Ovo je pripovjest o mom dobrom prijatelju, vilenjačkom magu, heroju i dragonslayeru Arienu Goldshineu. Mnogi su bardovi spjevali tužaljke njemu u čast, ali, kao što je sam Arien rekao, u nekim slučajevima riječi nisu dovoljne. Svjestan opasnosti, započeo je opasan magični ritual koji se izmakao kontroli; tražio je znanje, moć i besmrtnost, ali je prekasno shvatio koliku cijenu za to mora platiti. Još uvijek osjećam silnu žalost pri pomisli na njegovu tužnu sudbinu, ali znam da je moj prijatelj na kraju pobijedio.
Ležao je na tvrdom pećinskom podu, pokriven tek ostacima svoje stare, iznošene pelerine, i uzaludno pokušavao zaspati. Do njega je ležao Doryan, zamotan u toplo vučje krzno, sa spokojnim osmjehom na mladom licu, i mirno spavao sanjajući sretne snove prošlosti. Vlažne zidove pećine slabašno je obasjavala baklja koja je dogorjevala; u potpunoj tišini čulo se samo Doryanovo pravilno disanje i kapanje vode sa visokog stropa. Stotine su mu nesređenih misli jurile glavom i silno ga zbunjivale, no jedna se uvijek isticala i neprestano ga morila: nešto je krenulo po zlu, proces kojeg je spremao čitav život sad je izmakao kontroli. Ispunjen nekakvim neobjašnjivim poletom, odgurne sivu pelerinu i naglo se uspravi, a zlatna svjetlost kojom je zračio zaigra na tužnim zidovima.
Lionel, koji je sjedio u kutu i pospano premazivao mač nekakvim rijetkim uljem, čisteći ga od crne goblinske krvi, naglo podigne pogled.
- Ariene, nije još vrijeme da me zamijeniš. – Lionel će tiho da ne probudi Doryana. – Na meni je da stražarim još nekoliko sati.
- Ne spava mi se. – kratko odgovori čarobnjak zamislivši se. Kako su riječi slabe, ograničene, njima se tako malo može reći. Lionel mu je bio najbolji prijatelj; Arien se nekoć brinuo za njega dok je ovaj bio malo dijete, bio mu je uzor, a kad je Lionel odrastao i ušao u red paladina, postao je čarobnjakov suborac i najvjerniji drug. Ali nije, nije postojao način da mu Arien objasni kroz kakve promjene prolazi i kakvi ga problemi muče. Na neka od tih pitanja nije ni sam znao odgovor. Shvativši više nego dovoljno iz čarobnjakova tužna pogleda, Lionel ne reče ništa, već mu samo pruži pehar u kojem je ostalo nekoliko kapi južnjačkog vina. Arien prihvati pehar i sjedne uz paladina, te se obojica, bez riječi, zagledaju u baklju. Iako je vino bilo vrlo cjenjeno, čarobnjaku nije imalo niakav okus. Valjda je i to bila posljedica preobrazbe; znao je da će nešto morati žrtvovati. Sasvim iznenada, iz dubine svoje biti, osjeti neobjašnjiv prezir, gotovo mržnju prema prijatelju koji je sjedio do njega. Nije mu bilo jasno odakle i zašto se to pojavilo, no znao je da ništa od toga nije prirodno. Nešto se čudno s njim događa. Naglo odloži pehar na vlažni kameni pod i ustane, popravljajući nabore na novoj, zlatnoj pelerini.
- Malo ću prošetati, trebam dobro razmisliti. – kratko se obrati paladinu krenuvši prema izlazu.
- Ariene, budi oprezan, zadnjih nekoliko dana u blizini stalno osjećam prisutnost zla. – prošapta.
- Znam. – odgovori čarobnjak još tiše, te polako krene istočnim hodnikom. Lionel još nije shvaćao, ali Arienu je sve bilo jasno. To zlo, ta opaka aura koja prati družinu izlazi iz njega samog. On je to zlo! Cijelog je života branio nemoćne, darivao siromašne i borio se protiv svih oblika zla, ali sada, želio on to ili ne, postaje dio onog što je najviše prezirao. Započeti proces nije se mogao prekinuti, a Arien je znao da njegova volja, ma koliko bila jaka, neće moći još dugo izdržati. Možda još samo nekoliko sati...
Zaustavio se u maloj kružnoj prostoriji, odložio baklju na pod i sjeo na omanji kamen. Osjećao je, svakim je djelićem svog tijela osjećao novu moć koja u njemu buja. Nikad se nije osjećao tako moćno, a opet i slabo, umorno. Dio njega bio je sretan; još samo nekoliko sati i postići će ono što priželjkuju svi osim bogova, za nekoliko sati postat će besmrtan. I ne samo to; postat će moćnji od svih koje je upoznao, a njegov će um biti sposoban da magiju sagledava iz potpuno nove prespektive. Ali drugi dio je tugovao; više ništa neće biti kao prije, da bi stekao vječni život morao se odreći toliko ljepota koje su ga okruživale. Ali to, to nije bio glavni problem;osjećao je mržnju kako se gomila u njemu, mržnju koju snaga njegove volje ne može potisnuti. Da je postojao ikakav način da prekine preobrazbu odmah bi to učinio, odbacio desetljeća napornog rada, ali započeti proces nikako se nije mogao prekinuti. Umoran od silnog razmišljanja, zarije glavu u ledene ruke koje je polako napuštala tjelesna toplina i pokuša isprazniti um. Ali čim se oslobodio misli, narvla su sjećanja: lica goblina koji padaju pogođeni njegovom čarolijom, stotine prizora borbi u kojima je sudjelovao, ali sada sagledani iz drugog kuta, osjećao je ponos zbog svakog bića koje je savladao, veselje zbog svake patnje koju je prouzročio... Ali još je uvijek znao da to nije ispravno, iako više nije bio siguran.
Ne smije se vratiti među prijatelje, njegova je moć toliko porasla da bi ih mogao pobiti obojicu ako izgubi kotrolu. A izgubit će je, prije ili poslije. Ne, ne može ni otići, previše će ljudi stradati zbog njega. No ipak postoji način da prekine proces, da zlo ne preuzme kontrolu. Mora umrijeti. I mora umrijeti brzo, jer neće još dugo tako razmišljati. Posegne za papirom da prijateljima napiše oproštajno pismo, ali se na kraju predomisli. Ne može im to objasniti, ma koliko da se trudio. Riječi su ništa!
Nesigurnim korakom priđe središtu prostorije, klekne položivši obje ruke na zlatni Pelorov simbol koji mu je visio oko vrata, te se kratko pomoli. U savršenoj tišini ustane; nije bio svjestan da mu se ledene suze kotrljaju niz obraze. Započme tihi napjev bacanja čarolije, te iznenada osjeti silnu moć koja izvire iz njega i mami ga, a njegov sjaj se pojača osvjetlivši cijelu prostoriju. Posljednjim se snagam othrva s kušnjom, te, sav se tresući, položi ruke na grudi i ispusti vatrenu kuglu...
Kad su u prostoriju utrčali Doryan i Lionel, mogli su vidjeti samo Arienovo beživotno tijelo iz kojeg se još uvijek dizao dim. Nestalo je njegova zlatnog sjaja; iz mraka koji ga je prekrivao probijalo se samo slabašno svjetlo Pelorovg simbola, svjetlo koje nikakva tama nije mogla zasjeniti.
Pripovjest posvećujem svima koji se žrtvuju znajući da oni za koje su se žrtvovali nikad neće saznati za njihovu žrtvu.
Post je objavljen 01.06.2006. u 00:44 sati.