ZEU ZELENO MEĐIMURJE

https://blog.dnevnik.hr/ekomedjimurje

petak, 23.03.2007.

Etno* Priče i legende o dugi

Veličanstveni luk koji se spušta s nebesa u čarobnim bojama stare je narode inspirirao na divne priče. Nije teško razumijeti divljenje koje su drevni stanovnici naše planete iskazivali prema dugi kad ona niti danas, u doba kad atmosferalije ne predstavljaju neobjašnjivu nepoznanicu, ne ostavlja nikoga tko je vidi ravnodušnim.

''Moje srce poskoči kad posmatram dugu na nebeskom svodu: Tako je bilo kad je moj život započeo; Tako je sada kada sam muškarac; Neka tako bude i kada ostarim, ili me pustite neka umrem!''

Ovim je riječima Wordsworth opisao način na koji ljudi razmišljaju o dugi već stoljećima i tisućljećima. Duga je našla svoje mjesto u nekima od svetih knjiga čovječanstva, oko nje su se sprezali mitovi i praznovjerja, a mnoge od tih priča daleko su zanimljivije od istine. Mnogim pričama ljudi i danas hrane dječju maštu, umjesto da je opterećuju složenim znanstvenim objašnjenjima.

Irske legende, primjerice, govore o vilenjacima koji skrivaju ćupove sa zlatom na kraju duge. No, dosad se nitko nije obogatio pronalaskom ćupa jer vilenjaci pribjegavaju varkama. Stoga se duga pomiče kako namjernik u potrazi za vilenjačkim zlatom pokušava pristići do njenog kraja.

Slično tome je ovdašnje vjerovanje da će djevojčica koja protrči kroz dugu zadobiti oblik dječaka, ili da će se osobi koja to učini ostvariti najveća želja. Bilo kako bilo, čini se da je to nemoguće jer ta svjetlosna pojava kao da izmiče baš kada pomislite da ste joj se približili.

U srednjevjekovnoj su Njemačkoj mnogi vjerovali da se četrdeset godina prije kraja svijeta na nebu neće pojaviti niti jedna duga. Tako bi s pojavom duge narod osjetio olakšanje jer svijet je miran još barem četrdeset godina.

Mnoge kulture diljem svijeta vjerovale su da duge vode do Bogova. Neka plemena sjevernoameričkih Indijanaca nazivala su dugu stazom duša. U Japanu su je neki oslovljavali plutajućim mostom nebesa. Mitovi Havaja i Polinezije nazivaju dugu putem u gornji svijet. Stanovnici austrijskih Alpi kazuju da pravednici odlaze u raj preko duge, dok su isto govorili Novozelanđani za svoje poglavice.

Možda je najpoznatija nordijska legenda o dugi koja predstavlja plamteći most što spaja zemlju i nebo. Njime se Bogovi spuštaju među nas smrtnike i ponovno vraćaju u svoje odaje. Kada dođe kraj svijeta, i taj most, pod nazivom Bifrost, urušit će se i nestati.

Dok je većina naroda imala na temelju vlastitih vjerovanja razloga biti radosna pri ukazivanju duge, mnogi su s jezom u kostima dočekivali taj predivni fenomen. Pripadnici naroda Zulu smatrali su da je to golema natprirodna zmija i nazivali je zmijskim lukom, vjerujući da te nemani izlaze na površinu nakon kiše da bi proždrijele ljude i stoku.

Duga nosi dobru ili lošu sreću, razni narodi imaju drukčije interpretacije. Često se kaže da je loša sreća ako kraj duge leži na vodi. Dobro je ako se pojavi na dan rođenja djeteta. Slaveni su se bojali gledati u dno duge, strahujući da će im to donijeti smrt. Drugi su se bojali da pokazivanje prstom na najvišu točku duge donosi nesreću. Ako to učinite, mogao bi vas pogoditi grom, ili vam izrasti čir, ili bi vam mogao otpasti taj nestašni prstić kažiprstić).

Duga je i dan danas u rječniku simbola definirana na isti način kako ju je u osvit novog svijeta definirao mudri Noa – simbolom nade.

Jedno indijansko proročanstvo predskazuje da će Zemlja oboliti. Tada će se okupiti pleme sastavljeno od pripadnika svih svjetskih kultura koji vjeruju u djela, a ne u riječi. Zajedno će raditi na zaliječenju Zemlje. Bit će poznati kao Dugini ratnici.

Izvor: Revija "Odisej"

- 16:30 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.