utorak, 05.08.2014.
Hiljadu puta
Na duši mi leži. Umoran i težak. Legao je da se ugrije i odmori, na moju usamljenu dušu. Sklupčao se kao novorođenče, potpuno gol i neočuvan. Našao je najtoplije mjesto, ono koje ga je naučio zvati sigurnim. I duša moja ga je nježno primila, namjestila mu glavu i poduprla leđa. Njegovala ga dok je snivao i ljubila u uzdasima.
Čitala mu je misli i snove, umirivala trzaje i bila sretna. Pričala mu je, duša, onako kako to duše znaju ponekad, pričala o ljubavi, o traganjima, o sviraču i smeđeokoj, o tužnim sudbinama, nesretnim raskršćima na kojima se dvoje rastanu, a ostave duše. Baš tamo na tom raskršću gdje je on došao.
Nakon hiljadu godina, na dušu mi je legao umoran i težak. I sada dok spava, pitam se hoće li me prepoznati kada se probudi?
Tu smo se, baš na ovom mjestu, prije hiljadu godina razišli, razumom i bijesom, posvađani sa srcima koja nisu dala da odemo.
U inat srcima.
U inat duši.
I boluje duša već hiljadu godina.
I nekako sada, ne bih da se probudi, neka sniva koliko god mi je težak, neka me pritisne kako je nekada znao i neka miruje.
Ne bih da se probudi, bojim se da me je zaboravio.
A to bolovanje hiljadu je puta teže od toga da ga na duši nosim.
