Imamo nešto on i ja. Nekakvo razumijevanje i privrženost jedno drugome koje se teško razumijeva kada gledaš postrance. On nije nimalo mali, iako ga godine prisiljavaju da bude. A s tom prisilom teško se nosi, pa je interpretira na posve zamoran način. Ne meni. On i ja drugi smo do svih prvih prije nas. Njegove neizrecivo čiste plave oči pretjerano su slične mojim tamnim, valjda zato što vide isto. Što uvijek gledaju drugo umjesto prvog. I ponekada mi dođe krivo, što mi je toliko bićem blizak, jer se opirem zdravom razumu kao njegov učitelj u školi života, i protiv svoga duha, potičem ga da se prilagodi srcem prvima, sigurna da im nikada neće pripadati.
Što da radim? Što da radim, pitam samu sebe, ponekad nehotice naglas. Pa mi suznu te moje tamne oči njegovim suzama, praveći se da nisu izgubljene. I radije isplakujem te izgubljene suze, da stoput umru na mojim obrazima, umjesto da se skupe ispod njegovog oka. Ali što da radim?
Post je objavljen 01.05.2014. u 14:11 sati.