Marketing
Oprosti za Zid
Smeđeoka…
Nemam ti zapravo više ništa za reći. Ali imam taj neki predosjećaj oko kojega se trudim, kao da je zacrtani plan. Brinem se za tebe. Ne znam odakle mi briga, dobro je išlo dok sam se samo za sebe brinuo. Sad se i bez razloga brinem i za tebe, dok se ti brineš o meni. I nije najmanje ista ta naša briga. Tvoja je tako jednostavna, tekuća kao hladan potok ispod vlažnih krošnji. Tamo gdje bi trebalo biti blata, ali ga nema. Tamo gdje bi me jaka struja gurala prema širem koritu, nikako silom, nego kao da te potiče. Bistra briga kao hladan potok. Hladan kao tvoji dlanovi. Svježa briga kao zrak iznad potoka. Čista kao tvoj osmjeh. Razvlačiš ga i dalje, brigo moja, po tom napojitom ušću. A vidiš, taj tvoj potok, mora da je gore negdje visoko, jer pod mojim brigama takve bistre vode nema. Pa ti dolazim da se o meni brineš, i srce mi lupa od uspona, i preklinjem volju koja mi se ruga dok teško dišem. Tako bi sad stao i zapalio cigaru. Pa stanem. Ali ne zapalim. Stanem i mislim o tebi gore. Vidim stazu, i vidim kako je lako prolaziš, a ja… brinem drugačije od tebe. Kako da se rugam svojoj volji kako se ona ruga meni? I ne brinem o tome što me dah izdaje i što mi prsa urliču, brinem što tebi nije tako.
Ti i tvoja prokleta briga, koja se vraća po mene, hladna i svježa, potičući me kao ranjenika. Manje ranjenog u prsa nego slijepog. Da su ti koraci barem teži, pa da ugazim u tvoj gaz. Da si barem snažnija, pa da te pritisnem o rame. Da si barem ljuta na mene, da si barem drugačija, meni ista. Ne znam nikoga kao tebe, pa sam odlučio biti dalji nego bliži. Svejedno mi je sad da li te to muči. Konačno, tvoja briga ne pripada meni, nemam je čime smiriti. A niti ne želim.
Navikao sam na tešku brigu, i ne znam se navići na tvoje. Neću ti priznati.
Zid je gol, kao prebojana freska. Više mi ne znači ništa niti ga ne gledam. Pristojni ljudi sklanjaju pogled sa onoga tko je protiv svoje volje ostao nag na presvučenom mjestu.
Post je objavljen 01.05.2014. u 14:12 sati.