PEĆ - PROKLETIJE - KELMEND ROAD
|
Pred sam dolazak u Peć iz pravca Đakovice svraćam u posjetu pravoslavnom manastiru Visoki Dečani iz 14 stoljeća. To je jedna od najznačajnijih i najočuvanijih srednjevjekovnih građevina na ovim prostorima i nalazi se na listi Unescove svjetske baštine. Trenutno je pod prismotrom braće Slovenaca u sklopu međunarodnih snaga KFOR-a. Smješten je na rijeci Dečanskoj Bistrici, podno Prokletija, a utemeljio ga je kralj Stefan Dečanski. ...Nešto kasnije stigavši u Peć pronalazim jedini hostel koji je bio zatvoren zbog radova, ali su me poslali da pitam u obližnji hotel Karagaq. Isti je bio preskup, ali pošto je šef ljetovao negdje u Istri (ili prodavao sladoljed  ) u to ime mi je ponudio besplatnu alternativu u obliku hotelskog travnjaka za camping, pod uvjetom da rano ujutro isparim prije nego što gosti počnu skupljati na terasi. Prilikom večernjeg obilaska grada, nailazim na prostorije planinarskog društva "Đeravica", a kako sam se dvoumio preko kojeg prijevoja sutra krenuti, kucam na vrata i predstavljam planinarima svoju dilemu. Naime za jednu od varijanti, prijevoj Čakor ( izgrađen još 1925 godine uz podatak da je bio najviši cestovni prijevoj u nekadašnjoj kraljevini SHS), koji me najviše privlačio sam sumnjao da bi mogao biti pod snijegom i da ću možda imati problema sa prelaskom granice. Ljudi su pomogli savjetima, poslali me na drugu (sigurniju) cestu, a dobio sam i na poklon planinarsku kartu Prokletija. Iz 1966 godine . ... Slijedeće jutro sam se prenemagao jer me čekao golem uspon, sve do prijevoja, te istoimenog graničnog prelaza Kula na oko 1800m ..Nakrcao sam torbe hranom, vodom i raznim slatkišima i krenuo. Nekako mi je najlakše bilo zaboraviti na muke uz muziku iz slušalica, te odrediti za usputne ciljeve neke nadmorske visine gdje ću se odmarati i tako u intervalima. Srećom, bilo je puno serpentina na putu, a to uglavnom znači da je uspon podnošljiv i da, ako nam vjetar u nekom pravcu odmaže onda će iza slijedeceg zavoja u suprotnom pravcu vjerovatno pomagati. Za razliku od npr. driture (pravocrtne uzbrdice) od kojih 4-5 km uspona sa nepovoljnim hladnim vjetrom koja je naišla pred sam kraj, pa nije bilo drugog nego se ubundati i gurati. ...Malo po malo nakon 5-6 sati vožnje (i guranja), 4-5 litara ispijene tekućine i petnaestak stupnjeva nižom temperaturom izlazim na prijevoj Kula i oblačim sve što imam na sebe jer slijedi dvadesetkilometarska nizbrdica do planinskog mjesta Rožaje u Crnoj Gori. Odakle je trebalo produžiti još daljnjih tridesetak do nešto većih Berana gdje već polumrtav jedva pronalazim neku sobicu. Te večeri vjerovatno nije postojala umornija osoba od mene u Crnoj Gori  (doduše, neke od deset crnogorskih zapovjesti kažu: "Čovjek se rodi umoran i živi da bi odmarao!" i " Ako vidiš nekoga da se odmara, pomozi mu!"). Daklen, nije da je konkurencija bila laka..      MANASTIR I OKOLICA  PEĆ (PEJA)   PLANINARSKO DRUŠTVO ĐAKOVICA    PRVA POLOVICA  PRIJEVOJ KULA   BERANE Sutradan sam još uvijek dvojio dali krenuti preko Andrijevice na prekrasne Komove i dalje prema Kolašinu što bi bila varijanta B ili prema Plavu i Gusinju podno Prokletija i onda preko sjeverne Albanije do Skadarskog jezera što je bila varijanta A. Pećki planinari su mi spominjali prekrasni novoasfaltirani put kroz sjevernu Albaniju, ali u turističkom uredu u Peći su mi rekli da nemaju pojma i dali mi neki formular "Peaks of Balkans cross border premition" sa nekoliko kontakt mailova iz okolnih zemalja među kojima je bio i mail albanske granične policije u Skadru. Na odlasku iz Berana još uvijek neodlučan gdje krenuti svratio sam u market da se opskrbim prije odlaska i kada sam izašao iz njega vidio sam još jedan touring bicikl naslonjen do moga. Sačekao sam vozača, mladog američkog profesora geografije Paula, koji je nažalost išao u suprotnom pravcu od mene, ali vidi vraga baš je došao iz Gusinja, a prije toga iz Skadra upravo tom planinskom cestom za koju su mi rekli je policija napisala u mailu da nije asfaltirana i da je vjerovatno pod snijegom. Paul je samo rekao "That road is more that awesome, but you need to consider steep climb in some parts".... Istu tu rečenicu sam ja uz smješak ponovio njemu za njegovu sutrašnju dionicu preko prijevoja Kula kada bude išao na Kosovo.. Oraspoložen tim saznanjem i kratkotrajnim druženjem, uputio sam se prema Plavu i Gusinju razmišljajući o toj slučajnosti. Život je lijep.  Iz Plavskog jezera izvire rijeka Lim. A onkraj jezera je smješten gradić Plav, a nešto dalje i Gusinje. Sa svih strana okružena visokim planinama, ovu regiju bi čovjek zamijenio Alpama, kad se ne bi zagledao u otomansku arhitekturu i minarete. Ovaj kraj je pripao Crnoj gori nakon Balkanskih ratova, ali tada i gubi svoju važnost jer je jedan dio (najvažnije) stare ceste za Podgoricu pripao Albaniji, pa su Plav i Gusinje ostali odsječeni. Nakon toga velik postotak stanovništva emigrira. Nedaleko Gusinja dvije prekrasne doline Grebaja i Ropojana se duboko usjecaju u masiv Prokletija, a ova prva je i bila moje ciljano odredište za noćenje. No od silnih obećanih planinarskih domova, konačišta, etno i sličnih kućica, tu večer baš ništa nije radilo, pa sam ostao i bez društva i bez peći. Kampirao sam vani, no bilo je prilično friškec. Sutradan ujutro sam se smjestio na nekoj terasici u Gusinju pokušavši ugrijati kosti na suncu priupitajući dva poluusnula lokalca za susjednim stolom za wifi pasword. Nakon kojih pola sata "grijanja" stiže ulicom dvoje-troje djece sa ispruženim rukama vičući :" Ajde, ajde, daj nešto, daj nešto". Jedan od "usnulih" mladića ne pomjerivši se je uzvratio sa sočnim :"Mrš !!..Već ste ovdje, od ranog jutra, mrš kući !". Ni djeca, čim su se udaljila pokoji metar, ne ostaju dužna sa uvijek dobrim : "Jebem ti mater! Jebem ti mater! I oca, i oca..!" zaokružio je najmlađi od kojih jedva pet-šest godina. Djeca su nestala, mladići nisu ni trepnuli, a neki stranci na stolu nedaleko moga su me priupitali da im prevedem maloprijašnju korespodenciju..." Local language. Something like good morning, how are you today?  ". Svi smo se slatko nasmijali tome odgovoru, a ja sam krenuo ka trgovini napuniti zalihe pred posljednju dionicu ove ture. Ispred trgovine srećem Chucka, starog, olinjalog amera koji vozi neku trokolicu, jer mu kičma radi probleme na običnom biciklu..Prezimit će kaže u Gusinju, a potom na proljeće ide prema Rumunjskoj. I on mi preporuča sjevernu Albaniju, kao very best.. Kaže na trokolici se manje umara, ali nije pregledan i teško se izvlače uzbrdice. Kod njega je ovaj Paul kojeg sam sreo jučer prespavao. GEOGRAF PAUL  DOLINA GREBAJA  CHUCK SA TROKOLICOM Na svega nekoliko kilometara od Gusinja nalazi se granični prelaz sa Albanijom. Nakon kojega cesta prelazi u makadamsku, ali srećom tek na jedan kilometar. Ubrzo potom nazire se novoasfaltirana cesta, sa dvije trake, ali ipak ponešto uža nego obično. Ubrzo se nailazi na odvojak za Vermosh, najsjevernije mjesto u Albaniji, a ja nastavljam lijevo uzbrdo prema selu Lepushe gdje bi trebao početi spust. Na nekoj ravnici gdje su bile dvije tri kuće, maše mi mladić od kojih petnaestak godina i zove da pređem preko mostića i potom me poziva u kuću. To je bilo jedno od najsiromašnijih domaćinstava koje sam ikad vidio. Nešto vrta, tri ovce, prastara peć, ormarić, stolić, kauč. I samo je odskakao novi krov. Kasnije sam vidio po selima da svi imaju nove krovove. Vidio sam ispred kuće kutiju sa čavlima koje su odnekud izvadili i ravnali. Mladić je znao nekoliko riječi na engleskom i nekoliko na talijanskom..Pokazao mi je ponosno magnetić na frižideru sa natpisom na češkom koji je dobio od nekog motorista. Natočio nam je po rakijicu, a u međuvremenu je došla i majka koja je skuhala kavu. Bio je očito sretan da je netko došao. Mogu zamisliti koliko je njima značila ova cesta prije koje je ovuda rijetko koji stranac prolazio. Završio je osnovnu u obližnjem mjestu - selu Lepushe i vratio se kući raditi. Htio sam se nekako zahvaliti, ali nisam imao ništa konkretno za dati osim čokolade, a da mi baš nije neophodno (ili možda preskupo  ). Onda su me ovce podsjetile da bi mogli imati sira, pa sam priupitao: "Formaggio?". Došla je opet majka i izvadila iz nekog ormara sira i na moje inzistiranje jedva da su pristali uzeti novac za njega. Baš je bio prvoklasan. Možda isti kao što bi kupio na tržnici, ali bitna je ova priča oko njega. Na ovim svim mojim putovanjima, a i iz brojnih pročitanih putopisa, ako bi mogao izdvojiti neko "ajmo reći" pravilo, pokazalo se je da što su ljudi siromašniji to je gostoljubivost veća. Bez obzira na narodnost i religiju. Što dalje od turista, civilizacije i uobičajenih turističkih ruta, više će se ljudi radovati vama, a manje vašem novčaniku. Sigurno da i tu ima i iznimaka, ali još je sigurnije da globalizacija galopirajućim korakom sa svim svojim materijalnim "vrijednostima" osvaja i veoma zabačene i siromašne krajeve. Kada se sjetim čitajući ranije putopise iz prethodnog stoljeća, uvijek je tu bila neka doza romantike, zamišljanja kako bi ti krajevi i događaji po određenom opisu trebali izgledati. Danas sa tri klika interneta romantika za znatiželjnog čitaoca se brzo gasi pod najezdom velike količine novih informacija..      Uslijedio je nastavak kroz sjevernoalbansku Kelmendi regiju po istoimenom novoasfaltiranom putu koji je malo je reći prekrasan. Brojni strmi zavoji, klisure, riječice, pastiri sa stadima, pokoje selo i gotovo prazna cesta..Ljepši zadnji dan na ovoj turi nisam mogao poželjeti. Nakon dugog spusta prateći riječicu Cijevnu do mjesta gdje se ona odvaja u Crnu Goru, cesta se veoma oštro penje u desetak velikih serpentina do vidikovca na platou gdje izlazi iz kanjona, a potom slijedi novi dugačak spust sve do graničnog prijelaza Han i Hotit na Skadarskom jezeru. Negdje na spustu sam htio fotografirati ogromni križ od kamenja na brdu (ovdašnji stanovnici su većinom katolici). Otvorivši praznu torbicu na volanu gdje inače stoji fotoaparat uslijedio je hladan tuš.  Brzo sam se prisjetio da sam ga najvjerojatnije zadnji put vadio na vidikovcu kojih petnaestak kilometara nazad. Uzbrdo. Bilo je već kasno i pošto se ne bih stigao vratiti do tog vidikovca za danjeg svjetla, zamolio sam nekog čovjeka u prvoj kući da me prebaci do te lokacije autom. Čovjek je pristao, ali na žalost aparata više nigdje nije bilo. Kasnije sam se sjetio da sam ga vjerovatno odložio na bisagu iza zadnjeg sica i pošto sam imao slušalice, jednostavno nisam čuo kad je pao. Tokom cijelog dana sam ga vadio nebrojeno puta iz torbe na volanu, ali baš nakon tog vidikovca sam bio lijen, pa sam tu i tamo slikao samo telefonom. Aparat sa objektivom je bio otprilike vrijedan kao bicikl i sva ostala oprema zajedno, a jedino što me moglo malo utješiti je da sam dan-dva prije baš promijenio sd karticu tako da su mi bar ostale te slike. Doduše bez ovih najnovijih. Jebi ga.. Dva sata kasnije stigao sam u Podgoricu kod mojih drugih couchsurfera Ivane i Gorana Markovića..Goran je bio ljubitelj talijanskog nogometa i crnog vina, pa mi je nekako lakše bilo zaboravit na gubitak i održavati pristojan smješak na licu. Hvala im...Nakon prespavane noći ukrcao sam se sa biciklom na vlak. Ova pruga Bar - Beograd je izgrađena sedamdesetih godina prošloga stoljeća i na svojih 476 km ima oko 250 mostova u ukupnoj duljini od 15 kilometara i oko 250 tunela u duljini od nevjerojatnih 115 kilometara..        KELMEND ROAD  IVANA i GORAN MARKOVIĆ IZ PODGORICE    DETALJI S PRUGE  Time bih završio ovaj mali putopis sa ove proljetne ture 2017 i zahvalio svima na čitanju... |
, samo ostani i radi. Na kraju je počastio kavom i rakijicom, a ja sam morao obećati da ću razmisliti..
Te su definicije, smišljene kao dio znanstvene rasprave o alkoholnim pićima, zatim bile pripremljene na kavu.
... No vremena su se promjenila..Danas je pijenje kave i drugih kofeinskih napitaka tako rašireno i kod kuće ii na drugim javnim mjestima da je teško zamisliti učinke uvođenja kave i privlačnost prvih kavana. Suvremene kavane su blijede kopije svojih slavnih povjesnih prethodnica. No neka se obilježja nisu promijenila. Kava je i danas napitak zbog kojeg se ljudi sastaju da bi raspravljali, razvijali i razmjenjivali ideje i informacije. Ili dokoličarili.
i vozeći uz rub ceste sa naćulenim ušima, taj rizik i nije toliko velik, koliko god su ga ljudi skloni preuveličavati. Sa druge strane, ne znam zašto, ali iz iskustva je otpor zraka dosta manji kada zađe sunce. Ne mora to biti pravilo, ali često sam to tako doživljavao. Bicikl sa svim tim torbetinama baš i nije aerodinamičan, pa taj otpor radi razliku. Tako da je dosta lakše voziti po noći.
, kad tražeći ulicu gdje sam unajmio sobu, nailazim na neku lokalnu, izvana neuglednu gostionicu gdje su se zavukli novopazarski ljubitelji dobre kapljice. Bilo je tu i kartaša, i poslovnjaka, i galamdžija, i fine gospode, i raznih pečenja po stolovima, i vrećica sa jutrošnje pijace pod stolovima, baš gostionica u punom smislu te riječi. As it once was. Bez nepotrebnih mramornih šankova, spuštenih stropova, popločanih podova, nakićenih zidova. Jeo sam vrući kikiriki iz džepova, sisao pivo i kibicirao kartaše koji su za susjednim stolom igali remi i razmišljao kako je nas djecu stari naučio igrati ovu igru još u ranoj osnovnoj školi, kako bi imao s kim trenirati pred odlazak na kartanje sa ozbiljnijim igračima u neku drugu gostionicu možda sličnu ovoj.
Valjda je bilo stvar ponosa tko će koga propustiti na mjestima gdje se to moglo izvesti. Prva četvrtina autobusa je bila pregrađena kao njegova kabina u kojoj su okolo sjedili neki ljudi, vjerovatno familija i prijatelji. U toj kabini se jelo, pilo, pušilo, duvalo, galamilo, gestikuliralo.. U nekoliko navrata prolazili bi kraj nekakvih, nazovimo ih hindu kapelica, te bi se tu zaustavljali da on nakratko izleti van, te izmoli pokoju zdravo šiva – višnu mariju i potom se vraćao i pun elana stiskao gas još jače uz odobravanje ovijeh iz njegove kabine. Iskusniji putnici-zapadnjaci koji nisu to mogli gledati su spavali ili se pravili da spavaju, dok sam se ja koliko – toliko hrvao sa snom, pokušavajući upiti ponešto od atmosfere i događaja
. I nitko nije djelovao zabrinut zbog toga. Bilo mi je baš drago da sam u tom autobusu. A ni u ovom u Bosni, nije mi bilo loše. 
i otišli partijati. Sutra sve ovo ponavljaju obrnutim redoslijedom i vraćaju se kućama. Priznaje mi ovaj prvi, da je to malo naporno, ali da je to sve ugurao u budžet od stotinjak funti i da su chevapchichi always good reason to come here. I da je Balkan his favorite part of Europe. Bile su tamo još dvije Indijke iz Kanade, ali nisu nas baš doživile
Šator se skorio od mraza. Kameni blokovi okolo su bili gomile razbacanih stećaka (srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika) o kojima nitko nije brinuo. Zgarište od jučerašnje vatre je bilo na triput većoj udaljenosti nego se je to meni sinoć činilo. Možda oko tristotinjak metara udaljeno. Podno zgarišta je bilo i kršćansko groblje sa malom crkvicom.
) monahinja koja je bila u potrazi za psom koji se valjda izgubio u okolici. Baš sam se bio dvoumio da li da posjetim taj manastir, ali pošto nisam vidio nikoga ispred njega nekako mi se nije išlo. No, sada sam promjenio mišljenje, pa sam se spustio u dvorište i upitao ju da li mi može malo pokazati crkvu. Rekla je da sačekam. Za pet minuta je izašla neka druga, starija monahinja, sestra ili mati (ne znam baš hijerarhiju, te kako se kaluđerice nazivaju između sebe). Odmjerivši me, upitala da li želim pogledati staru crkvu oko koje se je izgradio manastirski kompleks. Pretpostavljam da je bila nadređena ostalim kaluđericama, jer je zauzela gard prema meni, ne kao prema turistu ili znatiželjniku, nego kao prema nekome koga treba podučiti. „Kakva ti je to odeća!“, „Pa ne krsti se tako!“, „Zar se ti nećeš pokloniti?“, „Ako ne znaš ponavljaj za mnom!“, „Pa jesi li ti uopšte kršten?“ neke su od rečenica koje su mi odzvanjale. Kasnije me odvela u mini trgovinicu i poklonila mi molitvenik i par ikona, te ispričala nekoliko priča o čudima koja su se dogodila u ovom manastiru. Zapamtio sam jednu, o ženi koja je iz nekog razloga – čini mi se da je bolovala on nečega, došla u ovdje i jedan dan se popela na dvjestogodišnji bor ispred crkve i ostala nekoliko dana na njemu. Odmah mi je palo na pamet da bih se i ja možda mogao popesti na njega, osvjetlati si obraz i možda biti dio nove priče koja će se prenositi šapatom među kaluđericama. Ali kada sam malo bolje vidio bor, vjerovatnija mi je bila teorija da ću možda biti dio nove priče, koja će se prenositi u nosilima 
