DURMITOR...

Prekratko je vrijeme koje smo proveli u tom kraju. Nacionalni park Durmitor je posebna prica koja se itekako isplatila iako je kratko trajala.
Odlican godisnji koji smo moja bolja polovica i ja spojili sa Durmitorom je bio pun pogodak. Nakon nekolicine treninga odradjenih na stazama uz more nase nogice su se uputile prema Durmitoru. Iz Kupara koje je je koma mjesto, samo 200km dalje lezi Zabljak koji je na 1500m n/v. Put je isao od Kupara prema Trebinju-Niksic-Savnik pa onda Zabljak. Sam ulazak u Zabljak je bio relativno cudan. Kako smo oboje prvi puta isli u Crnu goru nisam uopce ocekivao toliko svijeta tamo. Kada ono cisto iznenadjenje. Ulice pune ljudi, hrpa stranih, domacih registracija, hoteli izgledaju prepuno. E sad ono najteze! Treba pronaci Kovacku dolinu di je kamp. Kao iskusni trekeri koji koriste kartu smo se odmah pogubili J. Karta koju smo imali nije valjala pola k….! No u dogledno vrijeme, za jedno pola sata, nasli smo kamp. Tamo vec malo poznatije face. Upoznali smo gazdaricu Danicu i muza za kojega nisam iskreno prije nikada cuo. Tomislav Askovic! http://www.gbrathletics.com/nc/yug.htm koji je trcao maratone od meni daleke 1977 do 1989 i njegovo naj vrijeme na maratonu je 02:14:30!!! Kako je sam Jankovic rekao to je za sve nas svemir. Sjedili smo tu vecer na terasi i slusali smo prepricavanje prica koje je pricao Sivak, o tome kako je nesto docnije vodio ekipu na velikoga međeda i da se usrao od straha koliko je uzasno penjati se gore. Nisam bio gore no nadam se da cu jednom otici sve to tamo obici.

Vec je bilo kasno, a dan je bio dug, pa smo otisli na spavanje u centar Zabljaka kod babe Dragice i njenoga đeda. Kako je bilo vrijeme olimpijade, probudio sam se ujutro oko pola 2 cuvsi da neko skida sve bogove, blizu i daljnju rodbinu i sve svete. Shvativis da crna gora valjda igra vatepolo sve mi je bilo jasno, a đedi sve oprosteno. Drugo jutro nakon dorucka Ivana i ja smo se spremili i otisli smo malo prosetati da vidmo taj krajolik i divljinu i naravno da skicnemo malo prije same utrke. Ta mala setnja se pretvorila u 20km kroz nekih 6 – 7 sati. Nije da smo se nesto forsirali, ali stvarno ima toliko toga tamo za vidjeti da jednostavno moras uvijek ici jos malo, jos malo, jos malo. Vratili smo se gladni, a za veceru zganci i vrhnje. Nije da nije bilo fino! Je! Samo sto sam ja gladan, a treba se napuniti sa ugljikohidratima za sutra.

Netko je predlozio da idemo u grad na pizzu, odmah su mi sline proradile i vec sam se vidio kako zvacem tjesto puno kulena i sunke, gljva i sira…mmm. No…pizerija koja je radila vise nije imala tjesta…fuck…pa smo otisli nesto docnije u restoran i tamo sam pojeo punjenu pljeskavicu sa kajmakom i pommfri. Drustvo je bilo i vise nego zanimljivo, a tema nikada bolja…footting. Kako stalno visim na netu i stalno nesto istrazujem, od tehnika trcanja, prehrane, rezultata, inih stvari vezano za treninge i ostalo, tako mi je ostalo usjeceno kada se neka „treba“, ne znam joj ime niti ga ne zelim znati za stolom prosrala. Sada zamislite srednjovjekovnu englesku gospodju koja prica onako lordovski engleski sa stavom odozgora…ta zenska kojoj ne znam ime i ne zelim znati kaze: „“footing“je poznat kod profi sportasa koji to zbrajaju u svoje treninge, ako treniraju 3 puta dnevno footing im je prvi trening”. Sva sreca da je pljeskavica bila fina inace bi ispovracao tamo od tolikog izdrkavanja. Shvatili smo da se sve take radnje moraju zavrsiti na „ing“...footing, kanjoning, drking... Naravno da sam ponovno googlao da nadjem bilo koji oblik footinga i naravno da nisam nista konkretno nasao o tome. Osim sto se to spominje na trcanje.hr nigdje drugdje nema nista o tome. Ali dobro je Sivak rekao – fiking trening koji je sporiji od jogginga a opet malo brzi do hodanja. Kaj got. Ipak sam seljacina pa ne vem kaj to znaci.

Drugi dan, dan utrke, bili smo malo umorniji od naše „šetnje“ ali nema veze, isplatilo se. Durmitor je velicanstven. Nismo se mogli bas sa svima natjecati jer je vecina dosla 7 dana prije nas i istrazila svaki kutak Durmitora kako bi mogli sto bolje skratiti utrku. Tako da smo jedan dio staze, tocnije pocetak pratili one za koje smo znali da sigurno znaju podrucije. Malo pickasto al sto sada. Nakon STARTA do prve tocke sve je bilo relativno ravno, a nakon toga sve samo u brdo. Toliko smo se penjali da smo prvi puta bili na 2200m n/m, ali tek kad smo isli sa 4 na 5 tocku.! Ni sam nisam vjerovao koliko smo visoko otisli. Krajolik je svaki kilometar drugaciji. Iglicasta borova suma, kao da smo na moru, nakon kilometra, same ostre stjene, nakon novog kilometra pasnjaci s kravama i ovcama, jezero, pa opet suma. Ostao sam ocaran sa ljepotama Durmitora. Do tocke 2 smo se drzali puteva i od tocke 2 prema 3 smo trebali presjeci kroz sumu, to mi je Sivak rekao di mogu ici. Ali nisam se dobro orijentirao i produzili smo si put za cca 15 minuta do tocke 3. Sto i nije tako lose. Ivana mi je umorna, a sada smo na ravnom jedno 2km i onda se ponovno penjemo u vis. Prije samoga uspona dok sam trcao preko kamenja sam tako okrenuo zglob na lijevoj nozi da sam vidio sve zvijezde (njih 312). Samo sam stisnuo zube nisam niti pokusavao stati, sa bolnom grimasom na licu ne zelim niti pogledati zglob. Ni nisam… Nakon par minuta bol je nestala ali sam osjetio da je malo nateceno. Nema veze idemo dalje. Bitno je da mi ne meta da se mogu kretati. Bez obzira na zglob, i dalje usporavamo. Ovo je prvi put da sam cuo Ivanu da je psovala i da je slala Durmitor u sve vrazije strine i ostale tetke. Da vise nikada nece ici na Durmitor. Uspon je dugo trajao do tocke 4.

Pogled na Katun Lokvice odozgora tocka 4

Iako smo bili dosta spori prestiglo nas je samo troje. Sto znaci da su se i drugi ocigledno mucili sa tim usponom… Ali to nije sve. Kad smo dosli do tocke 4 Bata nas perforirao i pokazao kuda idemo dalje, a ispred nas ogromna planina preko koje moramo proci da bi dosli do tocke 5. Doslovno kozija staza po kojoj se moras paziti da ne odskliznes u ponor, par dijelova di se moras cetveronoske drzati da ne propadnes prema tocki 5.


Uspon je opak, ali tko god da je tamo prosao ostao bi zatecen prekrasnim pogledom na planine koje okruzuju cijelu dolinu. Sjedam na kamen vadim gumene bombone i cokoladicu cekam da se Ivana pridruzi i mazemo slatko u roku odmah. Idemo dalje samo da se ne ohladimo previse. Nakon krace pauze prelazimo ogromnu planinu i vec se vidi kucica od tocke 5 i krecemo prema dolje.


Crveno u sredini je kuca sa tockom 5 (Alpski bivak)

Kako je rekla jedna cura dan prije: “isli smo decko i ja do tamo i staza je odlicna za trcanje skroz do crnog jezera. Tako fin mekani put uzivancija za trcanje…“ eeee pa ja ne znam di je ona prosla jer bi joj sada reko “8”. Od tog mekanoga puta je ostalo samo mekano ono sto sam sam izbacio kada sam Ivanu trazio maramice! Uglavnom toliko je put bio mekan da sam skako po stijenama ko vjeverica po drvetu. Cak i kada smo se spustili u sumu i dalje je bilo stijena. Stvarno cudno. Stijene mi nisu bas u tom trenutku pasale jer sam se bojao da ne okrenem zglob opet pa sam i ja navijao da bude vise ravna mekana podloga o kojoj je ona zena pricala. No, mekanog ni blizu, a mi vec pored jezera trazimo Titovu spilju. Dobro da smo je vidjeli dan prije jer to nije spilja (koliko sam cuo da se dosta njih pogubilo jer je trazilo spilju) vec je to zapravo samo ploca sa natpisom kako je Tito bio ovdje da generealnim stabom i donio odluku o proboju preko Sutjeske. To je samo ploca koja je nasarafljena na stijenu.


Od tocke 6 smo isli prema kampu i tamo je bio kraj. Sretni sto smo zavrsili Durmitor, vrijeme nam bas i nije bilo neko 06:19h, Ivana 8 mjesto, a ja 11 mjesto. Bit ce bolje drugi put. Ovo je prvi put da sam vidio Ivanu da je toliko umorna. I sama je bila iznenadjena sa kolicinom umora u nogama. Rekla je da su je kvadri rasturali. No, dobro.



Bolje je ovako jer bi postavila prevelike limite koje ce sljedece godine morati srusiti. Ovako ce joj svakako biti lakse! Svaka cast svima koji su zavrsili Durmitor, pogotovo ultrasima jer njima je bila prejebena staza. Nije ni cudo da je prvih 10 dobivalo medalje. Svakako ovo preporucam svima koji razmisljaju o Durmitoru, neka odu i samo neka dozive Durmitor kako smo mi dozivjeli.