Evo opet ja o mojoj omiljenoj temi. A šta ćete, kad mi stalno serviraju nove materijale. A sticajem okolnosti, i o sportu pišem, slušam i razmišljam više nego inače.
(ne da inače baš puno vremena provedem razmišljajući. O sportu. Eventualno o sportašima. Već se i moj dragi zabrinuo za moje mentalno i ino zdravlje kad je skužio koliko sam puta googlala Maria Ančića, npr.
Ma, ne brini zlato.
Nije tenis to što me zanima.)
Ajd sad ozbiljno. Svi znate da je Rijeka dobila Dinamo u Maksimiru. Al ću to ipak još jednom naglasit. Jer dugo smo čekali na to i sad se imamo pravo naslađivat. Primitivizam? Možda. Al je slatko.
1:2
Al nije ni to ono što je najslađe. Posebno me oduševilo je je prvi gol za Rijeku zabio g.Celzijus.
A utakmica sama po sebi, protekla je baš pristojno i fino, bez navijačkih makljaža na stadionu, sa čisto malo vatrica, tek ono- reda radi. I Armada i BBB su dokazali da ima nade za hrvatski sport i da je samo pitanje vremena kad će im uprave maknuti žičane kaveze sa stadiona.
A u VIP ložama? E pa ne mo´š protiv genetike pa da ga ubiješ!
Zdravko Mamić, izvršni dopredsjednik Dinama ošamario je šefa riječke POA-e Nikolu Mandekića pred očima šefa zagrebačke policije Marijana Tomurada i načelnika Sektora policije u Ravnateljstvu policije, Mihaela Varge! Da stvar bude još nevjerojatnija, dvojica visokorangiranih policijskih dužnosnika pritom nisu ništa poduzeli!
Tomurad kaže da nije bio u Mamićevoj blizini, ali priznaje da je vidio “komešanje i naguravanje”, te da je Mamić prvi počeo vrijeđati.
Incident se dogodio neposredno nakon subotnje prvenstvene utakmice Dinamo - Rijeka (1-2) u loži maksimirskog stadiona. Dinamov izvršni dopredsjednik Zdravko Mamić ošamario Mandekića, šefa riječke POA-e i člana gostujuće delegacije.
Navodno će (pazi- to ima i svoj prijevod u hrvatskom slovu zakona, a znači plivapatkaprekosave) Zdravko Mamić dobiti prekršajnu prijavu. Kaže da će zbog narušavanja javnog reda i mira biti prijavljen sucu za prekršaje. O tome da Zdravka Mamića nitko nije ni pokušao spriječiti nije rečeno niti riječi.
A g. Mamić kaže na to:
- Rekao sam Riječanima u loži da prestanu skakati i to je sve. Želio sam čestitati Koljaninu, ali on me napao zbog ponašanja. Nisam znao da je Mandekić šef POA-e. Ispričavam se svima, osim Koljaninu koji je najobičniji klošar....
Ajd, baš dobro da se ispričao. Inače bi netko pomislio da na Balkanu više nema gentlimena...
Nemojte krivo shvatit. Nije da to mene nešto jako dira. Svi su oni veliki dečki, pomirit će se i izljubit kad za to dođe vrijeme.
Naprosto mi je urnebesno da u jedinoj zabilježenoj utakmici na kojoj nije došlo do navijačkih incidenata na tribinama, oni se pohvataju u vip loži?!
A sad da se vratim na temu s početka posta.
Zašto muškarci gunđaju da žene nikad ne žele gledat utakmice s njima, a kad one konačno pokažu interes, popizde od ljubomore??
Volim nogomet. Volim rukomet. Volim tenis.
Da li me to čini savršenom curom za svakog muškarca? NE!
To me čini - rizičnom skupinom. U redu, jednom sam, usput, u nevezanom razgovoru, spomenula da je Mario Ančić sladak i da je sjajan tenisač. On (on kao voljeni moj) nije čuo ništa poslije onog sladak. Još uvijek ne čuje. Službeno imam zabranu sama gledati Ančićeve mečeve.
Transkript razgovora od prije koji mjesec:
-Šta si radila popodne?
-gledala Ančića. Pobjedio je. I sjajno je igrao, znaš...
-ZNAM. Rekla si već. STRRRRRAŠNO ti je zgodan.
-?! Rekla sam sladak. I nisam to htjela reći...
-O znam da to nisi htjela reći, to si samo mislila!
...
Zašto muškarci misle da smo genetski onesposobljene uživati u sportu bez ikakvih daljnih motiva?
Dopušta mi, pazi -dopušta da gledam nogomet sa njim. Smijem ispeći kokice, nadopunjavati ispražnjene pive, trknuti po čačkalicu nekome tu i tamo, ali ne smijem držati daljinski, komentirati (osim u poluvremenu, ali onda me i ovako pošalju da bacim još jednu turu kokica u mikrovalnu), i ...ne smijem pasti oči.
Što znači svaki put kad se netko na ekranu sagne po loptu (trenutno nije bitno jel tenisku ili nogometnu) on me promatra ispod oka. Znam da sam na testu, i to me čini nervoznom. Moram djelovati potpuno pribrano, kao da pratim ali nisam pretjerano zainteresirana... Gledam, ali ne fiksiram pogledom, a bilo di idealno da tu i tamo bacim oko prema kuhinji...kao - znam što je moja primarna obveza.
Ali ja sam kao kunić pred zmijom. Čim postanem svjesna da me on promatra i procjenjuje moju (ne)zainteresiranost, ruke mi se počnu znojiti, blebećem ne bi li skinula pozornost sa sebe i, pa uglavnom djelujem veoma sumnjivo i "uhvaćeno na djelu".
Pa su tako neki dan na dnevniku dali neku blic vijest o ljubičiću i ančiću. Ja znam da ću opet biti na procjeni. I propuštam čitav dnenik ne bi li se psihološki propremila na test koji slijed. Počinje prilog.
On više ne gleda televiziju nego mene.
Otvoreno, više se ne igramo.
Čak mi se čini da sam kutkom oka (ne usuđujem se više šarati pogledom, bit ću sumnjiva) zapazila nekakav podrugljiv smješak.
Prokleti prilog traje skoro pune tri minute.
Ali ja se držim! Znoj mi klizi niz leđa, smijeh me napinje ispod ošita, mišići vilice mi se trzaju i nevjerovatno koliko snage moram uložiti ne bi li ostala mirno i nezainteresirano sjediti.
Ali ja sam ratnik. Uspjevam! Još kratka odjava i bit će sve gotovo. Konačno ću izvojevati pobjedu u ime ženskog roda, jednom zauvijek dokazati da žene zanima sport radi sporta, i da izgled sportaša nema utjecaja na našu percepciju dobrog/lošeg igrača!
GOTOVO!
Hvala Bogu, ne bih više izdržala ni sekundu. Svi mišići mi se opuštaju, a moja sreća je blesava i bezgranična!
Kad moja svekrva to be izjavljuje:
"Baš je sladak taj mali Ančić, jel´da?"
"Jao, ma PRESLADAK JE" uskliknem entuzijastično. Daleko preentuzijastično.
E, jebi ga sad
I tako mi je službeno zabranjeno gledanje Ančićevih mečeva...
Post je objavljen 27.03.2006. u 13:23 sati.