Umara me sve ovo. Umara baš onako pravo. Iskonski. Umara da poželim zatvoriti oči i ne otvoriti ih jako dugo. Toliko dugo da pomisle da sam zaspao zauvijek. Umara tako, da su mi udovi neozbiljno jako teški, kao da su tuđi. Kao da pripadaju prevelikom čovjeku koji je kroz svoj predug život napravio tako mnogo, pa mu je u tim udovima težina djela. A moja djela su tako sitna i nevidljiva, život tako kratak, nevin i naivan, da udove uopće ne bi trebao imati. Trebao bih biti crvuljak, čak niti kišna glista. I gusjenica veću snagu od mene ima, jer će jednom ipak biti leptir. A ja sam, eto, crvuljak za odstraniti. Pa ako zaspem sad, od umora samog, ničeg više, umijesto tog svog uzaludnog koprcanja, možda ako se umirim i stišam, zaboraviti će da sam tu. I zaboraviti će moji udovi koliko su tijelu teški, i zaboraviti misli koliko su duši teški, i zaboraviti će narod na mene nakon što završe sa mišlju da sam zaspao zauvijek. I biti ću sam.
Sam kako sam oduvijek trebao biti. Sam sa svojim siromašnim bitkom, sam u udasima, sam kad izdahnem. Bez nedostaja, jer izmišljen je. Glupa riječ, taj nedostaj, tko li ju je izmislio, trebao sam znati da je i osjećaj prati u svojoj glupsti. Trebao sam i znati da, od kad sam ga osjetio, da pratim oboje.
Umoran sam, to je.
I nekako me sad nije briga, mora da je do umora, za to što sam crvuljak, što će mi se bezudasto tijelo naivno koprcati u svojoj nevinoj prirodi, što sam glup i što mi ramena teško nose dlanove. Jer dlanovi su zapravo teški, vidim sad, i prsti su ranjeni i ponovo krvare, oči su tužne jer su se takve rodile, i peku. Pa ću, eto, zaspati. Jer samo sam, zapravo, umoran. To je.
Pa kad se odmorim, možda se i probudim sa novim udovima. A ako nastavim spavati, ako me svejedno odstrane u snu, jer nisam se umirio da preživim, nego da se odmorim, ionako više nije važno koliko san traje.
I vječnost je glupome poput mene jebeno prekratka.
Laku noć smeđeoka, dođe li ti, lezi ponekad kraj mene. Ne znam hoću li znati da si tu.
Ljubim te.
Post je objavljen 21.01.2013. u 22:33 sati.