srijeda, 31.05.2006.
2. Skepticizam
U antičko doba bilo je među skepticima prošireno vjerovanje da dogmatični stav "Znam!", "Tako je!" vodi do frustracija i stresa kako bi se obranilo i zadržalo dato vjerovanje, dok skeptički stav "Ne znam.", "Pojma nemam." vodi do duševnog mira i spokoja. Zato su, kao jedan od razloga za prihvaćanje svog stajališta novodili i čisto medicinske razloge; da je za zdrav život bolje suzdržavati se od suda i na taj način ukloniti stres uzrokovan vjerovanjem u istinitost neke teze. Međutim, jasno je da takav razlog, iako može proći kao psihološki dobar, ne može biti dobar epistemološki razlog za formiranje nekog vjerovanja. "Vjerujem P zato što bi želio da P." ne može biti epistemološki razlog za formiranje vjerovanja P. Takva se formulacija inače naziva wishful thinking, i kao primjer se često navodi noj koji glavu gura u pijesak kada je u opasnonst. Ali imali su antički skeptici i epistemološke razloge kojima su dokazivali svoje stajalište, te ću se nadalje baviti isključivo njima pošto ostale filozofija ne priznaje kao kompetentne za ovaj kontekst rasprave.
Moderni skepticizam može biti poprilično prihvatljiv današnjem čovjeku, ali antički je skepticizam daleko radikalniji; on tvrdi da je svaki sud jednako vjerojatan kao i njegova negacija. Ovako bi otprilike bila struktura klasičnog skepitčkog argumenta:
-> Postoje suprostavljena vjerovanja.
-> Nemamo objektivnog kriterija da odredimo tko je u pravu.
.'. Treba se suzdržati od suda.
Ovaj primjer može izgledati plauzibilno za primjere poput broja zvijezda na nebu i ljudi na zamlji (jel' taj broj paran ili neparan), ali u nekim slučajevima izgleda stvarno smiješno, recimo kada bi se pitamo postoji li ispred mene tipkovnica po kojoj sada pišem. Prvo, jasno je da će, koga god da sad dovedem u sobu i pitam sumnja li u postojanje tipkovnice, on odgovoriti negativno i neće tvrditi da tipkovnice nema. Ali skepticima to ne smeta; sama mogućnost da postoji suprostavljeno mišljenje, iako ono u stvarnosti i ne postoji, znači da se trebamo suzdržati od suda. Kao primjer skeptici mogu ovdje navesti neke od velikih zabluda koje smo gajili u prošlosti: svi su vjerovali da je Zemlja ravna, ispostavilo se da je okrugla, vjerovalo se da je voda element, a sada je dokazano da je zapravo spoj, vjerovalo se da je vlast od Boga, sada se misli da je od naroda... Za skeptike je ovo dovoljno da odbacimo svako vjerovanje, tj. da ustvrdimo da je jednako vjerojatno kao i njegova negacija, jer iako nam se sada nešto čini, uvijek je moguće da ćemo kasnije doći do novih i različitih spoznaja...
- 16:47 -
subota, 27.05.2006.
O meni ukratko
Hm... Pa da kažem i nešto o sebi, iako baš nemam previše inspiracije (čini mi se da će ovo biti najzapušteniji dio bloga).
Na Filozofskom fakultetu u Rijeci studiram filozofiju i povijest, a planiram dogodine vanredno upisat geografiju na PMF-u u Zagrebu (došlo je do promjene plana, u Splitu) (ukoliko opet ne zakasnim na upis). Inače živim blizu Opatije (gdje sam pohađao nikad prežaljenu gimnaziju), ali ću se zbog teškoća što se prijevoza tiče (čekajući i vozeći se u autobusima gubio bi prosječno 4-5 sata dnevno) vjerojatno preselit u Rijeku (srećom imam već prazan stan koji samo mene čeka).
Uglavnom me zanimaju filozofija, povijest, geografija i astronomija (pravi sam sretnik što se izbora fakulteta tiče), i naravno, fantasy, tako da poprilično često igram D&D (uvijek na prvom mjestu), Warhammer i druge stvari...
E da, čisto da spomenem, ne pijem alkohol (osim u stvarno iznimnim prigodama 1-2 puta godišnje), ne pušim duhan i ne konzumiram bilo što slično... (smatram da mi je život dovoljno loš i bez toga). Veoma rijetko izlazim, uglavnom si nađem nekakav koristan posao (pisanje referata o prvoj temi koja mi padne na pamet i slično...), a uglavnom sam budan noću (više razloga: 1. Ljeti je preko dana oko 40 stupnjeva, pa je to najbolje prespavat, 2. Izbjegavam sestru koja me strašno živcira, 3. Kad malo bolje razmislim, noć mi se daleko više sviđa.).
Ne pijem kavu, ali obožavam čaj (posebice Earl Grey, koji je, uz prekrižene ruke i tamnu jaknu, postao moj zaštitini znak u Opatiji i bližoj okolici).
Sportom se baš pretjerano i ne bavim, tek koji put, kad dobijem inspiraciju, malo protegnem noge trčeći ili ih polomim na nogometu (dobro, srećom nikad ništa nisam slomio i nadam se da će tako i ostati). Još u osnovnoj išao sam na satove klavira (čak nisam ni bio tako loš), ali sam kasnije zapustio, i nadam se da ću uz fax naći vremena da se ponovno uhodam. A volio bi jednom i isprobat kako mi ide mačevanje (ali ne ono pikanje rapierima u bijelim odijelima, nego pravi swordfight longswordima).
Hm... što još... Aha, knjige! Uz nezaobilazan fantasy (Tolkien, Martin, Key, Williams, Pullman i manje kvalitetne knjige brojnih autora iz Forgotten Realmsa) čitam i sve drugo što je napisano (moram se pohvalit da kroz sve četiri godine gimnazije nisam pročitao samo jednu lektiru), a od knjiga obožavam Orwellovu “Životinjsku farmu” i “1984.”. Inače mi se jako sviđaju i pripovjetke poput “Dječak iz svemira”, “Mali princ” i većina Andersenovih bajki. Od političke literature uglavnom čitam Trockog i Marxa (ali njega uglavnom svrstavam među filozofe, a ne političate). Što se poezije tiče, na prvom mjestu mi je Edgar Allan Poe, a tamo će i ostati.
Well, uglavnom slušam klasiku (preferiram vokalno-instrumentalna djela Verdija, Pucchinia i Wagnera, te klavirske i violinske koncerte Tchaikovskog i Mendelssohna). Od metala (koji mi se u zadnje vrijeme sve više sviđa, a počeo sam ga slušat pred tek nešto više od pola godine) najviše cijenim Nightwish (zbog njega sam i zavolio metal), a volim i sve ostale grupe kod kojih dominira kvalitetni ženski vokal (npr. Within Temptation, Tristania, Theatre of Tragedy, Epica, After Forever...). E da, inače sam dosta sistematičan i imam bolesnu potrebu da slažem stvari na malo čudne načine (npr. ovaj blog).
Ufa, oduljio sam. To je više-manje to. Ako me uhvati inspiracija pisat ću zasebne postove o svemu navedenom do sada, između ostalih o D&D-u, Nightwishu, Earl Grey i tako... AKO me ulovi inspiracija... 
- 04:44 -
petak, 26.05.2006.
Pripovjest o Tužnoj Vrbi
Moj vrt je samotna pustinja kojom puše divlji vjetar i pali žarko sunce. Osim pijeska, ničega ovdje za mene nije bilo, i ja sam mislio da mi od pijeska više ništa i ne treba. Svake sam se večeri penjao na veliku dinu i s nje promatrao daljinu, vječno znatiželjan i nikad dovoljno hrabar da napustim svoju pustinjsku tamnicu. Na obzoru sam nazirao stotine drugih ljudi; živjeli su mirnim životima, obrađivali svoje male vrtove i vječno ih punili novi biljkama čije su mladice svakodnevno poklanjali susjedima. Ništa, baš ništa me nije privlačilo tim ljudima; bili su mi slični, ali nisam mogao da se ne osjećam različito. Možda sam ih i sažaljevao, više se ne sjećam.
Jednog proljetnog dana, dok sam se penjao na dinu kako bi se iznova divio nepoznatoj daljini, primio sam na pokon nježnu mladicu vrbe. Ne znam zašto sam je prihvatio; vjerojatno jer nisam očekivao da u mom suhom pijesku opstane više od tjedna. Zasadio sam je u samom srcu pustinje; tek sam sljedeće jutro shvatio da moja tamnica više nikad neće biti ista. Nisam više mogao prepoznati svoje dine i ogoljele stijene; sljedeću večer, i svaku nakon nje, pogled više nisam upirao prema daljini. S velike dine gledao sam u samo srce pustinje i malo drvo koje je ondje uporno raslo. Nikad se više nisam mogao smijati pješčanoj oluji i podnevnoj žegi; pustinja je postala neprijatelj moje vrbe, a ja nisam mogao dopustiti da naudi tom slabašnom, mladom drvcu. Iz dana u dan, moja je vrba rasla i listala, postajući mi sve sličnija; ne znam, možda sam i ja počeo sličiti na nju. Postala je dio mene, i ja sam postao dio nje. Jednog jutra, na blijedim su se granama pojavili i prvi pupoljci; moja tužna vrba gotovo je procvjetala.
Nitko nije bio sretniji od mene isčekujući da se prvi pupoljak otvori; nisam znao kako izgledaju vrbini cvjetovi, ali sam bio siguran da će takva ljepota zauvijek promijeniti moju pustinju. Međutim, usred srpanjske sparine moja je vrba počela venuti i sušiti se, a ja nisam imao ni vode da je zalijem, ni hlada da je zaštitim. Uzaludno sam je zalijevao suzama i satima stajao čineći joj sjenu – pupoljci su otpali, listovi se osušili, a njeno glatko, blijedo stablo postalo je tamno i grubo poput kore grotilomskih hrastova. U srcu moje pustinje sad je stajalo suho, beživotno i nakazno drvo, niti sjena tužne vrbe koja je gotovo procvjetala.
Ponovo sam pogled usmjerio u daljine; u susjednim su vrtovima bujale prekrasne biljke svih vrsta, a moju je pustinju sada krasilo suho, sablasno drvo. S vrbom se osušio i dio mene, kao što dio vrbe još uvijek živi u meni. Jedne noći, dok je mjesec bio mlad i nije zvjezdama krao svijetlost, sjedio sam na vrhu dine i umorno osmatrao tamnu daljinu, spreman da zauvijek napustim svoju pustinju i sve uspomene vezane uz nju. Ali nisam mogao, nisam mogao ostaviti svoje suho drvo, obvezao sam se da ću na njega vječno paziti. I nikada više neću prihvatiti drugu mladicu, jer u mojoj golemoj pustinji ima mjesta za samo jedno drvo, a to je mjesto već zauzeto. Iako sada mrtva i ružna, moja je vrba jednom bila lijepa i mlada, tužna vrba koja je gotovo procvjetala.
Ne bojim se više olujnih vjetrova ni ljetnih suša, jer me već odavno napustila nada da će iz mrtvog debla niknuti nova mladica. I sada, kad je pogledam, pričinja mi se da njeno deblo postaje tanje i nježnije, na suhim granama stvaraju se zeleni listovi, a među njima nazirem bijele pupoljke. Ali već trenutak kasnije, gledam u sablasno suho drvo, golih grana, dok je otpale listove već odavno otpuhao pustinjski vjetar. Ali ja volim svoju vrbu; jednom je bila lijepa i za mene je zauvijek lijepa, moja tužna vrba koja je gotovo procvjetala.
I kada uvenem poput svog jedinog stabla, i kada dođe vrijeme da me pokrije pustinjski pijesak, želim ležati u grobu uz svoju vrbu, za mene vječno mladu, prekrasnu vrbu, tužnu vrbu koja je gotovo procvjetala.
High Master Xalik
- 15:18 -
utorak, 23.05.2006.
1. Predgovor
Filozofija, "majka svih znanosti", iz koje su se pojedine počele izdvajati tek u vrijeme antičke Grčke, u današnje vrijeme ima daleko manju popularnost i značaj u društvu. Mnogi već smatraju da je iz filozofije proizašlo toliko znanosti da ovo malo što je ostalo više nama ni pravo da se naziva znanošću, uglavnom jer su ona "čista" filozofska pitanja toliko teška da je na njih gotovo nemoguće odgovoriti... Također, uvriježeno je mišljenje da je filozofija beskorisna, da je "mlaćenje prazne slame", i da oni koji se njome bave samo gube vrijeme koje bi mogli pametnije iskorstiti.
E pa ja se ne slažem! Zato sam i otvorio ovaj blog, da pokažem nezaobilaznost nekih filozofskih pitanja, i da pružim najprihvatljivije odgovore... Pokušat ću sve sistamatizirati u desnom stupcu, iako još ne znam točno odakle da počnem... Mislim da bi prvo trebalo odgovoriti na neka epistemološka pitanja, odrediti dosege spoznaje, da bi uopće mogli krenuti dalje...
- 21:22 -
ponedjeljak, 22.05.2006.
Za početak...
Koliko god ta činjenica zvučala nevjerojatno, i ja sam konačno otvorio svoj blog... Međutim, kada sam mu odabrao ovu ozbiljnu tematiku, istovremeno sam se odrekao i objavljivanja većine privatnih stvari, što jer smatram da to nije prilagođeno ovakvom mediju, što zbog činjice da bi miješanje filozofije i mog privatnog života dovelo do velike zbrke na blogu (onda možete misliti kakve je tek zbrka u mojoj glavi, kamo se te dvije stvari stalno isprepliću...). Što se filozofskih tema tiče, redosljed i sustav njihove obrade preuzeo sam od prof. Berčića jer smatram da je to optimalan način za pisanje nečeg što se, kao i sam kolegij, zove uvod u filozofiju.
Volio bi kada bi mogao pisati tako da kronološki ujedno bude i pravilan raspored cjelina i naslova, ali već vidim da to neće biti moguće, uglavnom jer nema te sile koja bi me natjerala da pišem nešto što me u tom trenutku ne zanima, tako da će naslovi kronološki biti veoma različiti od nekakvog redosljeda koji bi bio optimalan. Zato sam u desnom stupcu postavio pregled tema koji bi trebao omogućiti lakše snalaženje i brži pristup naslovima koji vas zanimaju...
Nadam se da ću skupiti volje da ovo redovito održavam, iako nisam baš siguran...
- 21:08 -
