srijeda, 30.08.2006.

Pripovjest o Liku

Najhladnija zimska noć progutala je bijele planinske vrhunce. Visoka smrekova šuma čamila je pod bijelim ogrtačem i monotono se njihala na sjevernom vjetru koji je zavijao nad pospanim krošnjama dok su tiho šumile tajanstvene napjeve o davno zaboravljenim vremenima. Među gustim granama nazirale su se srebrne zvijezde, a puni je mjesec tek izlazio iza mračnih istočnih vrhova, obasjavajući ledenu tišinu koja se spustila na šumu pod snijegom. Životinje su se odavno iselile u niže krajeve; planina je opustjela.

Trčao je kroz noć, često se vraćajući kako bi zameo trag, iako je to, po ovakvome snijegu, bilo i više nego teško. Bolesna su ga pluća boljela od ledeno-oštrog zraka koji je udisao, ali nije ni na trenutak zastao, osim da se osvrne i provjeri prate li ga. Ovaj je stari vuk bježao od svoga čopora, istog čopora kojeg je više od šest godina požrtvovno vodio, a koji je nedavno izabrao novog predvodnika, jer on je bio isuviše slab i star. Neko je vrijeme lovio s ostalima, ali već su ga počela izdavati osjetila, a i nije više mogao trčati kao nekad. Pravilo je bilo da, kad za oštre zime čopor ostane bez hrane, ubije svog najslabijeg člana i njime se nahrani. I on je, on je već mnogo puta, kao predvodnik, poveo čopor na stare i slabe vukove, i nikada nije previše razmišljao o tome. Nikada nije shvaćao zašto se ta jedna životinja, čak i kada zna da ne može izbjeći smrti, i dalje bori za svaki trenutak života. No kad je osjetio da će on biti sljedeći, prekršio je pravilo, napustio čopor i sam se uputio u divljinu. Znao je da će, već za nekoliko sati, novi predvodnik povesti svoj čopor u lov, u lov na jednog starog vuka koji se suprostavio pravilu, i znao je da treba bježati.
A zašto bježi? Zašto se suprostavlja pravilu? Bolestan je i star, sam u divljini neće preživjeti više od dva-tri dana, ako ga prije toga drugi vukovi ne uhvate. A ako pobjegne i umre negdje sam, i oni nikada ne pronađu njegovo mrtvo tijelo, samo će naštetiti svom bivšem čoporu, a mnogi od tih vukova njegovi su potomci. No ipak je bježao, jurio kroz noć koliko su ga bolne šape nosile, duboko u svojoj biti osjećajući da postoji nešto što još treba obaviti prije smrti, iako nije znaš što.
Gladan i izmoren, već je nekoliko minuta kružio oko usamljene brvnare na cesti prema moru, iz čijeg se kamenog dimnjaka polagano dizao bijeli dim i gubio u zvjezdanom nebu. Primamljivi su se mirisi širili iz dvorišta, ali znao je da je isuviše opasno približavati se. Iz kuće se začuje prigušen lavež psa. Svi su vukovi omalovažavali pse: svoju su slobodu davali u zamjenu za nekoliko bjednih obroka. Ali on nije tako razmišljao. Pas nije ništa manje slobodan od vuka; drugim riječima, vuk ne zna kako pravilno iskoristiti svoju slobodu. Nije mogao, nije želio ni pomisliti da je ovakav život sve što vuk može postići, težio je nečemu višemu, i zbog toga ga drugi vukovi nisu razumjeli... Ako je postigao sve što je mogao postići, više nije imalo smisla živjeti. Ali duboko u sebi osjećao je da još nije sve postigao...
Dok se polagano šuljao prema brvnari svih 12 godina mukom stečenog iskustva vrištalo mu je da se vrati, ali ovaj ih put nije slušao. Nešto neobjašnjivo tjeralo ga je prema ljudima; još uvijek nije mogao zaboraviti tamne oči i gustu smeđu bradu, lice čovjeka koji ga je jednom, dok je bio tek prestrašeni vučić, pronašao samog u divljini i hranio nekoliko mjeseci, da bi ga kasnije pustio u divljinu. Nije ga vidio više od deset godina, no sada mu se učino da čuje njegov smireni glas kako dopire iz brvnare, isti onaj glas koji ga je, nekoć davno, zvao tim zaboravljenim imenom Lik.
Prekasno je shvatio da ga je njegov oslabljeli sluh izdao; glasni je pucanj proparao ledenu noć, a vuk naglo odskoči osjetivši kako mu vruća krv teče iz rane za koju je znao da je smrtonosna. Možda bi nekad, pred mnogo godina, čak mogao snaći snage da pobjegne i možda preživi dovoljno da rana zaraste, ali sada to više nije mogao. No svejedno je očajnički šepao prema šumi, vukući obije stražnje noge koje je prostrijelio olovni metak.
Zašto se uopće trudi? Ta sada će lovac napuniti svoje oružje i dovršiti posao. A ako se, što je jedva moguće, dočepa šume za kojom je toliko žudio, svejedno će umrijeti za nekoliko sati, i to daleko okrutnijom smrću. Nije znao zašto pokušava, ali je svejedno očajnički teturao prema prvom drveću. Znao je da je nešto ostalo nedovršeno, i da ne smije umrijeti, samo ne sada...
Nije bilo daljnjih pucnjeva; ili je lovac mislio da ga je srušio prvim metkom, ili je uspio dovoljno brzo zaći među gusto drveće; kako bilo, i dalje se vukao ostavljajući za sobom crveni trag na bijelom snijegu, tek ponegdje zaprljanom suhim smrekovim iglicama. Posljednjim se snagama dovukao do golog planinskog prijevoja i zakon od snažnog vjetra koji je ledenim zubima probijao njegovu gusto krzno potražio iza velikog osamljenog kamena. Znao je ovo mjesto... odavdje je često gledao podnožje planine, more i mjesečev odsjaj na njemu, svjetla na udaljenim otocima, stotine tisuća zvijezda visoko gore na tamnom, modrom nebu... Ali sada više ništa od toga nije mogao vidjeti; pred nekoliko mjeseci napustio ga je vid, a sada su ga napuštala i ostala osjetila. Još nikada nije osjetio ovakvu hladnoću; bila je ovo najoštrija zima koja se ikada spustila na planinu, a mogao je osjetiti kako mu se krv koja je i dalje izlazila iz rane ledi na sivom krznu.
Zašto uopće postoji? Vodio je čopor punih šest godina, ali to je mogao i netko drugi. Ne, ne postoji obveza koja ga veže uz ovaj svijet. Osim možda obveze prema samome sebi... On postoji da bi shvatio zašto postoji. Preživio je 12 zima, više od bilo kojeg drugog vuka na planini, a uopće se nije približio odgovoru. A što ako odgovora nema, ako nema razloga zbog kojeg postoji? Onda bi smrt bila samo prekid nečeg što i ovako nije trebalo postojati, nečeg bezrazložnog; smrt bi tada bila poželjna. Ali, ukoliko bi umro, ne bi se više mogao nadati da će jednom spoznati zašto postoji, ako taj razlog postoji...
Vukovi su navikli na samoću, ali ova je noć za njega bila isuviše teška. Stara poslovica kaže da vukovi umiru sami. Niti jedna poslovica, međutim, ne govori kako vukovi umiru tužni. I dok se tresao u groznici, okružen jedino ledenim vjetrom koji je s poda podizao pahulje snijega i nosio ih nebom poput srebrnih zvjezdica, Lik podigne glavu i ugleda golemi zlatni mjesec kako izlazi na istoku. Umoran od života, razmišljanja i vječnog traženja, on podigne glavu i počne zavijati, glasno i tužno, kako još nikada nije zavijao. Planina je bila pusta, nitko ga nije mogao čuti, a da ga je netko i čuo, sigurno ga ne bi mogao razumjeti. Dok je gubio svijest, Liku se učini da iz daljine čuje odgovor, zavijanje vuka čije je srce također prepuklo od tuge, ali vjerojatno je to bila samo jeka...

Nije ni sam mogao vjerovati da se probudio sljedeće jutro. Vjetar je jednako puhao, ali mogao je osjetiti blage zrake sunca na svojim ušima koje su virile iz snijega koji ga je gotovo zatrpao. Pokušao je ustati, ali noge su mu se zaplele i ponovno se srušio na snijeg. Nešto dalje, možda već u sljedećoj dolini, čuo je zavijanje vukova u lovu – bili su mu na tragu. Više nije bilo nikakve sumnje da će ga dostići; pitanje je samo bilo kad. Potaknut onim istim čuvstvom koje ga je pratilo zadnjih dana, neizdrživom potrebom da preživi, započme se vući po dubokom snijegu dok nije skupio snage da ustane. Toliko je znanja nakupio o ovoj planini, o lovu i o vukovima da mu, u normalim uvjetima, bijeg ne bi bio nikakav problem; međutim, sada je mogao tek izvesti nekoliko petlji i tako pokušati privremeno zamesti svoj trag. Iako se jedva mogao kretati, nije ga više mučila ledena bol u šapama i kukovima; osjećao je kako mu je tijelo mrtvo, no i dalje se mukotrpno kretalo dalje i dalje...
Izmicao im je gotovo čitav dan; tek su ga u predvečerje okružili na malom proplanku usred šume. Nije bilo više nikakve šanse da preživi... Golemi je vuk predvodnik skočio da mu zada srtonosni ugriz, ali Lik, skupivši posljednje snage, okrene glavu i, umjesto u vrat, zadobije tešku ranu na njušci.
I shvatio je, shvatio je zašto se vuk uvijek bori da bi živio, čak i kad je jasno da će umrijeti. Okrenuo je glavu očajnički se nadajući da će, u tih nekoliko trenutaka koliko mu je ostalo od života, ipak shvatiti zašto je postojao. Nikada nije prekasno, osim kada sam u to povjeruješ...

Dugi očnjaci nisu promašili drugi put; Likovo su tijelo rastrgali na komade, i za nekoliko minuta ostalo je tek nekoliko komadića krzna i mrlje krvi na bijelom snijegu. Mogu se samo nadati da je, u posljednjim trenutcima svog teškog života, Lik ipak shvatio zašto je postojao... Tada bi znao da je uginuo sretan...

Proljeće se vratilo kao i svake godine; snijeg se otopio, drveće prolistalo, potoci ponovno zažuborili, i više se nitko nije niti sjećao da je, punih 12 godina, ovuda lutao vuk kojeg je, nekada davno, jedan čovjek zvao zaboravljenim imenom Lik...

Ime Lik nisam slučajno odabrao; preuzeto je od još jednog vuka kojem sudbina nije bila naklonjena i kojeg sam imao priliku "upoznati" pred nekoliko godina na Velebitu... I njega je, nekad davno, jedan čovjek zvao tim zaboravljenim imenom Lik...

- 02:57 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.08.2006.

O inspiraciji...

Upravo se vozim autobusom prema Splitu (sad smo ispod Velebita, negdje između Senja i Karlobaga), a pošto se očito pokazalo da ovo čudo od kompa iz razloga koji su ostali nepoznati ne želi pokrenutri DVD "Gospodara prstenova", i pošto nemam pametnijeg posla jer sam dobio sjedalo okrenuto od mora (dakle ne mogu ni gledati nešto zanimljivo kroz prozor) (nije da inače posebice poštujem taj raspored sjedenja, ali ionako su kad sam ušao sva sjedala koja su na desnoj, prema moru okrenutoj strani busa, bila zauzeta, sjeo sam ipak tamo kamo sam i trebao), palo mi na pamet da bi mogao napisati jedan klasičan post koji neće biti usko vezan za filozofiju, da se ipak malčice pokaže da je ovo blog a ne enciklopedija filozofije na što uglavnom liči (i nije da mi ta činjenica smeta, ali dobro). Uf, ova prva rečenica je stvarno bila udarna, inače me na putovanjima, a pogotovo ako uz to svira dobra glazba (ovdje je Therion, a inače je u busu, barem dok nisam imao slušalice, sviralo nešto što je lagano ličilo na techno, 20 minuta isti ritam bez ikakvog traga melodije, očaj živi), uvijek hvata neka posebna vrsta inspiracije i to bi bio grijeh propustiti u ovo vrijeme kad me kreativne ideje sve više izbjegavaju.
Nakon kraćeg razmišljanja o čemu bi mogao pisati, a da ne opisujem zadnjih par dana jer takve stvari baš i ne volim na blogu (na svom, dakako, a inače volim kada drugi takve stvari pišu), već mi se daleko više sviđa kada se u postu, uz neke nezaobilazne stvari obradi i jedna malo ozbiljnija i čitanja vrijedna tema, koja će opet nekako biti povezana s autorom bloga i davati nekakav uvid u njegova stajališta i razmišljanja. I tako, očajnički tražeći temu, pun stvaralačke energije koju ne znam kamo usmjeriti, padne mi na pamet kako je to zapravo jako često – to da nemam temu, bilo za razgovor, post ili nešto treće. Ne znam jeste li, i ukoliko jeste, koliko često imali taj osjećaj, ali mene stalno prati – kad god trebam ili bi mogao o nečemu pričati, osjećam kako je to najgluplja tema koja uopće može postojati i da se o tome zapravo najbolje šutjeti. Jučer sam proveo gotovo čitav dan s prijateljicom koja se vraćala iz Poreča u Travnik i nisam se mogao prestati čuditi koliko ona zapravo ima tema, o koliko stvari može pričati i kako uz nju jednostavno ne može biti dosadno, ma koliko sugovornik bio šutljiva i za razgovor neraspoložena osoba. Isto tako, pred par sam sati, malo prije polaska autobusa (koji je, usput budi rečeno, već prošao Karlobag... barem mislim da je prošao...), također pričao s prijateljicom kojoj se također treba diviti i zahvaljivati Bogu (ako u njega vjerujete, jasno) što postoje takvi ljudi jer, kad bi svi bili šutljivi u mom stilu, ovaj bi svijet bio jako tiho mjesto. A vidjet ćete da golema većina tihih ljudi zapravo mrzi tišinu više od onih koji su po naravi pričljiviji i komunikativniji, samo što ne vole kada su oni ti koji je (tišinu) narušavaju. Što se mene osobno tiče, ako imam određenu temu mogao bi je se držati neodređeno dugo ("Kao pijan plota" – rekao bi Katolik), samo što golema većina tema kod mene ne prolaze kao spomena vrijedne, tako da budu srezane i odbačene prije nego što i razmislim kako da ih razradim. Mislim, meni nikad ne bi palo na pemet da pričam o, recimo, hrani, beletristici, glazbi, umjetnosti, znanosti ili bilo čemu drugom... Zamislite samo scenu, šutnja i onda ja provalim "Ja inače jedem pizzu bez gljiva." ili "Jesi znao da je Venera zapravo toplija od Merkura iako je udaljenija od Sunca?". Naravno, nije nikakav problem pričati o tome kada netko to postavi temu, ali što ću ja sada drugima govoriti astronomske podatke ili svoje glazbene ukuse... Tako da je zapravo pravi užitak biti u društvu osobe koja vrvi temama, a srećom u zadnje sam vrijeme upoznao dosta takvih.
Dobro, to sam napisao, a pošto mi je još ostalo 58% baterije, bacit ću se na razmišljanje o čemu bi sad mogao pisati jer još uvijek imam puno volje i malo ideja. Možda o općem padu kvalitete na forumima... Vjerojatno ste svi primjetili koliko je novih foruma (sada govorim direktno za metal forume, ali može i općenito) nastalo u zadnjih pola godine; isto ste tako morali primjetiti da su sve to mali i srednje-mali forumi, a pošto su im teme jednako opće kao i onim daleko većima, ne mogu im konkurirati kvalitetom rasprave. Dakle, ostaje ona druga stvar koja se uvijek veže uz forume, čak i kad otvarate forum imate oglas tipa "Create a community", i taj "community" je ono što malene forume još drži na opstanku. Međutim, stvaranje takve zajednice veoma je teško i zbog toga ih većina propada u prvih nekoliko mjeseci, svedu se na admina i aktivne članove koji se mogu nabrojati na prste jedne ruke, a i oni uglavnom nisu neki diplomirani spammeri, tako da se na forumu piše po par postova dnevno... Nije da imam nešto protiv takvih foruma; dapače, i član sam na mnogim sličnima, ali držim da, ukoliko forum želi da se proširi i ostane konkurentan, uz zajednicu mora ponuditi i kvalitetu rasprave, pogotovo ovdje kada pričamo o glazbenim forumima. Mogu nabrojati petnaestak metal foruma; svi imaju isti ili slični style (skin), identične podforume i teme, čak i članove... A možda ih četiri može ponuditi koliko-toliko kvalitetnu raspravu što se glazbe tiče. Zato uporno nagovaram administratore da se specijaliziraju na jednom uskom području, da ponude malo ali kvalitetno, i zajednica će se stvoriti sama od sebe... Preko dvadeset hrvatskih metal foruma, a niti jedan hrvatski Black Metal forum... ili Gothic, Power, Heavy... A upravo se tako postiže kvaliteta i dobivaju članovi koji na temu o nekom bednu ne stvaljaju komentare "Sviđa mi se." i gotovo (ili samo stave neku kombinaciju smajlića umjesto posta), nego su u stanju (i imaju volju) ući dublje u njihovo stvaralaštvo i ponuditi nešto vrijedno čitanja.
Da malo i personizirm stvar, moram priznati da sam poprilično ovisan o forumima; u prosjeku minimalno dva sata mog radnog dana otpada na pisanje postova, što u neku ruku i jest poprilično, ali mislim da je još uvijek u granicama normale. Mnogi će reći da je nemoguće upoznati nekog preko interneta, da se to ne može mjeriti sa upoznavanjem uživo, i da forumi samo nude jednu nepotpunu, u nekim slučajevima i pogrešnu sliku. Nemam to ni namjeru osporavati, mislim da ne postoji osoba koja je na forumima u potpunosti ista kao u "stvarnom" životu, tj. ona o kojoj ćete istu sliku imati upoznali je uživo ili samo preko foruma. No ovdje u neku ruku ja i želim biti u zabludi – držim se uvjerenja prema kojem ljude, do određene granice, ne shvaćam prema onome što jesu nego prema onome što bi željeli biti, ali iz određenih razloga, ma koje oni prirode bili, ne mogu. Jasno da ovakvo shvaćanje ne daje u potpunosti pravilnu sliku, ali dopuštam si određeno odstupanje... Baterija je na 18%, dosta za danas...

- 16:55 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 04.08.2006.

Pripovjest o Solemnissu

Dio I

Vemkort je ostajao daleko iza mene; sad sam samo rano ujutro, kad se još nije digla izmaglica i kad je vidljivost bila najbolja, mogao vidjeti njegove udaljene kule kako se ponosno uzdižu iz gustih smrekovih šuma. Bio sam i više nego zahvalan patuljcima koji su mi ondje pružili dostojanstven doček i ponudili smještaj, ali ipak nisam žalio što sam nastavio dalje. Podzemlje ne može biti vilenjakov dom, ma koliko se domaćini trudili da mu boravak učine lijepim.
Ništa me ne veseli više od dugih putovanja; mogao sam samo pucnuti prstima i pojaviti se na odredištu, ali vrijeme je bilo prekrasno, put ravan i dobro posipan šljunkom, a nad glavom mi je stalno kružio par vrabaca čija je igra zaokupljala veći dio moje pažnje, tako da sam uživao u svakom koraku. Vrhunci Vemkortskih planina još su bili prekriveni snijegom, ali staza je prelazila preko niskih prijevoja na koje je već stiglo proljeće, tako da su put presjecali potočići nastali topljenjem snijega, a svuda uokolo već su cvjetali ljubičasti šafrani i drugo cvijeće. Teško je ostati ravnodušan uz svu tu procvjetalu ljepotu, ali kroz moju su glavu prolazile sive i sumorne misli koje nikakva moć proljeća nije mogla otjerati. Put me je vodio u Grotilom, obnovljeni grad paladina u kojem sam bio smatran za jednog od najvećih heroja, mjesto u koje sam se uvijek rado vraćao. Nije u odredištu bio razlog moje tuge. Nažalost, u Grotilom sam putovao kako bi prisustvovao sprovodu.

Pred nešto više od šest dana primio sam tužno pismo kojim me je Solemnis obavjestio da je njegova sestra Amtreida podlegla teškim ranama koje je zadobila u borbama daleko na sjeveru. Ona je još u ranom djetinstvu ušla u red paladina, a pošto je njihov običaj bio da se svaki vitez, kad su mogućnosti to dopuštale, pokopa u Grotilomu, te da na posljednjem ispraćaju, uz rodbinu i prijatelje, budu nazočna i tri staratelja (od kojih sam ja bio jedini živući), moja je prisutnost bila i više nego potrebna, ne samo da sudjelujem u sprovodu, već i da ohrabrim paladine nakon brojnih poraza pretrpljenih na sjeveru. Solemnis i Amtreida bili su jedina djeca mog najboljeg prijatelja Ewana, koji ih je na samrti ostavio meni na čuvanje. Već su tada oni bili odrasli ljudi i dobri ratnici, te o njima uopće nisam morao brinuti, a i viđao sam i dosta rijetko, tek nekoliko puta godišnje. Iako su bili veoma različite ličnosti i često su tjedne provodili u svađi, povezivala ih je snažna bratska ljubav, ljubav kakvu jedinac poput mene nikad neće moći shvatiti. Bio sam zabrinut za Solemnisa; Amtreida je čitav život bila okružena prijateljima paladinima i Heironeousovim svećenicima, a on osim nje nije imao nikoga, već je godinama sam putovao Korilonom i borio se protiv zla, ne kao grotilomski paladin, već prema vlastitom nahođenju, slušajući samo svoje srce koje do sada nije donijelo niti jednu pogrešnu odluku.
Već se spustila noć kad sam naposljetku stigao u Eryn Durr, malo naselje sagrađeno na rubu istoimene šume. Oko sela bila je podignuta niska drvena ograda, valjda za zaštitu od vukova i drugih šumskih zvijeri, a na vratima nije bilo straže, tako da sam jednostavno prošao i ponovno ih zatvorio za sobom. Ovdje me, u jedinoj seoskoj krčmi, čekao Solemnis kako bi zajedno nastavili putovanje do Grotiloma. Bilo mi je veoma drago što ću popričati s njim prije samog pokopa; predosjećao sam da ga je smrt sestre veoma teško pogodila.
U prizemlju krčme nije bilo nikog osim vlasnika, mršavog starca koji je energičko brisao već čistu čašu i mumljao si nešto u bradu, umorno uzdišući. Moj me je mladi prijatelj već čekao u sobi na katu, tako da sam samo pozdarvio starog krčmara i popeo se prašnjavim drvenim stepenicama koje su škripile pod mojim koracima, iako sam bio gotovo dvostruko lakši od prosječnog čovjeka.

Solemnis je izabrao poveću sobu s pogledom na pusti trg, pristojno uređenu masivnim, tamnim namještajem koji je iz prostorije iscrpio svu radost i život, tako da je lagano podsjećala na neku dobro uređenu grobnicu. U njenom središtu, na nekoć skupom, ali sada jedva čitavom tepihu, stajo je veliki stol od crnog drva, a na njemu je bila poslužena večera kojoj se moj mladi prijatelj nije niti približio, valjda je čekao da mu se i ja pridružim.
Sjedio je na jedinom prozoru i svilenom krpom polagano čistio mač, dok mu je ovaj zahvalnost iskazivao srebno se sjajeći. Čudan je čovjek bio Solemnis; za razliku od crnokose Amtreide, on je od majke naslijedio plavu boju kose i očiju, ali me je u ovom trenutku silno podsjetio na oca – isto je ovako Ewan, pred više od 60 godina, tužno gledao kroz prozor one noći kad smo pripremali posljednji očajnički juriš na Grotilom dok je grad bio pod silama zla. Odjeven u crnu odjeću, prekriven tamnim plaštem, izgledom je poprilično odskakao od ostalih paladina s kojima je ponekad surađivao.
- Xalik! – oduševljeno je skočio s prozora i krenuo mi u susret, a u očima mu je tugu na časak otjerao tračak iskrene radosti. Čvrsto mi je stisnuo ruku; malo me začudilo što u vlastitoj sobi nosi crne kožne rukavice, ali to sam pitanje odlučio ostaviti za poslije. – Tako mi je drago što te ponovno vidm... Nisi se nimalo promjenio. – nastavi i dalje mi tresući ruku, i tek sam sada shvatio koliko mu zapravo znači moja potpora. Nakon smrti roditelja, a sada i sestre, bio sam mu poput jedinog člana obitelji – Ewan i Amtreida sad su živjeli samo u našim sjećanjima.
- Ni ti se nisi promjenio... – odgovorio sam, iako nisam mogao ne primjetiti kako mu je tuga izmučila lice i ugasila sjaj u očima. Nisam želio odmah započeti razgovor o pokojnici; kad ga je već moj dolazak uspio razveseliti, bolje da tu temu ostavim za kasnije, do Grotiloma ima još više dana hoda.

- Vidim da nas jelo čeka... – pokušao sam zvučati veselo dok sam s mukom skidao dugački tamno-zeleni kaput. Kad sam ga naposljetku objesio na nekakav čavao na drvenom zidu, s olakšanjem sam osjetio kako sam barem dvostruko lakši.
- Samo se posluži, ja baš i nisam gladan. Hrana mi više uopće nema okusa...
Donekle sam i očekivao ovakav odgovor, ali znao sam da je Solemnis dovoljno pametan da ne umre od gladi. Tuga njega nikako nije mogla pobijediti. Tako sam onda mislio.
- Čekaj... – pokušavao sam natjerati osmjeh na lice, iako mi baš nije išlo najbolje. – Znam što će ga imati... – Napunio sam čajnik vodom i objesio ga iznad vatre u ognjištu. Zavladala je neugodna tišina. – Vidim da se dobro brineš o Iskri... – rekao sam to samo da prekinem tišinu. Iskra je bio moj mač kojeg sam mu poklonio pred nekoliko godina, vrhunska vilenjačka oštrica od srebrnog mithrila koja me pratila dok sam putovao s Ewanom. – Mogu je nakratko primiti?
- Naravno... – mač je lagano bljesnuo kad se ponovno našao u ruci prvog vlasnika, a tanak natpis, “Selly indyo amil, verno”, poprimi ledeno-plavu boju. Ipak je taj mač svojevremeno bio iskovan za mene, ali nisam previše žalio što sam ga poklonio svom štićeniku; bio je daleko ubojitije oružje u njegovim rukama, u što se uvjerio i zmaj Arazengler i brojni drugi zlotvori koji su mu stali na put. Još sam jednom pomilovao ledenu oštricu, prisjećajući se dana kad sam ga dobio, a zatim mu ga vratio. Čaj je uskoro bio spreman, ali više ništa nije moglo prekinuti tišinu koja je nastala; među nama se, kao i obično, stvorio neobjašnjiv jaz koji je samo Amtreida nekad znala prekinuti, ali nje više nije bilo. Solemnis je ponovno zauzeo mjesto kraj prozora, a ja sam sjedio za stolom i razmišljao u tišini, povremeno pružajući ruku prema šalici čaja.

Sa sjevera je dolazila oluja; nekoliko je munja proparalo oblačno nebo, a zatim se spustio pljusak i zakucao po prozorskom staklu, dok je iznad naših glava zavijao vjetar i donosio šum udaljenih krošnji iz mračne šume. Vatra u ognjištu je dogorjevala, soba polagano utonula u polumrak koji su često narušavale munje, a mene je ova tišina već počela mučiti; inače bi sada nastavio s proučavanjem neke čarolije, ali pogled mi je stalno skretao prema mračnoj spodobi na prozoru čije su tužno lice povremeno osvjetljavale munje. Kako je samo tužno kad dvije ovako bliske osobe sjede jedna do druge i ne mogu razgovarati, a imaju toliko toga da jedna drugoj kažu...
- Solemnise... – započeo sam tiho. Kako sam samo glupo zvučao, ali bio sam zabrinut i mislio da će mu dobro doći razgovor. – Život si posvetio borbi protiv zla, to je više nego pohvalno. Siguran sam da bi se tvoj otac ponosio, i ja sam također ponosan... Ali, osim toga, zar nemaš još nešto u životu...
- Nemam. Uništenje zla je moj jedini cilj...
- Da, znam, cilj! Ali nešto osim cilja, neko zadovoljstvo, strast... I meni je uništenje zla jedan od ciljeva, ali se uz to bavim i magijom, zato jer to volim... I pijem čaj jer me nadahnjuje... I rado putujem pješice jer me to opušta... – krenuo sam poprilično žestoko, pa sam naglo zastao da i njemu dopustim da nešto kaže. Međutim, Solemnis se samo ponovno zagledao kroz prozor i tiho odgovorio: - Više nemam.
I ovaj sam odgovor donekle očekivao, ipak ga je sestrina smrt teško pogodila, ali sam se silno začudio kad je moj mladi štićenik tiho nastavio: - Već godinama nemam.
Ovakvu dugotrajnu tugu mogu izazvati samo dvije stvari: ljubav i magija, a ovu drugu dovoljno dobro poznajem da budem siguran da se o njoj ne radi. Otpio sam još jedan gutljaj čaja, razmišljajući kako da ga navedem da nastavi priču, no čini se da ga je sama tišina potakla da polagano nastavi. – Nienna... – počeo je tiho, i onda je ušutio. Lice mu je ostalo jednako tužno kao i prije, lice osobe koja nikada nije preboljela, ali se već naviknula na tugu.
- Nienna... To na vilenjačkom znači “Tužna djevojka”... Moje rase? – pitao sam znatiželjno, znajući da, ako mi noćas to ne ispripovjeda, nikada neće.
- Ne, samo je dobila vilenjačko ime. Živjela je pored šume mog oca, sjećam je se iz najranijeg djetinstva... Majka joj je bila luda udovica, barem su drugi smatrali da je luda, ali nije radila nikakve probleme i dobro se brinula za jedinicu tako da su je ostavljali na miru i izbjegavali. Na samrti mi je prišapnula da se brinem o njezinoj kćeri. Međutim, moj je otac dobio poziv da se privremeno preseli kod Shaenona u veliki grad na sjeveru, a Nienna je došla pod zaštitu nekog starog plemića. Nisam mogao nagovoriti Ewana da ostanemo i tako smo se rastali...

Bilo mi je jasno da to ne može biti sve. Kad se preselio kod Shaenona imao je oko 8 godina, bilo bi stvarno tragično da takvo dijete može patiti ostatak svog života. Mora da su se ponovno susreli... – I onda?
- Nakon očeve smrti sestra i ja vratili smo se na jug, jer je Ewan želio biti pokopan u šumi u kojoj je živio prije no što su ga avanture odvuke od doma. Čak mi se činilo da je sretan što će napokon zauvijek usnuti u zemlji gdje je rođen i da ga više nikakvi poslovi ovog svijeta neće odvojiti od nje. – zagledao se u vatru, a zatim u prašnjavi pod. Znao sam o čemu razmišlja: i Ewan i Amtreida, i gotovo svi ljudi koje je poznaovao, imali su dom, a on je vječno lutao i nikad nije našao mjesto u koje će se rado vraćati, mjesto koje će zavoljeti, mjesto gdje će naposljetku ležati njegovo mrtvo tijelo. Ni ja nisam našao takvo mjesto, ali za razliku od njega, ja ga nisam ni tražio. Ponovno se zagledao u vatru. – Neću ti pričati kakav je bio sprovod, i sam si bio ondje...
Prisjetio sam se visokih zelenih krošnji, njihovog sjetnog šuma koji se stapao s tužnom vilenjačkom pjesmom, stotina ljudi koji su došli odati posljednju počast svom heroju i spasitelju; patuljci iz Vemkotra i Brothorov klan, moji rođaci s dalekog juga, Grotilomski paladini... Ispred zelenog humka stajali su Solemnis i Amtreida, te Shaenon i ja, posljednji od Velike četvorice, koju je naposljetku ipak svladalo vrijeme.
- Ja i Shaenon smo ubrzo otišli, trebali su nas na Suktopu. – odgovorio sam ja kao da se ispričavam. I trebao sam se ispričati: ostavili smo njega i sestru u dubokoj tuzi i odjurili na udaljeni otok u borbu protiv zla koje se ondje budilo, a nismo praktički ni ostali do kraja sprovoda.
- Pravilno ste postupili... – odgovorio je Solemnis. – Moć donosi veliku odgovornost...
Kako je samo umorno zvučao kad je ovo rekao... Nekoliko trenutaka tišine...
- Niste mnogo propustili... – ovaj mu je put osmjeh zatitrao na licu, ali su oči ostale tužne. – Pobjegli ste na vrijeme pa niste morali slušati odu koju su spjevali patuljci.
Polagano se odmaknuo od prozora i sjeo do ognjišta, te dodao nekoliko cjepanica na vatru koja se tiho gasila. – U sljedećih nekoliko dana svi su otišli, čak je i Amtreida imala dužnosti u Grotilomu koje nije mogla odgoditi. Ostao sam sam i satima sjedio u šumi pored zelenog brežuljka, zanesen svojim mislima i jedva svjestan prirode oko mene. Tamni su oblaci prekrili sunce i spustio se ljetni pljusak, a ja sam i dalje sjedio, više i ne znajući sljevaju mi se niz lice suze ili kišne kapi. Već se spustila večer, magla se lijeno prelijevala preko visokih šumskih krošnji, savršenu tišinu narušavali su samo tihi koraci nježnih, bosih nogu iza mene. Maknuo sam ruku s Tilla, bio je to moj mač, prije no što sam dobio Iskru, i prvi put nakon toliko godina ugledao Niennu; njene tužne oči, blijedo lice i nježne ruke u kojima je nosila nekoliko sitnih poljskih cvjetova da bi ih položila na Ewanov grob, pored svih onih veličanstvenih vilenjačkih vjenaca, no meni se činilo da je taj njen ubogi buketić daleko ljepši od svega ostalog. Zajedno smo tugovali do dugo u noć, a onda sam je otpratio do njenog doma – živjela je sama, majka joj je odavno umrla. Ne, sutradan nisam otišao na očev grob...
I tako sam ondje živio neka dva-tri mjeseca... nikada nisam bio tako spokojan, a opet tako uzbuđen... svaki je dan bio nova avantura, nisam morao misliti ni na što osim na nju, ti i Shaenon ste radili i svoj i moj posao... Jesi li ikada, Xalik, razmišljao samo o jednoj stvari čitav dan, i tako dan za danom, bez prestanka i bez odmora, iako ti je i samo razmišljanje o njoj bilo odmor... – Lagano sam se osmjehnuo. Nikada nije moje ime stavljao u vokativ kad je to bilo potrebno, valjda zato jer su me samo ostala trojica tako zvala... – Da... - odgovorio sam kratko, ali ne odriješito, kao da ga pozivam da nastavi pripovjedati.
- I tako su prolazila ta tri prekrasna mjeseca, a ja nikada nisam ni posumnjao da ona prema meni osjeća nešto drugo osim ljubavi, koju sam ja osjećao prema njoj. – umorno je uzdahnuo, zamislio se na trenutak, a onda mi odgovrio nekako hladno: - “Ne želim pripovjedati kako smo se rastali, samo ću reći da sam bio toliko razočaran i očajan da sam odlučio zauvijek otići s ovog svijeta; tada mi se činilo da bi najprikladnija smrt za ratnika poput mene bila neka junačka, o kojoj će bardovi kasnije spjevati pjesme, a ti i Shaenon me se nećete sramiti. Zato sam, pun bijesa i mržnje, ne prema Nienni ili nekom drugom, nego prema samom sebi, krenuo na zmaja Arazenglera, siguran da će me odmah satrti. I zmaj je u to bio siguran, previše siguran, i samo zato sam ga pobjedio... I tako, sav izranjavan, ali ipak živ, sjedio na njegovu golemom, beživotnom tijelu i razmišljao kako mi ni umrijeti ne polazi za rukom. Tu sam noć pronašao tri razloga zbog kojih sam odlučio živjeti; prvo, imao sam potencijal da branim nevine, da se borim protiv zla, imao sam moć koju sam mogao iskoristiti da pomognem onima kojima je pomoć bila potrebna, a ne pružiti im je bilo bi sebično... Odlučio sam ne živjeti za sebe, nego za njih... Drugi je razlog bio još očitiji; moja bi smrt silno rastužila Niennu, a to nipošto nisam želio... zapravo, trebao sam glumiti da sam sretan kako bi je uvjerio da sam prebolio i da idem dalje, da se ona ne brine za mene... I tako sam nastavio živjeti, neprestano pazeći na nju, ali ona nikad nije saznala, niti će saznati, da se moji osjećaji prema njoj nimalo nisu promijenili. Tako je i najbolje...
Odmah sam primjetio da mi nije rekao treći razlog, ali nisam ga više želio mučiti. Razgovor je ovdje stao, ali to ne znači da smo se povukli na spavanje. On je cijelu noć sjedio na prozoru, a ja sam čitao neku knjigu koja me baš i nije previše zanimala. Da vilenjak ne spava nije ništa čudno, ja svojevremeno nisam spavao puna tri mjeseca, kad je izbila ona velika kriza s Artom i padom Grotiloma, ali nisam se mogao prestati čuditi kad mi je Solemnis priznao da ne spava već nekoliko godina... Nastavili smo put prema Grotilomu, ali više nismo razgovarali, osim nekoliko nužnih rečenica – među nama je stajao nepremostivi zid, razdvajala nas je moć koju smo posjedovali i koja je, moglo bi se reći, uništila naše živote...

Dio II.

Od susreta sa Solemnisom prošla je gotovo čitava godina, a ja nikako nisam imao vremena da potražim svog štićenika; uvijek sam bio tražen na velikim bojištima na sjeveru, potreban da riješim neku krizu na jugu, prisustvujem nekom važnom događaju... Bilo je ledeno zimsko jutro, iako ja toga nisam ni bio svjestan: naime, prihvatio sam poziv patuljaka i već dva duga tjedna boravio duboko pod zemljom, u posebnim odajama koje su dali pripremiti za mene, tako da, kad sam vidio sav taj trud koji su uložili da mi bude što ugodnije, nisam mogao jednostavno reći: “Nevalja! Prezagušljivo.”. Bio je to čitav niz prekrasnih odaja ispunjenih vrhunskim namještajem, sa velebnim tepisarijama na zidovima i brojnim drugim skupocjenim ukrasima, čak su pokupovali nekoliko stotina knjiga kako bi mi pružili vlastitu knjižnicu, a svaku se večer održavala gozba u moju čast, na kojoj sam, naravno, trebao biti prisutan. Sve mi je ovo polako počelo dosađivati; bilo je savršeno i nisam se mogao ni na što žaliti, ali moj duh nije mogao dugo vremena boraviti na jednom mjestu, ma kako lijepo ono bilo uređeno. Kad je, tog ranog zimskog jutra, stigao glasnik noseći Solemnisov poziv da se, što je moguće prije nađem s njim na mjestu koje je označio na karti, nisam previše razmišljao trebam li se odazvati. Ovaj put mi se žurilo, a i nisam baš bio očaran hodanjem kroz duboki snijeg, tako da sam se jednostavno pozdravio s patuljcima i, nakon nekoliko kompliciranih riječi, stvorio na zacrtanom mjestu.
Ovdje je snijeg bio daleko plići, vjerojatno zbog snažnog vjetra koji ga je nosio s planinskih vrhunaca i gomilao u nešto niže krajeve. Nalazio sam se na Ledenom gorju; nisam mogao odrediti točniji položaj jer ovdje nisam baš često dolazio, a i mećava je zastirala pogled u daljinu. Solemnisu ni traga; to sam i očekivao jer karta na kojoj je označio mjesto nije bila isuviše precizna, no znao sam da me čeka negdje u okolici. Lutao sam planinom do večeri, prolazio kroz veličanstvene šume smreka čije su krošnje bile prekrivene snijegom, uzalud tražeći tračak dima pretpostavljajući da me Solemnis čeka uz vatru, jer na ovakvoj hladnoći nije bilo pametno stajati dugo vremana. Naposljetku sam naišao na njegove jedva vidljive tragove i pratio ih do malog proplanka. Nije mi bilo jasno zašto se želi sastati na ovako negostoljubivom mjestu, kad smo sada mogli piti kuhano vino u nekoj dobroj krčmi uz pucketanje vatre... Sjedio je nasred proplanka gotovo zatrpan snijegom; nepomičan, poput ledenog kipa. Prošli su me trnci, pomislio sam da je mrtav, da se smrznuo čekajući me... Prišao sam mu s leđa i položio drhtavu ruku na rame, otresavšni popriličnu količinu snijega s crne pelerine, a on se iznenada okrenuo – Ne, nije to bio Solemnis kakvog sam poznavao; kosa mu je u potpunosti izblijedila, sad je bila bijela poput najčišćeg snijega, a nebeski modre oči postale su zamagljene. Na obrazima su mu, poput bisera, stajale zaleđene suze.
- Xalik. Već sam mislio da nećeš stići na vrijeme. – pozdravio me tiho, a oči su mu ostale zamagljene. - Na vrijeme za što?! – pomislio sam, ali odlučio sam to ostaviti za kasnije.
- Mogao si izabrati i bolje mjesto... – pokušao sam ga nasmijati dok sam zasukavao široke rukave kako mi ne bi smetali pri bacanju magije, a ledeni mi se vjetar uvukao u kaput da sam se sav stresao. – Kamo da stvorim tu kuću?
- Nema potrebe, neću još dugo biti ovdje.
Slegnuo sa ramenima i sjeo u snijeg do njega. Sutra ćemo teško prehlađeni tražiti Sheanona i moliti ga da nas izliječi. – pomislio sam osmjehnuvši se. Nisam znao kako da započnem razgovor, iako sam odavno želio popričati s njim. Nešto nas je razdvajalo, a ja nikako nisam mogao ustvrditi što.
- Mrtva je... – čuo sam njegov glas kroz vjetar. – Umrla je pred 18 dana, prilikom poroda, i ona i dijete...
- Tako mi je žao... – nisam znao što da kažem, iskazivanje sućuti mi nikad nije dobro išlo. Čak sam pružio ruku da ga potapšam po ramenu, ali sam se predomislio. – Hm... Barem si sada slobodan, mislim... sada više ništa ne može učiniti za nju, to je poglavlje tvog života zapečaćeno. Sada možeš nastaviti dalje, a na prošlost će ostati samo sjećanje, ništa više.
- Tako sam umoran... – odgovorio je tiho. – Oprosti, ali zvao sam sam te jer trebam tvoju pomoć. Želim da budeš izvršitelj moje oporuke.
Sad mi je bilo jasno da nešto stvarno nije u redu. Solemnis nikad prije nije govorio o oporuci, a i zašto bi želio da takav razgovor vodimo na ovakvom mjestu. Još je bio mlad i vrijeme ga nije trebalo brinuti. – Čemu to, Solemnise? – upitao sam zbunjeno.
Nije mi odgovorio, samo je pokazao na malu staklenu bočicu koja je ležala u snijegu pored njegovih nogu. Njena oštra ljubičasta boja govorila mi je i više nego što je bilo potrebno – samo su se najteži otrovi označavali tom nijansom.
- Sjećaš se, kad si me prošli put pitao zašto nisam počinio samoubojstvo, rekao sam da postoji još jedan razlog... Postojala je nada, mogućnost, ma koliko bila sitna, da će se nešto promjeniti, da ćemo jednom, tako zna kada i kako, opet biti zajedno. Ta me nada držala na životu sve ove godine, a sada je umrla zajedno s njom. – primjetio je kako užurbano proučavam praznu bočicu. – Nemoj se ni truditi, Xalik, taj otrov prelazi tvoje iscjeliteljske vještine. A znaš i sam da sam svojevoljno odlučio i da se neću predomisliti.
Uistinu, baš i nisam bio neki liječnik. Ne znajući što da radim, sjeo sam do njega u snijeg i zagledao se u šumu koja se povijala na vjertu, dok je snijeg sa krošanja polako sipio. – Zašto?
Mirno je slegnuo ramenima. – Ja ne mogu bez nade... Ti možeš?
Već sam mu poželio odgovoriti, kad sam se iznenada zamislio. Već sam toliko puta bio u situaciji kad je bilo sigurno da mi prijeti smrt, toliko sam puta bio bez nade, ali sam se i dalje borio... Ali onda sam bio bez nade u život, ali sam se nadao junačkoj smrti... Nada je uvijek bila prisutna... Nisam odgovorio.

Tišina...

- Svo bogatstvo koje posjedujem, uključujući i blago zmaja Arazenglera, neka se podijeli na tri jednaka dijela. – otpočeo je on tiho, a glas mu je postao nekako čudan, gotovo neprepoznatljiv, kao da dolazi iz velike daljine. – Prvi dio treba pripasti paladinima iz Grotiloma, drugi treba biti podijeljen među sirotinjom, a treći, u koji će biti uključene i sve moje osobne stvari, neka pripadne Glormeonu. – primjetivši moj zbunjen pogled, objasnio je. – On je bio Niennin suprug, a ujedno će, nakon mog odlaska, biti i posljednja osoba koja će nositi sjećanje na nju. Neka mu je sva sreća koju ja nisam imao... Xalik... – uhvatio me je za rukav, a ja sam jasno mogao osjetiti kao je njegova ratnička ruka izgubila bivšu snagu. – Pazi na njega, Xalik... Povremeno pogledaj treba li mu nešto, dobar je to čovjek, bilo bi mi mrsko da pati...
Pokušao je ustati, ali nije mogao. Razočarano uzdahne, a zatim posegne za Iskrom i brzim je potezom izvuče iz tamnih kožnih korica... koliko je samo vještine bilo u toj slaboj ruci koja je sada jedva držala ovaj lagani mač, a nekada je srušila crnog zmaja... – Želio sam stajati dok ti je vraćam, ali i ovako će biti dobro...
Krenuo sam da mu objasnim kako će taj mač vječno njegov i kako želim da bude pokopan s njim, u spomen na velika djela koja su njime počinjena, ali on me je preduhitrio: - Iskri nije mjesto pod zemljom – samo ime govori dovoljno o njezinu duhu, i nije na nama da je sputavamo. Ja ti je vraćam... Ne želim biti pokopan s oružjem, kako je običaj za ratnike. Njime sam bio i previše okružen za života. A nikad ga nisam tražio... Želim umrijeti kao običan seljak, kako sam i želio živjeti. Čudna je ta stvar sa sudbinom... Neke pretvara u robove, neke u kraljeve, a neke u junake, ali to ne znači da su robovi najmanje sretni. I znaš, kad bi mogao birati želim li se roditi kao običan seljak ili kao junak, svaki bi put izabrao ovo drugo... Koliko god da mi srce teži za mirnim životom, ne bi mogao mirno živjeti dokle god ljudi oko mene pate, a ja nisam poduzeo sve što je u mojoj moći da im pomognem. Živio sam kako sam živio... Ni zbog čega ne žalim.
Ovo me je možda trebalo utješiti, ali nije...
Tišina, samo vjetar što zavija iznad gustih krošnji...

- Kako su zvijezde lijepe... – prošaptao je podignuvši glavu. Iznad nas je bilo tamno, oblačno nebo, čak se ni mjesec nije mogao probiti, a tek sam se onda zagledao u njegove maglene oči i shvatio da Solemnis više ne vidi...
- Xalik, hvala ti... A sada me ostavi samog, molim te... neka mjesto mojeg groba ostane tajna, nemoj ga ni ti više posjećivati... Na humku zasadi stablo Ellanora, već godinama nosim jednu sjemenku sa sobom... A sada zbogom.
Ustao sam i posljednji smo se put rukovali. Ne, nikada neću zaboraviti kako mu se lice izmjenilo... Bilo je tako jasno da bi sada sve dao da ga zagrlim kao što otac grli sina, ali ja to nisam učinio. I znam da on to nikada od mene ne bi tražio, među nama je i dalje stajo taj ledeni zid...
- Namarie. – zbog vjetra sam odgovorio glasno, gotovo odriješito... On je samo kimnuo glavom.
Duboko u sebi osjećao sam da trebamo ostati, ali ipak sam otišao, zagrabio krupnim koracima prema mračnoj šumi kako bi ispunio njegovu posljednju želju i ostavio ga da umre u miru, da umre sam, kako je i živio... Dok sam odlazio kroz vjetar sam čuo samo njegovo posljednje riječi: - Još nikada zvijezde nisu ovako lijepo sjale...
Stao sam pored jedne debele smreke čiju su koru pri dnu oglodali gladni zečevi i zagledao se u suhe iglice nepravilno razasute po bijelom snijegu. Ewan je bio mrtav, Amtreida također, a sada će im se pridružiti i Solemnis. Svi su oni bili... i više nisu. I više nikada neće biti...
Kad sam se, nakon nešto više od pola sata, vratio do mjesta gdje sam ostavio Solemnisa dočekalo me samo njegovo beživotno tijelo. Na tom sam ga proplanku sutradan i pokopao, zasadio sjemenku Ellanora i tugovao nekoliko dana, a onda sam se opet morao vratiti svojim dužnostima. Znam da bi Solemnis to podržao. Pravo je govorio, moć je takvo opterećenje...

Dio III.

Samo je nekoliko tjedana prošlo od Solemnisove i Niennine smrti... Čim sam završio poslove oko raspodjele zmajeva blaga i riješio jednu manju krizu na jugu odlučio sam osobno porazgovarati s tim Glormeonom, čovjekom do kojeg je mom štićeniku bilo toliko stalo. Bilo je to veoma tužno iskustvo; evo, točno je godina prošla od našeg susreta prilikom Amtreidinog sprovoda, priroda je ponovno procvjetala, a ja sam ponovno bio tužan. Koračao sam blatnjavim seoskim putem, s obje su se strane pružale male oranice i voćke pune pupoljaka koji će se uskoro otvoriti i iz kojih će procvati novi život. Priroda je zaboravila na smrt... ja nisam mogao...
Kako sam se tek iznenadio kad sam u selu, raspitujući se za Glormeona, saznao da je i on mrtav. Prema riječima seljaka, nakon što su mu žena i tek rođeno dijete pokopani, sam se povukao kući i iste noć usmrtio mačem. Izgleda da nikoga to nije pretjerano pogodilo; on i Nienna nisu imali nikoga i selu nije baš previše stalo do njih. Ja sam, međutim, odlučio ostati nekoliko dana. Želio sam razgledati njihovu kuću i druge stvari, ali ispostavilo se da Glormeonova oporuka nije bila pravilno napisana, tako da su oni sve razgrabili. Sada sam shvatio zašto je za izvršitelja oporuke dobro imati moćnu osobu...
Sutradan sam posjetio mjesno groblje; u samom kutu, u najzabitijem dijelu groblja, bili su i oni, dva velika humka među kojima se jadva nazirao jedan daleko manji. Nije bilo cvijeća ili svijeća, izgledalo je da su ih svi zaboravili, iako su umrli pred tek nekoliko tjedana.
Sve je bilo tako tužno... ljudi oko mene stalno prolaze, a meni je sudbina odredila da ostanem vječno... Prošlo je vrijeme kad je Korilonom lutala Velika četvorka čiji sam bio član, prošlo je i vrijeme kad su se uzdigla Ewanova djeca... Stari junaci odlaze, a novi dolaze... Skladaju se pjesme i napjevi, podižu velebne grobnice, ali ništa ih ne može vratiti... na njih ostaje samo sjećanje, i ništa više... Sudbina običnih ljudi još je tužnija; tko će se, za samo nekoliko godina, sjećati Nienne. Ja ću vječno nositi njeno ime, ali to nije sjećanje... Jer je nikad nisam vidio kako se smije, niti sam je čuo dok pjeva...

Nešto kasnije, u svibnju, odlučio sam oglušiti se na Solemnisovu molbu i posjetiti njegov grob. No nisam ga mogao naći; pretražio sam cijelu planinu, ali onaj proplanak je ostao skriven... možda je tako i bolje... naposljetku, zašto da tražim mjesto gdje sada leže njegovi ostaci... njegov je grob sve što leži ispod zvijezda kojima se toliko divio... ovaj je svijet upravo ovakav jer je Solemnis krvario kako bi ga zaštitio... cijeli svijet je njegov grob...

I dok sam tako sjedio na jednom travnatom obronku i gledao umorno sunce kako polako zalazi i posljednjim zrakama pozdravlja mlado bukovo lišće, ugledao sam i jedan bijeli cvijet, cvijet Ellanora, kako lebdi nošen zračnim strujanjima i nestaje u daljini... I sada znam... znam da to prekrasno stabo cvate samo zato jer postoji nada, mogućnost, ma koliko sitna ona bila, da će vjetar jedan cvijet odnijeti daleko, daleko preko ravnica Korilona, i položiti ga na Niennin pusti grob.

High Master Xalik