ponedjeljak, 21.01.2013.
Tired to the bones ili umoran sam, to je
Umara me sve ovo. Umara baš onako pravo. Iskonski. Umara da poželim zatvoriti oči i ne otvoriti ih jako dugo. Toliko dugo da pomisle da sam zaspao zauvijek. Umara tako, da su mi udovi neozbiljno jako teški, kao da su tuđi. Kao da pripadaju prevelikom čovjeku koji je kroz svoj predug život napravio tako mnogo, pa mu je u tim udovima težina djela. A moja djela su tako sitna i nevidljiva, život tako kratak, nevin i naivan, da udove uopće ne bi trebao imati. Trebao bih biti crvuljak, čak niti kišna glista. I gusjenica veću snagu od mene ima, jer će jednom ipak biti leptir. A ja sam, eto, crvuljak za odstraniti. Pa ako zaspem sad, od umora samog, ničeg više, umijesto tog svog uzaludnog koprcanja, možda ako se umirim i stišam, zaboraviti će da sam tu. I zaboraviti će moji udovi koliko su tijelu teški, i zaboraviti misli koliko su duši teški, i zaboraviti će narod na mene nakon što završe sa mišlju da sam zaspao zauvijek. I biti ću sam.
Sam kako sam oduvijek trebao biti. Sam sa svojim siromašnim bitkom, sam u udasima, sam kad izdahnem. Bez nedostaja, jer izmišljen je. Glupa riječ, taj nedostaj, tko li ju je izmislio, trebao sam znati da je i osjećaj prati u svojoj glupsti. Trebao sam i znati da, od kad sam ga osjetio, da pratim oboje.
Umoran sam, to je.
I nekako me sad nije briga, mora da je do umora, za to što sam crvuljak, što će mi se bezudasto tijelo naivno koprcati u svojoj nevinoj prirodi, što sam glup i što mi ramena teško nose dlanove. Jer dlanovi su zapravo teški, vidim sad, i prsti su ranjeni i ponovo krvare, oči su tužne jer su se takve rodile, i peku. Pa ću, eto, zaspati. Jer samo sam, zapravo, umoran. To je.
Pa kad se odmorim, možda se i probudim sa novim udovima. A ako nastavim spavati, ako me svejedno odstrane u snu, jer nisam se umirio da preživim, nego da se odmorim, ionako više nije važno koliko san traje.
I vječnost je glupome poput mene jebeno prekratka.
Laku noć smeđeoka, dođe li ti, lezi ponekad kraj mene. Ne znam hoću li znati da si tu.
Ljubim te.
utorak, 01.01.2013.
Znali smo da ćeš raniti svirača
Budi ovdje. Budi ovdje sada. A ti si bila samo onda kada je bilo sigurno biti, nikada kada je trebalo biti. Ti šutiš, smeđeoka, opet i zauvijek. Dao sam ti zid i olovku da po njemu pišeš, da te mogu čitati kada ne govoriš. Da grebeš grafitom koji se mrvi po podu dok ispružena na trbuhu ležiš sa tim sitnim osmijehom kojeg uvijek nekako uspiješ imati koliko god teško bilo. Dao sam ti okvir za tvoje kameno srce koje si ostavila na polici moje kupaone.Pa smo se dogovorili da ga nećemo vješati po zidovima, nego ćemo ga seliti, baš kako si ga, napokon, prreselila iz stražnjeg džepa svojih hlača na tu krcatu policu. Dao sam ti svoje prste i dao sam ti sebe. Kako još uvijek mislim, iako se uvjeravam u suprotno, da si ti meni dala sebe. Jesi li mi odista došla, ili si samo navratila? Ljubio sam te, i ti si se dizala na prste. Svirao sam te, i ti si se izvijala. Zvao sam te svojom i ti si se smijala. Plakala si, ljepoto, svojim tužnim očima. I zaboravio sam čija si, a ti me nisi podsjećala. Sve smo to činili, onako, od srca.
Bojiš se.
Mene.
Usamljen sam kad pored tebe ležim i gledam te dok spavaš, usamljen sam unaprijed jer isparavaš i nestaješ. Evo ti magle koju tako silno voliš, evo ti prigušenosti koja ti nedostaje i evo, sutra će zapuhati onaj vjetar kojeg prezirem.
Oprosti što te nisam znao voljeti onako kako ti je trebalo, ali, ljubavi moja, ni ti ne znaš voljeti. Ne znaš voljeti nikako, pa se pitam jesi li ikada voljela. A ljubiš divno, grliš sobom i daješ sebe, pa je tako lako uvjeriti se da voliš. Tako se lako prilagođavaš i ulaziš pod kožu, da je lako uvjeriti se da osjećaš. Ali ti ne govoriš. Ti šutiš. A zakleo bi se da si mi jednom rekla. Zakleo bi se svime da jesi moja, zakleo da sam tvoj, stavio ruku u vatru da smo bez gapsa.
Ali vidiš, ljubavi, između nas je sada, dan nakon prijelaza, golim okom posve jednostavno vidljiv gap kao crna rupa. Evo ti tvoja magla i evo mraz da nam smrzne ljubav. Kao naručeni su stigli.
Zašto me ne zatražiš da te naučim, da kliznemo i razlijemo se?
I neću se začuditi ako me jednom porekneš, jer sada bi ja najradije porekao tebe.
Znam da si ostavila ključeve u džepu svog kaputa. Neka stoje tamo da ih stisneš svojim bolnim prstima, jer ne znam kada ćemo odlučiti da dođeš kući, da imamo dom. Ne znam hoćemo li odlučiti, i hoće li ti ključevi otvarati vrata i hoće li proći više od deset dana. A do tada, ti i tvoj kobalt farbajte nebo iznad munja, ja ću stajati bosonog i promrzao na kiši.
Ti se bojiš mene.
Mene. Kakav sam ja to svirač?
A volimo se, znam to sigurno. Dovraga i svijet i svemir i narod i čuvanja i prešućivanja i principi i čekanja. Volimo se, budalo, tako je vrlo jednostavno.
