četvrtak, 01.05.2014.
Oprosti za Zid
Smeđeoka…
Nemam ti zapravo više ništa za reći. Ali imam taj neki predosjećaj oko kojega se trudim, kao da je zacrtani plan. Brinem se za tebe. Ne znam odakle mi briga, dobro je išlo dok sam se samo za sebe brinuo. Sad se i bez razloga brinem i za tebe, dok se ti brineš o meni. I nije najmanje ista ta naša briga. Tvoja je tako jednostavna, tekuća kao hladan potok ispod vlažnih krošnji. Tamo gdje bi trebalo biti blata, ali ga nema. Tamo gdje bi me jaka struja gurala prema širem koritu, nikako silom, nego kao da te potiče. Bistra briga kao hladan potok. Hladan kao tvoji dlanovi. Svježa briga kao zrak iznad potoka. Čista kao tvoj osmjeh. Razvlačiš ga i dalje, brigo moja, po tom napojitom ušću. A vidiš, taj tvoj potok, mora da je gore negdje visoko, jer pod mojim brigama takve bistre vode nema. Pa ti dolazim da se o meni brineš, i srce mi lupa od uspona, i preklinjem volju koja mi se ruga dok teško dišem. Tako bi sad stao i zapalio cigaru. Pa stanem. Ali ne zapalim. Stanem i mislim o tebi gore. Vidim stazu, i vidim kako je lako prolaziš, a ja… brinem drugačije od tebe. Kako da se rugam svojoj volji kako se ona ruga meni? I ne brinem o tome što me dah izdaje i što mi prsa urliču, brinem što tebi nije tako.
Ti i tvoja prokleta briga, koja se vraća po mene, hladna i svježa, potičući me kao ranjenika. Manje ranjenog u prsa nego slijepog. Da su ti koraci barem teži, pa da ugazim u tvoj gaz. Da si barem snažnija, pa da te pritisnem o rame. Da si barem ljuta na mene, da si barem drugačija, meni ista. Ne znam nikoga kao tebe, pa sam odlučio biti dalji nego bliži. Svejedno mi je sad da li te to muči. Konačno, tvoja briga ne pripada meni, nemam je čime smiriti. A niti ne želim.
Navikao sam na tešku brigu, i ne znam se navići na tvoje. Neću ti priznati.
Zid je gol, kao prebojana freska. Više mi ne znači ništa niti ga ne gledam. Pristojni ljudi sklanjaju pogled sa onoga tko je protiv svoje volje ostao nag na presvučenom mjestu.
On i ja
Imamo nešto on i ja. Nekakvo razumijevanje i privrženost jedno drugome koje se teško razumijeva kada gledaš postrance. On nije nimalo mali, iako ga godine prisiljavaju da bude. A s tom prisilom teško se nosi, pa je interpretira na posve zamoran način. Ne meni. On i ja drugi smo do svih prvih prije nas. Njegove neizrecivo čiste plave oči pretjerano su slične mojim tamnim, valjda zato što vide isto. Što uvijek gledaju drugo umjesto prvog. I ponekada mi dođe krivo, što mi je toliko bićem blizak, jer se opirem zdravom razumu kao njegov učitelj u školi života, i protiv svoga duha, potičem ga da se prilagodi srcem prvima, sigurna da im nikada neće pripadati.
Što da radim? Što da radim, pitam samu sebe, ponekad nehotice naglas. Pa mi suznu te moje tamne oči njegovim suzama, praveći se da nisu izgubljene. I radije isplakujem te izgubljene suze, da stoput umru na mojim obrazima, umjesto da se skupe ispod njegovog oka. Ali što da radim?
