Pred dva dana probudila sam se; kao i svako jutro do tada (bogu hvala na tome;) i pokušala otvoriti balkonska vrata. Pokušala, ali ne uspjela. Zašto? Zbog dva metra sniježnog nanosa koji je blokirao bilo kakav sličan eksperiment!!!
A samo dan prije toga sam svu zimsku garderobu prebacila u drugi ormar, jer sam nadobudno zaključila da je proljeće stiglo.
I šta sad?
Prvo uključiti grijanje na najjače, psujući ispod glasa dovući se do kuhinje i skuhati si kavu i iskapiti je dok je još kipuća (i onda iduća tri dana liječiti opekline..).
Onda ponovo pogledati kroz prozor, da vidim nisam li slučajno halucinirala u rano jutro.
Nisam ja te sreće.
Da se razumijemo, volim ja snijeg. U određenim okolnostima i kontroliranim uvjetima. Ali ne sad i OVDJE!!
Uživam u snijegu gledajući ga kroz prozor. Ali kad imam ugovoren sastanak u gradu, a snijeg je do koljena, i nije izgledno da će se otopiti u skorije vrijeme... e, pa u tome NE uživam.
Ajde, dobro, ma nije baš do koljena, malo pretjerujem, al kad morate propješačiti pola kilometra po skliskoj podlozi, imate osjećaj da ste zaglavili na Himalaji..
I onda čekanje autobusa, koji kao za inat baš danas kasni...ili možda uopće ne vozi?!!
Baš kad sam po petnaesti put pogledala na sat i izračunala da ću zakasniti bar desetak minuta, stiže bus...krcat! Ali KRCAT!
I šta sad? Naravno, uskočila unutra,ispričala se dedi kojeg sam morala odgurnuti da bi prošla do automata za poništavanje karte, obuhvatila stup i prikeljila se za njega kao morska trava. I onda 25 minuta odoljevala ljudima svih dimenzija koji su padali po meni u svakom zavoju, nekoliko krupnih žena sa vrećicama punih namirnica s placa koje su me izudarale po nogama, te strašnom pijancu koji mi je izdisao u facu dok nisam dogurala do 2.5 promila; rekla k vragu sve i iskočila na prvoj sljedećoj stanici. Jedno tri stanice prerano za mene, ali zaklučila sam da pješačenje po snjegu ipak ima određenih čari, a zakasnila sam ovako i onako...
Jedva sam dočekala da ponovo dođem kući, nevjerovatno zahvalna na sigurnosti i toplini vlastitog doma, čiju prostranost ne moram dijeliti sa masom ljudi neugodnih higijenskih navika.
Znam, "nula" tolerancije, ali bar sam iskrena. Nije neka utjeha, ali doista ste trebali biti tamo i proživjeti to pa da shvatite.
Mačku sam nahranila čokoladnim mlijekom, toliko mi je bilo drago da je vidim, pa smo zajedno sjele gledat neku glupu sapunicu uz tanjur keksa..
Eto, tako sam ja dočekala i otpratila prvi sniježni dan ove godine, a iskreno se nadam da je i zadnji.
Post je objavljen 01.03.2006. u 11:37 sati.