ponedjeljak, 12.08.2013.
Kad te starost ne voli
Nekako sam oduvjek bila svjesna toga da neću ostariti.
Kako mi prolaze vremenski kvartali, sve sam više svjesnija da uistinu ne starim. I tako ću i umrijeti mlada i neostarjela. I što sam kraće s tobom, znam da ću ti više nedostajati, pa mi dođe žao što me starost neće. Jer nikako ne želim iza sebe tebi ostaviti nedostaj. Želim te punog i ispunjenog, da mi mahneš poljupcem kad me vjetar digne. Da me ne pozeliš ponovno sresti, i da ne razmisljaš što smo još trebali živjeti. Jer biti će sasvim dovoljno, i važno je da znaš da nije moglo više. Pa ne žali sto nije moglo više, i što me starost ne voli.
Voljeti će tebe, da me se sjetiš kad pripališ duhan iz crne kutije, negdje ispred pućine, da su ti brkovi i trepavice nepopravljivo slane. Pa kad ti vjetar ugasi plamen iz dlana, da posve mirno uzdahneš, sa onim licem kao kad sam ti pucnula donju usnu kažiprstom i po vjetru u izdahu nakon ispuhanog dima, pustiš glas:"eh moja smeđeoka.." Bilo je sasvim dovoljno, znas ? Voljeti će tebe starost, možda i više nego sam te voljela ja.
