Pregled posta

Pripovjest o Liku

Najhladnija zimska noć progutala je bijele planinske vrhunce. Visoka smrekova šuma čamila je pod bijelim ogrtačem i monotono se njihala na sjevernom vjetru koji je zavijao nad pospanim krošnjama dok su tiho šumile tajanstvene napjeve o davno zaboravljenim vremenima. Među gustim granama nazirale su se srebrne zvijezde, a puni je mjesec tek izlazio iza mračnih istočnih vrhova, obasjavajući ledenu tišinu koja se spustila na šumu pod snijegom. Životinje su se odavno iselile u niže krajeve; planina je opustjela.

Trčao je kroz noć, često se vraćajući kako bi zameo trag, iako je to, po ovakvome snijegu, bilo i više nego teško. Bolesna su ga pluća boljela od ledeno-oštrog zraka koji je udisao, ali nije ni na trenutak zastao, osim da se osvrne i provjeri prate li ga. Ovaj je stari vuk bježao od svoga čopora, istog čopora kojeg je više od šest godina požrtvovno vodio, a koji je nedavno izabrao novog predvodnika, jer on je bio isuviše slab i star. Neko je vrijeme lovio s ostalima, ali već su ga počela izdavati osjetila, a i nije više mogao trčati kao nekad. Pravilo je bilo da, kad za oštre zime čopor ostane bez hrane, ubije svog najslabijeg člana i njime se nahrani. I on je, on je već mnogo puta, kao predvodnik, poveo čopor na stare i slabe vukove, i nikada nije previše razmišljao o tome. Nikada nije shvaćao zašto se ta jedna životinja, čak i kada zna da ne može izbjeći smrti, i dalje bori za svaki trenutak života. No kad je osjetio da će on biti sljedeći, prekršio je pravilo, napustio čopor i sam se uputio u divljinu. Znao je da će, već za nekoliko sati, novi predvodnik povesti svoj čopor u lov, u lov na jednog starog vuka koji se suprostavio pravilu, i znao je da treba bježati.
A zašto bježi? Zašto se suprostavlja pravilu? Bolestan je i star, sam u divljini neće preživjeti više od dva-tri dana, ako ga prije toga drugi vukovi ne uhvate. A ako pobjegne i umre negdje sam, i oni nikada ne pronađu njegovo mrtvo tijelo, samo će naštetiti svom bivšem čoporu, a mnogi od tih vukova njegovi su potomci. No ipak je bježao, jurio kroz noć koliko su ga bolne šape nosile, duboko u svojoj biti osjećajući da postoji nešto što još treba obaviti prije smrti, iako nije znaš što.
Gladan i izmoren, već je nekoliko minuta kružio oko usamljene brvnare na cesti prema moru, iz čijeg se kamenog dimnjaka polagano dizao bijeli dim i gubio u zvjezdanom nebu. Primamljivi su se mirisi širili iz dvorišta, ali znao je da je isuviše opasno približavati se. Iz kuće se začuje prigušen lavež psa. Svi su vukovi omalovažavali pse: svoju su slobodu davali u zamjenu za nekoliko bjednih obroka. Ali on nije tako razmišljao. Pas nije ništa manje slobodan od vuka; drugim riječima, vuk ne zna kako pravilno iskoristiti svoju slobodu. Nije mogao, nije želio ni pomisliti da je ovakav život sve što vuk može postići, težio je nečemu višemu, i zbog toga ga drugi vukovi nisu razumjeli... Ako je postigao sve što je mogao postići, više nije imalo smisla živjeti. Ali duboko u sebi osjećao je da još nije sve postigao...
Dok se polagano šuljao prema brvnari svih 12 godina mukom stečenog iskustva vrištalo mu je da se vrati, ali ovaj ih put nije slušao. Nešto neobjašnjivo tjeralo ga je prema ljudima; još uvijek nije mogao zaboraviti tamne oči i gustu smeđu bradu, lice čovjeka koji ga je jednom, dok je bio tek prestrašeni vučić, pronašao samog u divljini i hranio nekoliko mjeseci, da bi ga kasnije pustio u divljinu. Nije ga vidio više od deset godina, no sada mu se učino da čuje njegov smireni glas kako dopire iz brvnare, isti onaj glas koji ga je, nekoć davno, zvao tim zaboravljenim imenom Lik.
Prekasno je shvatio da ga je njegov oslabljeli sluh izdao; glasni je pucanj proparao ledenu noć, a vuk naglo odskoči osjetivši kako mu vruća krv teče iz rane za koju je znao da je smrtonosna. Možda bi nekad, pred mnogo godina, čak mogao snaći snage da pobjegne i možda preživi dovoljno da rana zaraste, ali sada to više nije mogao. No svejedno je očajnički šepao prema šumi, vukući obije stražnje noge koje je prostrijelio olovni metak.
Zašto se uopće trudi? Ta sada će lovac napuniti svoje oružje i dovršiti posao. A ako se, što je jedva moguće, dočepa šume za kojom je toliko žudio, svejedno će umrijeti za nekoliko sati, i to daleko okrutnijom smrću. Nije znao zašto pokušava, ali je svejedno očajnički teturao prema prvom drveću. Znao je da je nešto ostalo nedovršeno, i da ne smije umrijeti, samo ne sada...
Nije bilo daljnjih pucnjeva; ili je lovac mislio da ga je srušio prvim metkom, ili je uspio dovoljno brzo zaći među gusto drveće; kako bilo, i dalje se vukao ostavljajući za sobom crveni trag na bijelom snijegu, tek ponegdje zaprljanom suhim smrekovim iglicama. Posljednjim se snagama dovukao do golog planinskog prijevoja i zakon od snažnog vjetra koji je ledenim zubima probijao njegovu gusto krzno potražio iza velikog osamljenog kamena. Znao je ovo mjesto... odavdje je često gledao podnožje planine, more i mjesečev odsjaj na njemu, svjetla na udaljenim otocima, stotine tisuća zvijezda visoko gore na tamnom, modrom nebu... Ali sada više ništa od toga nije mogao vidjeti; pred nekoliko mjeseci napustio ga je vid, a sada su ga napuštala i ostala osjetila. Još nikada nije osjetio ovakvu hladnoću; bila je ovo najoštrija zima koja se ikada spustila na planinu, a mogao je osjetiti kako mu se krv koja je i dalje izlazila iz rane ledi na sivom krznu.
Zašto uopće postoji? Vodio je čopor punih šest godina, ali to je mogao i netko drugi. Ne, ne postoji obveza koja ga veže uz ovaj svijet. Osim možda obveze prema samome sebi... On postoji da bi shvatio zašto postoji. Preživio je 12 zima, više od bilo kojeg drugog vuka na planini, a uopće se nije približio odgovoru. A što ako odgovora nema, ako nema razloga zbog kojeg postoji? Onda bi smrt bila samo prekid nečeg što i ovako nije trebalo postojati, nečeg bezrazložnog; smrt bi tada bila poželjna. Ali, ukoliko bi umro, ne bi se više mogao nadati da će jednom spoznati zašto postoji, ako taj razlog postoji...
Vukovi su navikli na samoću, ali ova je noć za njega bila isuviše teška. Stara poslovica kaže da vukovi umiru sami. Niti jedna poslovica, međutim, ne govori kako vukovi umiru tužni. I dok se tresao u groznici, okružen jedino ledenim vjetrom koji je s poda podizao pahulje snijega i nosio ih nebom poput srebrnih zvjezdica, Lik podigne glavu i ugleda golemi zlatni mjesec kako izlazi na istoku. Umoran od života, razmišljanja i vječnog traženja, on podigne glavu i počne zavijati, glasno i tužno, kako još nikada nije zavijao. Planina je bila pusta, nitko ga nije mogao čuti, a da ga je netko i čuo, sigurno ga ne bi mogao razumjeti. Dok je gubio svijest, Liku se učini da iz daljine čuje odgovor, zavijanje vuka čije je srce također prepuklo od tuge, ali vjerojatno je to bila samo jeka...



Nije ni sam mogao vjerovati da se probudio sljedeće jutro. Vjetar je jednako puhao, ali mogao je osjetiti blage zrake sunca na svojim ušima koje su virile iz snijega koji ga je gotovo zatrpao. Pokušao je ustati, ali noge su mu se zaplele i ponovno se srušio na snijeg. Nešto dalje, možda već u sljedećoj dolini, čuo je zavijanje vukova u lovu – bili su mu na tragu. Više nije bilo nikakve sumnje da će ga dostići; pitanje je samo bilo kad. Potaknut onim istim čuvstvom koje ga je pratilo zadnjih dana, neizdrživom potrebom da preživi, započme se vući po dubokom snijegu dok nije skupio snage da ustane. Toliko je znanja nakupio o ovoj planini, o lovu i o vukovima da mu, u normalim uvjetima, bijeg ne bi bio nikakav problem; međutim, sada je mogao tek izvesti nekoliko petlji i tako pokušati privremeno zamesti svoj trag. Iako se jedva mogao kretati, nije ga više mučila ledena bol u šapama i kukovima; osjećao je kako mu je tijelo mrtvo, no i dalje se mukotrpno kretalo dalje i dalje...
Izmicao im je gotovo čitav dan; tek su ga u predvečerje okružili na malom proplanku usred šume. Nije bilo više nikakve šanse da preživi... Golemi je vuk predvodnik skočio da mu zada srtonosni ugriz, ali Lik, skupivši posljednje snage, okrene glavu i, umjesto u vrat, zadobije tešku ranu na njušci.
I shvatio je, shvatio je zašto se vuk uvijek bori da bi živio, čak i kad je jasno da će umrijeti. Okrenuo je glavu očajnički se nadajući da će, u tih nekoliko trenutaka koliko mu je ostalo od života, ipak shvatiti zašto je postojao. Nikada nije prekasno, osim kada sam u to povjeruješ...

Dugi očnjaci nisu promašili drugi put; Likovo su tijelo rastrgali na komade, i za nekoliko minuta ostalo je tek nekoliko komadića krzna i mrlje krvi na bijelom snijegu. Mogu se samo nadati da je, u posljednjim trenutcima svog teškog života, Lik ipak shvatio zašto je postojao... Tada bi znao da je uginuo sretan...

Proljeće se vratilo kao i svake godine; snijeg se otopio, drveće prolistalo, potoci ponovno zažuborili, i više se nitko nije niti sjećao da je, punih 12 godina, ovuda lutao vuk kojeg je, nekada davno, jedan čovjek zvao zaboravljenim imenom Lik...


Ime Lik nisam slučajno odabrao; preuzeto je od još jednog vuka kojem sudbina nije bila naklonjena i kojeg sam imao priliku "upoznati" pred nekoliko godina na Velebitu... I njega je, nekad davno, jedan čovjek zvao tim zaboravljenim imenom Lik...

Post je objavljen 30.08.2006. u 02:57 sati.