritual koji se izmakao kontroli; tražio je znanje, moć i besmrtnost, ali je prekasno shvatio koliku cijenu za to mora platiti. Još uvijek osjećam silnu žalost pri pomisli na njegovu tužnu sudbinu, ali znam da je moj prijatelj na kraju pobijedio.
Ležao je na tvrdom pećinskom podu, pokriven tek ostacima svoje stare, iznošene pelerine, i uzaludno pokušavao zaspati. Do njega je ležao Doryan, zamotan u toplo vučje krzno, sa spokojnim osmjehom na mladom licu, i mirno spavao sanjajući sretne snove prošlosti. Vlažne zidove pećine slabašno je obasjavala baklja koja je dogorjevala; u potpunoj tišini čulo se samo Doryanovo pravilno disanje i kapanje vode sa visokog stropa. Stotine su mu nesređenih misli jurile glavom i silno ga zbunjivale, no jedna se uvijek isticala i neprestano ga morila: nešto je krenulo po zlu, proces kojeg je spremao čitav život sad je izmakao kontroli. Ispunjen nekakvim neobjašnjivim poletom, odgurne sivu pelerinu i naglo se uspravi, a zlatna svjetlost kojom je zračio zaigra na tužnim zidovima.
Lionel, koji je sjedio u kutu i pospano premazivao mač nekakvim rijetkim uljem, čisteći ga od crne goblinske krvi, naglo podigne pogled.
- Ariene, nije još vrijeme da me zamijeniš. – Lionel će tiho da ne probudi Doryana. – Na meni je da stražarim još nekoliko sati.
- Ne spava mi se. – kratko odgovori čarobnjak zamislivši se. Kako su riječi slabe, ograničene, njima se tako malo može reći. Lionel mu je bio najbolji prijatelj; Arien se nekoć brinuo za njega dok je ovaj bio malo dijete, bio mu je uzor, a kad je Lionel odrastao i ušao u red paladina, postao je čarobnjakov suborac i najvjerniji drug. Ali nije, nije postojao način da mu Arien objasni kroz kakve promjene prolazi i kakvi ga problemi muče. Na neka od tih pitanja nije ni sam znao odgovor. Shvativši više nego dovoljno iz čarobnjakova tužna pogleda, Lionel ne reče ništa, već mu samo pruži pehar u kojem je ostalo nekoliko kapi južnjačkog vina. Arien prihvati pehar i sjedne uz paladina, te se obojica, bez riječi, zagledaju u baklju. Iako je vino bilo vrlo cjenjeno, čarobnjaku nije imalo niakav okus. Valjda je i to bila posljedica preobrazbe; znao je da će nešto morati žrtvovati. Sasvim iznenada, iz dubine svoje biti, osjeti neobjašnjiv prezir, gotovo mržnju prema prijatelju koji je sjedio do njega. Nije mu bilo jasno odakle i zašto se to pojavilo, no znao je da ništa od toga nije prirodno. Nešto se čudno s njim događa. Naglo odloži pehar na vlažni kameni pod i ustane, popravljajući nabore na novoj, zlatnoj pelerini.
- Malo ću prošetati, trebam dobro razmisliti. – kratko se obrati paladinu krenuvši prema izlazu.
- Ariene, budi oprezan, zadnjih nekoliko dana u blizini stalno osjećam prisutnost zla. – prošapta.
- Znam. – odgovori čarobnjak još tiše, te polako krene istočnim hodnikom. Lionel još nije shvaćao, ali Arienu je sve bilo jasno. To zlo, ta opaka aura koja prati družinu izlazi iz njega samog. On je to zlo! Cijelog je života branio nemoćne, darivao siromašne i borio se protiv svih oblika zla, ali sada, želio on to ili ne, postaje dio onog što je najviše prezirao. Započeti proces nije se mogao prekinuti, a Arien je znao da njegova volja, ma koliko bila jaka, neće moći još dugo izdržati. Možda još samo nekoliko sati...
Zaustavio se u maloj kružnoj prostoriji, odložio baklju na pod i sjeo na omanji kamen. Osjećao je, svakim je djelićem svog tijela osjećao novu moć koja u njemu buja. Nikad se nije osjećao tako moćno, a opet i slabo, umorno. Dio njega bio je sretan; još samo nekoliko sati i postići će ono što priželjkuju svi osim bogova, za nekoliko sati postat će besmrtan. I ne samo to; postat će moćnji od svih koje je upoznao, a njegov će um biti sposoban da magiju sagledava iz potpuno nove prespektive. Ali drugi dio je tugovao; više ništa neće biti kao prije, da bi stekao vječni život morao se odreći toliko ljepota koje su ga okruživale. Ali to, to nije bio glavni problem;osjećao je mržnju kako se gomila u njemu, mržnju koju snaga njegove volje ne može potisnuti. Da je postojao ikakav način da prekine preobrazbu odmah bi to učinio, odbacio desetljeća napornog rada, ali započeti proces nikako se nije mogao prekinuti. Umoran od silnog razmišljanja, zarije glavu u ledene ruke koje je polako napuštala tjelesna toplina i pokuša isprazniti um. Ali čim se oslobodio misli, narvla su sjećanja: lica goblina koji padaju pogođeni njegovom čarolijom, stotine prizora borbi u kojima je sudjelovao, ali sada sagledani iz drugog kuta, osjećao je ponos zbog svakog bića koje je savladao, veselje zbog svake patnje koju je prouzročio... Ali još je uvijek znao da to nije ispravno, iako više nije bio siguran.
Ne smije se vratiti među prijatelje, njegova je moć toliko porasla da bi ih mogao pobiti obojicu ako izgubi kotrolu. A izgubit će je, prije ili poslije. Ne, ne može ni otići, previše će ljudi stradati zbog njega. No ipak postoji način da prekine proces, da zlo ne preuzme kontrolu. Mora umrijeti. I mora umrijeti brzo, jer neće još dugo tako razmišljati. Posegne za papirom da prijateljima napiše oproštajno pismo, ali se na kraju predomisli. Ne može im to objasniti, ma koliko da se trudio. Riječi su ništa!
Nesigurnim korakom priđe središtu prostorije, klekne položivši obje ruke na zlatni Pelorov simbol koji mu je visio oko vrata, te se kratko pomoli. U savršenoj tišini ustane; nije bio svjestan da mu se ledene suze kotrljaju niz obraze. Započme tihi napjev bacanja čarolije, te iznenada osjeti silnu moć koja izvire iz njega i mami ga, a njegov sjaj se pojača osvjetlivši cijelu prostoriju. Posljednjim se snagam othrva s kušnjom, te, sav se tresući, položi ruke na grudi i ispusti vatrenu kuglu...
Kad su u prostoriju utrčali Doryan i Lionel, mogli su vidjeti samo Arienovo beživotno tijelo iz kojeg se još uvijek dizao dim. Nestalo je njegova zlatnog sjaja; iz mraka koji ga je prekrivao probijalo se samo slabašno svjetlo Pelorovg simbola, svjetlo koje nikakva tama nije mogla zasjeniti.
Pripovjest posvećujem svima koji se žrtvuju znajući da oni za koje su se žrtvovali nikad neće saznati za njihovu žrtvu.
- 00:44 -
