27.03.2006. 13:23
BALKANE, BALKANE, BALKANE MOJ!
Evo opet ja o mojoj omiljenoj temi. A šta ćete, kad mi stalno serviraju nove materijale. A sticajem okolnosti, i o sportu pišem, slušam i razmišljam više nego inače.
(ne da inače baš puno vremena provedem razmišljajući. O sportu. Eventualno o sportašima. Već se i moj dragi zabrinuo za moje mentalno i ino zdravlje kad je skužio koliko sam puta googlala Maria Ančića, npr.
Ma, ne brini zlato.
Nije tenis to što me zanima.)
Ajd sad ozbiljno. Svi znate da je Rijeka dobila Dinamo u Maksimiru. Al ću to ipak još jednom naglasit. Jer dugo smo čekali na to i sad se imamo pravo naslađivat. Primitivizam? Možda. Al je slatko.
1:2
Al nije ni to ono što je najslađe. Posebno me oduševilo je je prvi gol za Rijeku zabio
g.Celzijus.
A utakmica sama po sebi, protekla je baš pristojno i fino, bez navijačkih makljaža na stadionu, sa čisto malo vatrica, tek ono- reda radi. I Armada i BBB su dokazali da ima nade za hrvatski sport i da je samo pitanje vremena kad će im uprave maknuti žičane kaveze sa stadiona.
A u VIP ložama? E pa ne mo´š protiv genetike pa da ga ubiješ!
Zdravko Mamić, izvršni dopredsjednik Dinama ošamario je šefa riječke POA-e Nikolu Mandekića pred očima šefa zagrebačke policije Marijana Tomurada i načelnika Sektora policije u Ravnateljstvu policije, Mihaela Varge! Da stvar bude još nevjerojatnija, dvojica visokorangiranih policijskih dužnosnika pritom nisu ništa poduzeli!
Tomurad kaže da nije bio u Mamićevoj blizini, ali priznaje da je vidio “komešanje i naguravanje”, te da je Mamić prvi počeo vrijeđati.
Incident se dogodio neposredno nakon subotnje prvenstvene utakmice Dinamo - Rijeka (1-2) u loži maksimirskog stadiona. Dinamov izvršni dopredsjednik Zdravko Mamić ošamario Mandekića, šefa riječke POA-e i člana gostujuće delegacije.
Navodno će (pazi- to ima i svoj prijevod u hrvatskom slovu zakona, a znači plivapatkaprekosave) Zdravko Mamić dobiti prekršajnu prijavu. Kaže da će zbog narušavanja javnog reda i mira biti prijavljen sucu za prekršaje. O tome da Zdravka Mamića nitko nije ni pokušao spriječiti nije rečeno niti riječi.
A g. Mamić kaže na to:
- Rekao sam Riječanima u loži da prestanu skakati i to je sve. Želio sam čestitati Koljaninu, ali on me napao zbog ponašanja. Nisam znao da je Mandekić šef POA-e. Ispričavam se svima, osim Koljaninu koji je najobičniji klošar....
Ajd, baš dobro da se ispričao. Inače bi netko pomislio da na Balkanu više nema gentlimena...
Nemojte krivo shvatit. Nije da to mene nešto jako dira. Svi su oni veliki dečki, pomirit će se i izljubit kad za to dođe vrijeme.
Naprosto mi je urnebesno da u jedinoj zabilježenoj utakmici na kojoj nije došlo do navijačkih incidenata na tribinama, oni se pohvataju u vip loži?!
A sad da se vratim na temu s početka posta.
Zašto muškarci gunđaju da žene nikad ne žele gledat utakmice s njima, a kad one konačno pokažu interes, popizde od ljubomore??
Volim nogomet.
Volim rukomet.
Volim tenis.
Da li me to čini savršenom curom za svakog muškarca?
NE!
To me čini -
rizičnom skupinom. U redu, jednom sam, usput, u nevezanom razgovoru, spomenula da je Mario Ančić sladak i da je sjajan tenisač.
On (on kao voljeni moj) nije čuo ništa poslije onog sladak. Još uvijek ne čuje. Službeno imam zabranu sama gledati Ančićeve mečeve.
Transkript razgovora od prije koji mjesec:
-Šta si radila popodne?
-gledala Ančića. Pobjedio je. I sjajno je igrao, znaš...
-ZNAM. Rekla si već. STRRRRRAŠNO ti je zgodan.
-?! Rekla sam sladak. I nisam to htjela reći...
-O znam da to nisi htjela reći, to si samo mislila!
...
Zašto muškarci misle da smo genetski onesposobljene uživati u sportu bez ikakvih daljnih motiva?
Dopušta mi,
pazi -dopušta da gledam nogomet sa njim.
Smijem ispeći kokice, nadopunjavati ispražnjene pive, trknuti po čačkalicu nekome tu i tamo, ali
ne smijem držati daljinski, komentirati (osim u poluvremenu, ali onda me i ovako pošalju da bacim još jednu turu kokica u mikrovalnu), i ...
ne smijem pasti oči.
Što znači svaki put kad se netko na ekranu sagne po loptu (trenutno nije bitno jel tenisku ili nogometnu)
on me promatra ispod oka. Znam da sam na testu, i to me čini nervoznom. Moram djelovati potpuno pribrano, kao da pratim ali nisam pretjerano zainteresirana... Gledam, ali ne fiksiram pogledom, a bilo di idealno da tu i tamo bacim oko prema kuhinji...kao - znam što je moja primarna obveza.
Ali ja sam kao kunić pred zmijom. Čim postanem svjesna da me on promatra i procjenjuje moju (
ne)zainteresiranost, ruke mi se počnu znojiti, blebećem ne bi li skinula pozornost sa sebe i, pa uglavnom djelujem veoma sumnjivo i "uhvaćeno na djelu".
Pa su tako neki dan na dnevniku dali neku blic vijest o ljubičiću i ančiću.
Ja znam da ću opet biti na procjeni. I propuštam čitav dnenik ne bi li se psihološki propremila na test koji slijed. Počinje prilog.
On više ne gleda televiziju nego mene.
Otvoreno, više se ne igramo.
Čak mi se čini da sam kutkom oka (ne usuđujem se više šarati pogledom, bit ću sumnjiva) zapazila nekakav podrugljiv smješak.
Prokleti prilog traje skoro pune tri minute.
Ali ja se držim! Znoj mi klizi niz leđa, smijeh me napinje ispod ošita, mišići vilice mi se trzaju i nevjerovatno koliko snage moram uložiti ne bi li ostala mirno i nezainteresirano sjediti.
Ali ja sam ratnik. Uspjevam! Još kratka odjava i bit će sve gotovo. Konačno ću izvojevati pobjedu u ime ženskog roda, jednom zauvijek dokazati da žene zanima
sport radi sporta, i da izgled sportaša
nema utjecaja na našu percepciju dobrog/lošeg igrača!
GOTOVO!
Hvala Bogu, ne bih više izdržala ni sekundu. Svi mišići mi se opuštaju, a moja sreća je blesava i bezgranična!
Kad moja svekrva
to be izjavljuje:
"Baš je sladak taj mali Ančić, jel´da?"
"Jao, ma
PRESLADAK JE" uskliknem entuzijastično. Daleko preentuzijastično.
E, jebi ga sad
I tako mi je službeno zabranjeno gledanje Ančićevih mečeva...
15 Komentara |
Print |
# |
^
23.03.2006. 11:43
mi hrvati
Znam što sad svi očekuju, ali ipak neću reći da ima pravde. Da ima pravde ne bi bilo ovog posta. A vjerovatno ni bloga. Zato ne očekujte to od mene.
Ali ima političkog samoubojstva, i svi mi znamo za gospodina koji ga je počinio. A ne bi smio. Jer i samoubojstvo je bilo grijeh zadnji put kad sam provjeravala. A on ne bi smio griješiti ni protiv sebe ni protiv drugih.
Ali, opet sam idealist. Treba mi pljuska za buđenje.
Provjerih jutros i bijaše istina. Catcher je bio u pravu, a gđa Naumovski će biti vraćena na posao.
E, pa hvala, ne Bogu, već medijima. Svi se boje da se prašina koja se digla ne slegne po njima, pa su se pokrenuli i neki kotačići. Jer znam da to nije učinak obične ljudske dobrote i humanosti, iliti, ne daj bože - Pravde. Mislim da kad prosječni hrvatski ministar spomene pravdu u usputnoj rečenici, pola Sabora tri put pljune protiv uroka.
Zlobna sam , ali imam i pravo na to. Jerbo sam građanin Republike Hrvatske i imam punokrvno političko pravo pljuvati po njenom vodstvu. Ipak je ovo divna država. Kome treba psihijatar kad već svi znamo tko nam je kriv za sve naše traume i nesreće?! A znamo i gdje ćemo ih naći.
A bome, i kojim imenom nazvati.
Zato smo mi Hrvati psihički i fizički relativno zdrava i uščuvana nacija. Mnogo se krećemo (od birtije do burze rada i nazad), štrajkamo, provodimo mnogo vremena na otvorenom (što jer smo ostali bez krova nad glavom, što zato što kampiramo na Markovom trgu), a sve to rezultira zdravim tenom i sportskom građom.
Lijep ten imamo zahvaliti činjenici da većinu svojih frustracija ipak uspijemo iskaliti na nekome. Većinom na nedužnoj voditeljici dnevnika, jer, eto, tužna je istina da uvijek nastrada glasnik.
A i TV prijemnike često mijenjamo, što pak rezultira suficitom u proračunu Gucića i inih.
Što je opet dobro, jer oni popravljaju hrvatski prosjek primanja. Prosječna plaća u Hrvata je 4,767, i neštositno. Ali zapravo treba stajati- prosjećna plaća zastupnika u Saboru = 22,000,000 (bez prijevoza, naravno); prosjećna plaća trgovca 2,250,000 (uključen i nadoplatak za 4 djece).
Pa ti sračunaj prosječnu plaću u Hrvata...
A naši silni uspjesi u sportu izravno su prouzročeni lukavom politikom našeg vodstva. Mi svoje mlade sportske nade ne mazimo k´o
oni vani. A ne, ne, ne..
U proračunu ministarstva mora, turizma, športa, jezera i rijeka, glavnih i sporednih pritoka i svega ostaloga što nije stalo u prethodna 23 ministarstva, buđet jedva pokriva napojnicu za dičnog ministra, a kamoli hotele za sportaše. Fuj, kakva rastrošnost. Pa neće oni nama po hotelima spavat. Pa da se raspekmeze. Ko je to vidio. A ne. Šator i kampiraj. Zbliži se sa prirodom. Pa si napravi vlastite skije od granja koje pronađeš u šumi. Jer obitelj ti je i ovako digla duplu hipoteku na kuću ne bi li kupila pancerice i odijelo. Polovno. A zato je i dobro da se uče na život u prirodi. Jer ako ne osvoje zlato na idućoj olimpijadi, mogu tamo i preselit.
Eto, zato i imamo sportaše kao što su Janica i Ivica, Ljubičić i Mario Ančić... i još neki, ali ja sam em loše potkovana u sportu, em naši bajni urednici sportsko-obrazovnih teve emisija ne misle da je potrebno prenosit išta manje od borbe za zlato. Tako, ne da mi samo promakne svako četvrt finale, već i cjeli j... sport. Hrvatska ima bob tim?! Ma nemoj me klat? I bejzbol igramo? (niste znali, jel´da?) Ok, hokej na travi sam zapamtila. Jer zvuči smješno, ne zato što bi ga netko dvaput spomenuo..
Ali da igramo nogomet pod vodom, to će prenosit. Da, čitavu reportažu sam vidjela pred koji mjesec. Simultano iz dva kuta snimano, sa pravim reporterom na terenu i jednim novinarom/komentatorom iz studija... Egzotika, reći će.
Sad će netko pomislit da politika nije dobra prema sportu. Ma, nisam to htjela reć. Naravno da paze na naše sportaše... jednom kad ih Eurosport spomene kao velike potencijale, i Mesić ih pozove na audienciju. Da im protrese ruku i pita kako mama i tata.
A kuću i stan, pa to će doć kasnije. Kad obrnu koji milijon na turniru, kupe si vlastitu jahtu, onda će i država donirati 20-ak kvadrata na lijepoj lokaciji. Uz odlagališta azbesta.
I možda novu šiltericu. Sa lijepom šahovnicom, rađenu hrvatskim vezom.
Mada bi im je radije tetovirali iza uha!
Da nikakvom Katru nikad ne padne na pamet ponudit im više love nego što to mi možemo. Rođen si u Hrvatskoj, ergo vlasništvo nad tobom je dokazano. Pa da ni adresa u Monte Carlu ne spasi tvoju zaradu od hrvatskog poreza!
Ne brinite ništa, zauzvrat će dobiti lijepu šiltericu iz china shopa, a čika Mesić će ga uz kavu pitat voli li više pogled na parkiralište ili zelenu zonu pretvorenu u bespravnu gradnju...
Pošteno!
11 Komentara |
Print |
# |
^
22.03.2006. 11:57
Naša krasna država
NAKON što je donio sramotnu odluku o otkazu suradnje Dubravki Naumovski, koja je pune četiri godine radila simultane prijevode misa za gledatelje HTV-a, urednik religijskog programa pater Tonči Trstenjak pokušava svoj čin opravdati, ni manje ni više nego - željama gledatelja.
Trstenjak je, naime, otkazao suradnju Dubravki Naumovski zbog činjenice da se radi o ženi koja se razvodi od svog supruga. Iako se Zakonom o ravnopravnosti spolova izričito zabranjuje diskriminacija na temelju bračnog statusa, Trstenjaka ta sitnica nije zasmetala da prošlog tjedna otkaže suradnju Dubravki Naumovski.
Nakon što su Trstenjakovu skandaloznu odluku osudili mediji, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Gordana Lukač-Koritnik pa čak i glavni ravnatelj HRT-a Mirko Galić, šef religijskog programa HTV-a pokušao se opravdati - željama gledatelja!
Naime, Trstenjak tvrdi da je "prošli tjedan bilo dosta telefonskih poziva gledatelja koji su prosvjedovali zbog pojave Dubravke Naumovski u prijenosu svete mise", pa je, iako mu je "žao što se tako dogodilo", jednostavno "morao nešto učiniti zbog pritiska gledatelja".
index.hr
Prvo što imam za reći je: Svaka čast novom “naraštaju” hrvatskih novinara. Ovakva vijest bi pred desetak godina ostala fino zatrpana ispod birokratskske papirologije, I ako bi itko ikad digao obrvu zbog nje, bio bi to samo netko u uskom krugu prijatelja navedene gospođe. A danas, zahvaljujući revnim novinarima (ne znam točno tko je prvi iskopao ovu vijest, pa bolje da ne spomenem ničije ime), svi mi imamo priliku odmahivati glavama i zgražati se u kakvoj to mi državi živimo.
E, pa država je demokratska. Je, je. I zato pater Tonči Trstenjak ( pazi: PATER) sirotoj gospođi uslijed razvoda ne da ne pruža moralnu potporu i utjehu (ja sam očito idealist), nego – otkaz.
I toliko o ravnopravnosti i ne diskriminaciji. O ljudskosti. I, u krajnjoj liniji - toliko o crkvi! Da, o crkvi. Jer jedan pater bi morao zanemariti vlastite predrasude i stoljetnu «zatucanost» balkanskih gena i razmisliti o tome kakvu poruku pruža narodu koji još vjeruje u instituciju crkve.
Nije da sam ja među njima, iako se smatram idealistom po nekim pitanjima, i iako vjerujem u Boga; u crkvu i njene predstavnike odavno sam izgubila vjeru.
Ali, molim vas lijepo, šta je pjesnik time htio reći? Da razvedene žene ne bi trebale ni primirisati crkvi? Ima li kakav natpis na vratima crkve (znate, ja u svojoj već neko vrijeme nisam bila..) na kojem su uz pse i kupaće kostime, prekrižene i razvedenice?!
I sad nezaobilazno pitanje za patera: A razvedeni muškarci? Imaju li oni još uvijek pravo na božansku milost i opraštanje? Ili ćemo i njih izjuriti iz svih javnih medija, ustanova i sličnih institucija?
Ja glasam za ravnopravnost!
Pa ako treba i u nepravdi. Neka daju otkaz SVIM razvedenim ženama i svim razvedenim muškarcima. U svim poduzećima. Neka ih automatski prebace na burzu rada. Nemaju oni šta kvarit našu lijepu domovinu. Ovu krasnu demokratsku Hrvatsku. I političare isto. Šta oni misle da mogu ić vani po svijetu i propagirat nemoral? A, ne, ne. Sve razvedene političare- na buzu. Nek se malo saberu. Pa ne možemo dopustit da svijet pomisli da se kod nas ljudi razvode. Što li će misli o nama?! Da smo barbari. Balkanci. Zadnja ološ. Fuj!
A svi oni koji su tek namjeravali podnijet zahtjev za razvod- pamet u glavu. Za sad još nitko nije dobio otkaz jer je udovac/udovica. Pa znate što vam je činit!
Bilo bi u redu da proširim priču i sa njenom izjavom Jutarnjem listu:
Dubravka Naumovski: Rekao je da opet mogu raditi ako se crkveno razvedem
Dubravka Naumovski, inače zaposlenica Botaničkog vrta u Zagrebu, ostala je šokirana, posebno kada joj je detaljnije objašnjeno da ne bi bilo problema da se za razvod nije saznalo.
O prekidu suradnje je, naime, obaviještena telefonski, a kao obrazloženje otkaza urednik religijskog programa HTV-a pater Tonči Trstenjak naveo je, kaže Dubravka, neprikladnost da “osoba u takvom statusu” prevodi svetu misu.
- Nazvao me pater Trstenjak i rekao da mi mora otkazati suradnju jer se ljudi bune da misu prevodi netko tko se razvodi. Rekao je također i da je zadovoljan mojim radom te bi me možda i ostavili na poslu, ali ljudi zovu i saznalo se za to, pa je bolje da više ne radim. Nevjerojatno je to što je naveo da možemo surađivati opet ako se crkveno razvedem - zgrožena priča Dubravka, dodajući da ne može s pravne strane ništa poduzeti jer s HTV-om nema nikakav ugovor.
- Vanjski sam suradnik i nismo ništa potpisali, pa mi mogu dati otkaz, ali ovo nije valjan razlog. To je miješanje u privatnost, koja ne utječe na moj rad, a i ne držim ja propovijedi - prevodim ih. Najgore je što me pater Trstenjak nazvao samo da mi kaže da sam dobila otkaz, a da prije nije pitao za moju stranu priče i razloge razvoda - priča Dubravka Naumovski.
13 Komentara |
Print |
# |
^
10.03.2006. 11:30
tiho, tiše, najtiše...samo duša zna kako boli tišina...
Tako. Probudila sam se danas tužnija od jutra. A ono je bilo posebno nesretno. Lijeva suze već satima, malo jeca, malo rida, ali najčešće plače u tišini. Baš kao i ja. Znam ja šta je, nisam iznenađena, očekivala sam ga. Dođe svake godine, već stoljećima, točan kao sat.
A ove tužne balade koje slušam već danima nimalo ne pomažu. Ni pms, koji je ovog mjeseca odlučio navaliti žešće nego obično.
Plačem iznutra. Osjetim najtužniji dio pjesme svakim svojim djelićem, utrobom i najsitnijim živčanim završetkom. Zgrabi me s leđa, hladnim glasom šapne u uho, nakostriješi dlačice na vratu i posegne duboko u mene. Zgrčim se. I stresem se. Gotovo me fizički zaboli. Nešto u meni zajauče i mogu samo zatvoriti oči i prepustiti se. Gotovo kao orgazam. Samo traje duže, puno duže. I boli, Bože, kako duša boli.
Vidim ga u bojama. Taj emocionalni bol. Tamno, tamno plavi je, i preljeva se u ljubičastu kada se približi vrhuncu. Da bi eksplodirao u najtamnijoj crvenoj koju ste ikada vidjeli.
Pa posvjetli u nježniju nijansu, gotovo utješnu, toplu, ali ona blijedi, blijedi brzo, bol je ispire, uništava. Jer utjehi sada nije ovdje mjesto. Tek kada bol ode..
I uspijem udahnuti malo zraka, dok nijanse boje ponovo tamne, nakupljaju snagu, uz zvuk koji je tek nagovještaj jauka, tako tih da ga nečujem, već osjetim. Duboko, duboko u sebi, na mjestima tako tamnim da su i meni nepoznata.
I oči su mi tamne ovih dana. Crne su, jer kažu da su oči odraz duše. A duša mi plače. Sve što želi su riječi koje nikad više neće čuti. I boja glasa koja je zauvijek izgubljena. Lice, kojeg se sjeća još samo u ovakvim danima. I dodir. Dodir tako nježan da boli...
Boli više od udarca. A i pamti se duže. Pamti se zauvijek.
Ali to je u redu. Neka bude tako. Ne bih ni htjela da je drugačije. Bol je tu da me podsjeti. Da me podsjeti da sam živa.
11 Komentara |
Print |
# |
^
01.03.2006. 11:37
sanjam sunce
Pred dva dana probudila sam se; kao i svako jutro do tada (bogu hvala na tome;) i pokušala otvoriti balkonska vrata. Pokušala, ali ne uspjela. Zašto? Zbog dva metra sniježnog nanosa koji je blokirao bilo kakav sličan eksperiment!!!
A samo dan prije toga sam svu zimsku garderobu prebacila u drugi ormar, jer sam nadobudno zaključila da je proljeće stiglo.
I šta sad?
Prvo uključiti grijanje na najjače, psujući ispod glasa dovući se do kuhinje i skuhati si kavu i iskapiti je dok je još kipuća (i onda iduća tri dana liječiti opekline..).
Onda ponovo pogledati kroz prozor, da vidim nisam li slučajno halucinirala u rano jutro.
Nisam ja te sreće.
Da se razumijemo, volim ja snijeg. U određenim okolnostima i kontroliranim uvjetima. Ali ne sad i OVDJE!!
Uživam u snijegu gledajući ga kroz prozor. Ali kad imam ugovoren sastanak u gradu, a snijeg je do koljena, i nije izgledno da će se otopiti u skorije vrijeme... e, pa u tome NE uživam.
Ajde, dobro, ma nije baš do koljena, malo pretjerujem, al kad morate propješačiti pola kilometra po skliskoj podlozi, imate osjećaj da ste zaglavili na Himalaji..
I onda čekanje autobusa, koji kao za inat baš danas kasni...ili možda uopće ne vozi?!!
Baš kad sam po petnaesti put pogledala na sat i izračunala da ću zakasniti bar desetak minuta, stiže bus...krcat! Ali KRCAT!
I šta sad? Naravno, uskočila unutra,ispričala se dedi kojeg sam morala odgurnuti da bi prošla do automata za poništavanje karte, obuhvatila stup i prikeljila se za njega kao morska trava. I onda 25 minuta odoljevala ljudima svih dimenzija koji su padali po meni u svakom zavoju, nekoliko krupnih žena sa vrećicama punih namirnica s placa koje su me izudarale po nogama, te strašnom pijancu koji mi je izdisao u facu dok nisam dogurala do 2.5 promila; rekla k vragu sve i iskočila na prvoj sljedećoj stanici. Jedno tri stanice prerano za mene, ali zaklučila sam da pješačenje po snjegu ipak ima određenih čari, a zakasnila sam ovako i onako...
Jedva sam dočekala da ponovo dođem kući, nevjerovatno zahvalna na sigurnosti i toplini vlastitog doma, čiju prostranost ne moram dijeliti sa masom ljudi neugodnih higijenskih navika.
Znam, "nula" tolerancije, ali bar sam iskrena. Nije neka utjeha, ali doista ste trebali biti tamo i proživjeti to pa da shvatite.
Mačku sam nahranila čokoladnim mlijekom, toliko mi je bilo drago da je vidim, pa smo zajedno sjele gledat neku glupu sapunicu uz tanjur keksa..
Eto, tako sam ja dočekala i otpratila prvi sniježni dan ove godine, a iskreno se nadam da je i zadnji.
1 Komentara |
Print |
# |
^
