Moj vrt je samotna pustinja kojom puše divlji vjetar i pali žarko sunce. Osim pijeska, ničega ovdje za mene nije bilo, i ja sam mislio da mi od pijeska više ništa i ne treba. Svake sam se večeri penjao na veliku dinu i s nje promatrao daljinu, vječno znatiželjan i nikad dovoljno hrabar da napustim svoju pustinjsku tamnicu. Na obzoru sam nazirao stotine drugih ljudi; živjeli su mirnim životima, obrađivali svoje male vrtove i vječno ih punili novi biljkama čije su mladice svakodnevno poklanjali susjedima. Ništa, baš ništa me nije privlačilo tim ljudima; bili su mi slični, ali nisam mogao da se ne osjećam različito. Možda sam ih i sažaljevao, više se ne sjećam.
Jednog proljetnog dana, dok sam se penjao na dinu kako bi se iznova divio nepoznatoj daljini, primio sam na pokon nježnu mladicu vrbe. Ne znam zašto sam je prihvatio; vjerojatno jer nisam očekivao da u mom suhom pijesku opstane više od tjedna. Zasadio sam je u samom srcu pustinje; tek sam sljedeće jutro shvatio da moja tamnica više nikad neće biti ista. Nisam više mogao prepoznati svoje dine i ogoljele stijene; sljedeću večer, i svaku nakon nje, pogled više nisam upirao prema daljini. S velike dine gledao sam u samo srce pustinje i malo drvo koje je ondje uporno raslo. Nikad se više nisam mogao smijati pješčanoj oluji i podnevnoj žegi; pustinja je postala neprijatelj moje vrbe, a ja nisam mogao dopustiti da naudi tom slabašnom, mladom drvcu. Iz dana u dan, moja je vrba rasla i listala, postajući mi sve sličnija; ne znam, možda sam i ja počeo sličiti na nju. Postala je dio mene, i ja sam postao dio nje. Jednog jutra, na blijedim su se granama pojavili i prvi pupoljci; moja tužna vrba gotovo je procvjetala.
Nitko nije bio sretniji od mene isčekujući da se prvi pupoljak otvori; nisam znao kako izgledaju vrbini cvjetovi, ali sam bio siguran da će takva ljepota zauvijek promijeniti moju pustinju. Međutim, usred srpanjske sparine moja je vrba počela venuti i sušiti se, a ja nisam imao ni vode da je zalijem, ni hlada da je zaštitim. Uzaludno sam je zalijevao suzama i satima stajao čineći joj sjenu – pupoljci su otpali, listovi se osušili, a njeno glatko, blijedo stablo postalo je tamno i grubo poput kore grotilomskih hrastova. U srcu moje pustinje sad je stajalo suho, beživotno i nakazno drvo, niti sjena tužne vrbe koja je gotovo procvjetala.
Ponovo sam pogled usmjerio u daljine; u susjednim su vrtovima bujale prekrasne biljke svih vrsta, a moju je pustinju sada krasilo suho, sablasno drvo. S vrbom se osušio i dio mene, kao što dio vrbe još uvijek živi u meni. Jedne noći, dok je mjesec bio mlad i nije zvjezdama krao svijetlost, sjedio sam na vrhu dine i umorno osmatrao tamnu daljinu, spreman da zauvijek napustim svoju pustinju i sve uspomene vezane uz nju. Ali nisam mogao, nisam mogao ostaviti svoje suho drvo, obvezao sam se da ću na njega vječno paziti. I nikada više neću prihvatiti drugu mladicu, jer u mojoj golemoj pustinji ima mjesta za samo jedno drvo, a to je mjesto već zauzeto. Iako sada mrtva i ružna, moja je vrba jednom bila lijepa i mlada, tužna vrba koja je gotovo procvjetala.
Ne bojim se više olujnih vjetrova ni ljetnih suša, jer me već odavno napustila nada da će iz mrtvog debla niknuti nova mladica. I sada, kad je pogledam, pričinja mi se da njeno deblo postaje tanje i nježnije, na suhim granama stvaraju se zeleni listovi, a među njima nazirem bijele pupoljke. Ali već trenutak kasnije, gledam u sablasno suho drvo, golih grana, dok je otpale listove već odavno otpuhao pustinjski vjetar. Ali ja volim svoju vrbu; jednom je bila lijepa i za mene je zauvijek lijepa, moja tužna vrba koja je gotovo procvjetala.
I kada uvenem poput svog jedinog stabla, i kada dođe vrijeme da me pokrije pustinjski pijesak, želim ležati u grobu uz svoju vrbu, za mene vječno mladu, prekrasnu vrbu, tužnu vrbu koja je gotovo procvjetala.
High Master Xalik
Post je objavljen 26.05.2006. u 15:18 sati.