1. DRINA BEZ FILTERA
 RUTA (proljeće 2017) Šole je nemilice ganjao poluprazan autobus bosanskim cestama, želeći valjda nadoknaditi pola sata, koliko je kasnio u startu..Nije mi ni naplatio pola prtljage (šest torbi + bicikla) uz napomenu da ga ne spominjem u slučaju kontrole. Na autobusnoj u Jajcu, oglasio je brzinsku puš pauzu, pa sam se izašao malo istegnuti. Popušio je pola cigare, ostatak je ugasio u šari na autobusnoj gumi i potjerao putnike natrag. Do Sarajeva, nije se više pušilo.  Petnaestak godina ranije, jedan drugi šole, na putu izmedju Delhija i Kullu valleya u sjevernoindijskoj državi Himachal Pradesh je isto tako ganjao svoj šareni autobus, marke Tata, uskim planinskim putevima (iznad dubokih provalija), koji nisu dozvoljavali mimoilaženje osim na rijetkim mjestima. Tokom noći, kada bi naišlo kakvo vozilo iz suprotnog pravca, nije mu padalo na pamet da gasi duga svjetla, niti da popušta gas.  Valjda je bilo stvar ponosa tko će koga propustiti na mjestima gdje se to moglo izvesti. Prva četvrtina autobusa je bila pregrađena kao njegova kabina u kojoj su okolo sjedili neki ljudi, vjerovatno familija i prijatelji. U toj kabini se jelo, pilo, pušilo, duvalo, galamilo, gestikuliralo.. U nekoliko navrata prolazili bi kraj nekakvih, nazovimo ih hindu kapelica, te bi se tu zaustavljali da on nakratko izleti van, te izmoli pokoju zdravo šiva – višnu mariju i potom se vraćao i pun elana stiskao gas još jače uz odobravanje ovijeh iz njegove kabine. Iskusniji putnici-zapadnjaci koji nisu to mogli gledati su spavali ili se pravili da spavaju, dok sam se ja koliko – toliko hrvao sa snom, pokušavajući upiti ponešto od atmosfere i događaja  U neko doba, već se dobro razdanilo, pukla je guma, te se autobus zaustavio u selu i svi su izašli van iz njega. Da li sam otišao protegnuti noge, tražio nekakav wc ili pogodno žbunje ili se negdje naslonio i zakunjao, nisam više siguran, ali zapamtio sam da su svi negdje nestali osim možda dva – tri pospana bijelca nezainteresirana za bilo kakav razgovor. Nakon više od sata, slijedeći kadar što pamtim je graja i dolazak dvadeset – trideset, što poznatih što nepoznatih putnika od kojih je jedan kotrljao novopronašli kotač - gumu. Pretpostavio sam da su obišli dva – tri sela u potrazi za njom, kupeći nove putnike i znatiželjnike, srčući usputne čajeve i vukući pokoji dim charasa  , ako ga je tkogod izjutra nudio.Za razliku od šoleta iz prve priče ovaj nije ugasio svoju cigaretu u šaru autobusne gume i nije požurivao putnike da se što prije krene. Nije ni mogao i da je htio. Jer šara na novopronašloj gumi gotovo da i nije bilo. Ako kažem milimetar, pretjerat ću.  A nije i da mu se žurilo. Prošlo je još gotovo sat dok se nije zamijenio kotač i uz neprestanu muziku krenulo dalje. Autobus je bio pun života. „Ko to tamo peva!!!“. Indijska varijanta.   Nakon nekog vremena je opet pukla neka druga guma  . I nitko nije djelovao zabrinut zbog toga. Bilo mi je baš drago da sam u tom autobusu. A ni u ovom u Bosni, nije mi bilo loše.    HIMACHAL PRADESH 3/2003 Nakon šest godina, dolazim po drugi puta u Sarajevo, smještam se opet u hostel Ljubicu na Baščaršiji, te odlazim prošetati u mladu noć. Vraćaju mi se sjećanja iz prošlosti.Tada sam ovdje došao nakon nekoliko mjeseci putovanja, disao punim plućima, sreo sam neke drage ljude, pa mi je sad teško bilo nadmašiti dojam od prošlog puta. Ali to nije ni bio cilj. Nešto kasnije u hostel stižu dva mlada punašna Škota iz Edinburga. Oni su isto došli po drugi puta. Točnije jedan od njih je čini mi se slavio rođendan i pozvao drugoga. Doletjeli su taj dan nekim low cost letom u Tuzlu, pa tamo iznajmili auto i dovezli se ovdje, mene probudili  i otišli partijati. Sutra sve ovo ponavljaju obrnutim redoslijedom i vraćaju se kućama. Priznaje mi ovaj prvi, da je to malo naporno, ali da je to sve ugurao u budžet od stotinjak funti i da su chevapchichi always good reason to come here. I da je Balkan his favorite part of Europe. Bile su tamo još dvije Indijke iz Kanade, ali nisu nas baš doživile. Recepcioner je opleo drvljem i kamenjem po mladim Škotima, jer da su ostavili nered iza sebe, a još im je dao parking za đabalesku. Ovo me podsjetilo na anegdotu iz jednog beogradskog hostela od prije nekoliko godina kad su jednu večer došla dva policajca i tražila popis svih Šveđana koji su tamo bili smješteni. Ujutro su došla druga dvojica i ovaj put tražili Škote. Ovi od jučer zapamtili da počinje na Š. Naime, igrala se je kvalifikacijska utakmica Srbija – Škotska, pa su htjeli evidentirati navijače. Na kraju su škotski navijači postali udarna vijest jer su pomogli rasčistiti snijeg na stadionu da bi se utakmica uopće mogla odigrati..      SARAJEVO 3/2017 Sutradan, nakon kahvenisanja, opskrbe, razgledavanja i davljenju u neprevaziđenim bosanskim pitama  , spakirao sam torbe i krenuo u pravcu istoka planirajući da za dva dana vatam Drinu.Što se tiče pita i pitaca, savijača i bureka, zvrkova i prstiju ili kako god ih zovu u okolnim državama ili regionu, ovdje su one još uvijek, čini se nacionalni ponos. Iza vratiju koja se mogu vidjeti s onu stranu pulteva u ovdašnjim pekarama, se (još) uvijek nalazi Suljo u bijeloj majici (sa pokojom rupicom ), koji brašnjavim (i dlakavim) rukama rasteže svježe jufke i puni ih sirom, zeljem, krumpirom ili mesom, umjesto da ih prodavačica sa špangicama i rukavicama prije posla i između gužvi, sama peče poluzaleđene u hajtek konvektomatu. No, da se ne zavaravamo, mlinari se brzo šire, pa će skoro doći i toj pekarskoj tradiciji kraj, iza onih vrata više neće miriti, Suljo će ponekad Muji i Fati razvući pite kod kuće, a oni će njega ponekad ugostiti u vicevima. No, vratimo se na put.. Nakon što duže vrijeme nisam biciklirao (sa bisagama), u kombinaciji sa današnjim prvim danom i sa usponom preko planine Romanije, odmah me stisnula upala i vrtio sam film „Što mi je ovo trebalo!“  , ali nekako sam se potješio misleći na bogatu trpezu kupljenu na sarajevskoj tržnici. Već se je laganao spuštao mrak, pa je trebalo još pronaći nekakvo mjesto za kamp. Upao mi je u oko jedan brežuljak između sela na Podromanijskoj visoravni. Tu bih trebao biti zaštićen od auto farova i eventualnih prolaznika, pošto je rano padao mrak. Odgurao sam bicikl na brdašce, odabrao neko mjesto za šator i sjeo odahnuti prije postavljanja istog. Ma jedva da sam sjeo, kad netko se dovezao kolima sa druge strane na isto brdašce i ostavio upaljene farove. Nakon desetak minuta sam upalio čeonu lampu i krenuo prema autu razmišljajući da je bolje da se javim sam, pa zamolim za dozvolu da prenoćim (ukoliko je to njegova zemlja) ili da bar vidim što tu traži. Međutim, u autu više nije bilo nikoga, unatoč upaljenim svijetlima, pa sam se vratio zaobilazeći nekakve kamene blokove. Primjetio sam da je netko zapalio vatru nedaleko iza auta, a ubrzo potom čovjek (ili više njih) se vratio u auto, te se njime spustio sa brdašca - brežuljka i odvezao. Teško mi je bilo po mraku procijeniti udaljenost te vatre, koja se širila i nisam bio siguran da li ju je netko ostao nadgledati ili ne. Nisam ni znao da li će se širiti u mome pravcu, ali sam bio preumoran da tražim novo mjesto i odlučio sam čekati . Dok sam večerao već je postajalo hladno, namjestio sam šator i odlučio se ušuškati u vreću i ostati budan još neko vrijeme da se uvjerim, kako vatra neće okrenuti u mome pravcu. Bio sam gotovo siguran da ju je netko zapalio s namjerom da spali travu i korov, ali mi nije bilo jasno zašto se to radilo po mraku.. Slijedeće što se sjećam, probudio sam se i bilo je jako hladno. Obukao sam sve na sebe, u šatoru je, ako je vjerovati bicikl kompjuteru bilo oko 2-3 stupnja, a imao sam osrednju vreću za spavanje (comfort 0-5). Provirio sam prema vatri koja se činila možda zericu dalje i opet zaspao. Nakon još nekoliko buđenja od hladnoće omotao sam se i astrofolijom i nekako dočekao jutro. Čitajući himalajske i slične zapise, gdje bude po -30 u šatorima, onda mi ovo izgledaju smješni uvjeti, ali ipak nisam mogao pošteno spavati. Vjerovatno se uvukla hladnoća u kosti, dok sam dugo čekao vani i motrio vatru. Sa izlaskom sunca, izašao sam i ja.  Šator se skorio od mraza. Kameni blokovi okolo su bili gomile razbacanih stećaka (srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika) o kojima nitko nije brinuo. Zgarište od jučerašnje vatre je bilo na triput većoj udaljenosti nego se je to meni sinoć činilo. Možda oko tristotinjak metara udaljeno. Podno zgarišta je bilo i kršćansko groblje sa malom crkvicom.Dakle optička varka. Ali dobro je došla za dramatiku..   VATRA NAVEČER   NEKROPOLA STEĆAKA ( GORE DESNO JE ZGARIŠTE OD PRETHODNE VEČERI) Slijedeći dan polagano, napuštam Podromaniju i iza Rogatice ulazim u kanjone, prvo Prače, a potom i Drine.. Zavoji, tunelčići, oštre litice, rijeke, priroda u svom sjaju, mam čovjek zaboravi na teškoće i poželi da vožnja potraje što duže.. Ipak trebalo je biti na oprezu u ovim krajevima, jer, ako citiramo andrićevog junaka Starinu Novaka, koji je ostarjevši morao napustiti hajdukovanje po Romaniji, ali je ovako rekao svome nasljedniku Grujici: "Kad sjediš u busiji (zasjedi), ti dobro gledaj putnika koji naiđe. Kad vidiš da jordamli (ponosito) jaše, a na njemu crveni džemadan (muško odijelo) i bijele tozluke (dokoljenice) to je Fočak (stanovnik Foče). Udri odmah jer taj ima i na sebi i u bisagama. Ako vidiš siromaški odjevena putnika, oborio glavu i poklopio se po konju, kao da je u prošnju pošao udri slobodno, to je Rogatičanin. Takvi su svi tvrdice i tutumraci, a puni para kao šipak. Ali ako vidiš neku divaniju (lud čovjek), prekrstio noge na sedlu i pjeva iza glasa ne udaraj i ne kaljaj ruke uzalud, nego pusti trice nek prođe; to je Višegrađanin, a taj ništa nema, jer se u njih para ne drži.  Dakle, "glumeći" divaniju, stižem u popodnevnim satima na mjesto gdje Drina izbija cijelom težinom svoje vodene mase, zelene i zapjenjene, iz prividno zatvorenog sklopa crnih i strmih planina, gdje stoji veliki, skladno srezani most od kamena, sa jedanaest lukova širokog raspona (citat Ive Andrića)  JAHORINA  NIKAD NIJE KASNO  ROGATICA  RIJEKA PRAČA     DRINA Most je građen po nalogu velikog vezira Mehmed paše Sokolovića. U romanu "Na Drini ćuprija" se opisuje kako su pojedini dječaci odvođeni na konjima u sepetima (košarama), kao danak u krvi put Stambola (Istanbula). Jedan od tih dječaka je bio iz visokog sela Sokolovića sa zapadne obale Drine, koju se tada prelazilo skelom, na mjestu gdje je kasnije izgrađena ćuprija. Most je obnavljan nekoliko puta, što zbog vojnih razloga, a djelom i zbog poplava. Kako se u romanu spominje da nije prošla ni jedna generacija stanovnika kasabe koja ne pamti velike poplave, tako nažalost, nije prošla niti jedna generacija koja ne pamti ljudska stradanja, pokolje i ubijanja sve do dana današnjega. Zbog svoje vjekovne pogranične pozicije i strateške važnosti mnoge vojske su dolazile i odlazile preko tog mosta. A stanovnici su redovno najebali. Zavisno jel se krstili il klanjali. U današnjem Višegradu, osim ćuprije gotovo da i nema ničega starijeg od stotinjak godina. Ali da bi se to nadomjestilo pobrinuo se jedan čuveni režiser. Na mjestu nekadašnje kasabe izmađu rijeka Rzav i Drine izgrađena je zadnjih desetak godina nekakva replika kamenog grada, kao mješavina raznih stilova koji su se smjenjivali kroz ovdašnju povjest. Pošto su ih Otomanska imperija, Austrougarska i Kraljevina SHS propustili izgraditi tokom svog boravka. Koliko god ta investicija donijela dobrog i otvorila nova radna mjesta i pridonijela razvitku ovoga kraja kroz turizam, malo je reći da je kulturološki kič. Ismijavanje povješću. Anti Andrić grad. No, možda je to je samo moje subjektivno mišljenje. Život treba ići dalje. A i ja za njim. Uz zvukove ove predivne sevdalinke (https://www.youtube.com/watch?v=dIsUFGiCJpE ) , rijeku Rzav koja prati cestu i zalazak sunca iza leđa, valjalo je krenuti i potražiti konak, te se dobro odmoriti, prije sutrašnjeg uspona na Šargan. U lijepom starom gradu Visegradu gdje duboka Drina valovima tece ostade mi samo tuzna uspomena asikovah s dragom skoro svako vece A i jutros slusam, pjevaju slavuji na Bikavcu brdu grada Visegrada ustaj, curo mala, ruzo procvjetana vec je zora rana Drinu obasjala Evo sam ti dos'o, sjedim na Bikavcu slusam, Drina huci, novi dan se radja sve je kao nekad, pjevaju slavuji samo tebe, draga, na Bikavcu nema Visegrade grade, gdje je moja draga ko da sa mnom nikad sretna nije bila gledao sam Drinu dok me je ljubila zar je nase noci vec zaboravila  VIŠEGRAD    "ANDRIĆ GRAD"  MOST NA RZAVU Petnaestak kilometara istočno od Višegrada se nalazi današnja granica BiH i Srbije, a prije toga granica između dvije socijalističke republike unutar SFRJ. Sa malim pomacima prema Drini, bila je tu granica nekadašnje Austougarske monarhije i Kraljevine Srbije, prije toga granica Otomanskog carstva i Srbije, a još prije granica između bosanskog i beogradskog pašaluka unutar Otomanskog carstva. Nedaleko prije granice se nalazi stari srpski manastir Dobrun, nebrojeno puta rušen i građen iznova, a istoimeno predratno većinski muslimansko mjesto je spaljeno u posljednjem ratu, a danas ono malo novopridošlog i povratničkog stanovništva zajednički preživljava radeći na plantažama jagoda, malina i aronija. U plantaže je investirao prognanik - povratnik iz istoimenog sela koji je postao uspješan dizač utega i world strongest man natjecatelj u Danskoj za vrijeme dok je bio prognanik. Tako mi je ispričao čovjek na cesti, dok sam ga znatiželjan pitao o plantažama. Ubrzo nakon što se pređe granica Srbije dolazi se u Mokru goru, selo podno planine Šargan. Selo je najpoznatije po obnovljenoj uskotračnoj željeznici, tj njezinom djelu nazvanom Šarganska osmica. Pruga savladava zračnu udaljenost od 3,5 km, visinsku razliku od 300+ metara, petljom u obliku osmice dugom oko petnaestak kilometara sa dvadesetak tunela i nekoliko mostova. Nažalost, pošto željeznica kreće sa vožnjama od prvog aprila, a ja sam došao nekih tjedan dana prerano, nisam mogao osobno doživjeti njezine ljepote i preostalo mi je da ove sve podatke samo prepišem sa prospekta  . Umjesto ugodne vožnje uskotračnom željeznicom, trebalo se dobro najesti i napuniti energijom; čitaj slatkišima te oznojiti i savladati visinsku razliku do Šarganskog prijevoja . Ovdje treba spomenuti i drugu turističku atrakciju Drvengrad ili Kustendorf, etnoselo na obližnjem brdu Mećavnik, gdje se održava filmski festival i programi sličnog sadržaja.  MANASTIR DOBRUN  SELO DOBRUN (EKIPICA ME POZVALA NA ČAJ)  MOKRA GORA (USKOTRAČNA ŽELJEZNICA)    KUSTENDORF ILI DRVENGRAD  SELO JE TU, AL NIGDJE NIKOGA DA PONUDI Nakon što se prijeđe prijevoj preko Šargana, na lijevoj - sjevernoj strani se otvara vidik na Nacionalni park Tara, vjerovatno najljepši park u Srbiji. Poznat po iznimno razvijenom ekosistemu, sa više od 1000 biljnih vrsta od kojih je najpoznatija endemska Pančićeva omorika, crnogorično stablo koja naraste i do pedeset metara. Sa sjeverne strane parka se nalazi kanjon Rijeke Drine, drugi najdublji nakon kanjona Tare. Da ne bude zabune, treba razlikovati planinu Taru u Srbiji i rijeku Tara u Crnoj gori. Za park sam prvi put čuo nakon gledanja filma "Ptice koje nikad ne polete" koji je djelomično sniman tamo. Jedan od najljepših igranih filmova snimanih u prirodi, nakon kojeg i najveće tvrdice puštaju suze. Obavezno pogledati.  Još istu večer, potegao sam do Užica, jer se javila couchsurferica Artu (Vesna) sa pozitivnim odgovorom za smještaj. Pisalo joj je na profilu da ima više od šesto referenci, što nemaju valjda svi moji dosadašnji gosti i domaćini zajedno. Živi u kući u predgrađu Užica, a preko ljeta radi u Boki Kotorskoj. Voli Južnu ameriku, crno vino, planine i svuda putuje stopom. Za Ameriku i planine, ovaj puta nije bilo vremena, ali smo zato otišli stopom u grad na vino. Dakle solidnih 50%, uz interesantantnu razmjenu iskustava sa putovanja..Malo me je bockala, jer sam mješao crno vino sa malo mineralne (širine prsta). To me još pokojna baba iz Like naučila, dok sam bio dječarac od desetak godina. Ona je uvijek pila tako. Sebi čašu crnog (Slovin ili Ždrepčeva krv) sa prstom radenske, a meni bi u čašu radenske točila prst crnog. S vremenom sam smanjivao radensku. Ali, ne lezi vraže. Jedna od knjiga koju sam ponio sa sobom i čitao, zove se „Povijest svijeta u 6 čaša“. Jedna od njih je bila i vinska. Pa ću malo kroz ove tekstove provući i neke crtice iz drevnih običaja, čisto da se narod obrazuje. Dakle, arheološki dokazi kažu da je vino prvi put proizvedeno tijekom neolitika u gorju Zagros na području današnje Armenije i sjevernog Irana. Proizvodnju su omogućila tri čimbenika, prisutnost divlje euroazijske vinove loze, dostupnost žitarica za stvaranje zaliha hrane u zajednicama koje su proizvodile vino i izum lončarstva oko 6000 p.n.e. neophodnog za proizvodnju, skladištenje i posluživanje vina. Vino se sastoji od fermentiranog soka zgnječenog grožđa.Prirodne kvaščeve gljivice na koži bobica pretvaraju šećere u soku u alkohol. Prema tome vjerojatno su pokušaji skladištenja grožđa ili soka od grožđa na duže vrijeme u lončarskim posudama doveli do stvaranja vina. Homerova Odiseja napisana u osmom stoljeću p.n.e. opisuje riznicu mitskog junaka Odiseja „u kojoj su ležale hrpe zlata i bronce, odjeće u škrinjama i obilje mirisnog ulja i vrševi slatkog, starog vina. Grčki pristup vinu razlikovao se od drugih kultura prvenstveno po običaju mješanja vina s vodom. Vrhunac društvenog napretka bio je ispijanje te mješavine na privatnoj zabavi ili symposionu. Pijenje finog vina bez mješanja s vodom Grci i posebno Atenjani smatrali su barbarskim. Vjerovali su da samo Dioniz može piti čisto vino. Čitaj dalje; Uopće ne piti vino bilo je jednako loše kao piti ga bez vode. Grčki običaj mješanja vina i vode bio je kompromis između barbara koji su ga prekomjerno pili i onih koji ga uopće nisu pili. Cilj symposiona je bilo držati okupljeno društvo na granici između trezvenosti i pijanstva, da bi mogli uživati u slobodi jezika i osloboditi se briga, a da ne postanu nasilni kao barbari. Vina su se pila iz nekakvih kratera, iz prvog se pilo za zdravlje, iz drugog za ljubav i užitak, a iz trećeg za san. Dakle, znala je baka dobro šta radi i bez literature. Meandri rijeke Zapadne Morave, stiješnjeni između planina Ovčar i Kablar čine Ovčarsko – kablarsku klisuru, koja je možda najpoznatija po brojnim starim manastirima. Ima ih desetak, a jedan je smješten i u Ovčar banji koja je opet poznata po termalnim izvorima, gdje sam se zavukao u napušteni kamp slijedeću večer. Izjutra se pokazalo da kamp ipak nije baš napušten, jer me je novi vlasnik zemljišta iznenadio na odlasku. Spominjao je neku miliciju, pa sam ja spominjao da ću mu platit noćenje, pa je on rekao da ne treba, sačekao da se spakiram i poželio mi sretan put.  SPOMEN NA IZGRADNJU PUTA UŽICE - ČAČAK 1960 (12000 MLADIĆA I DJEVOJAKA U 115 OMLADINSKIH RADNIH BRIGADA)  DOMAĆICA VESNA      NAPUŠTENI KAMP U OVČAR BANJI Koji kilometar dalje na sjevernoj strani Zapadne Morave, nailazim na planinarski dom Kablar, odmah iznad manastira Nikolje, koji se nalazi na samoj rijeci. Ispred toga doma sam se zagledao u planinarsku kartu koja je tamo bila postavljena. Ubrzo nailazi mlada (i zgodna  ) monahinja koja je bila u potrazi za psom koji se valjda izgubio u okolici. Baš sam se bio dvoumio da li da posjetim taj manastir, ali pošto nisam vidio nikoga ispred njega nekako mi se nije išlo. No, sada sam promjenio mišljenje, pa sam se spustio u dvorište i upitao ju da li mi može malo pokazati crkvu. Rekla je da sačekam. Za pet minuta je izašla neka druga, starija monahinja, sestra ili mati (ne znam baš hijerarhiju, te kako se kaluđerice nazivaju između sebe). Odmjerivši me, upitala da li želim pogledati staru crkvu oko koje se je izgradio manastirski kompleks. Pretpostavljam da je bila nadređena ostalim kaluđericama, jer je zauzela gard prema meni, ne kao prema turistu ili znatiželjniku, nego kao prema nekome koga treba podučiti. „Kakva ti je to odeća!“, „Pa ne krsti se tako!“, „Zar se ti nećeš pokloniti?“, „Ako ne znaš ponavljaj za mnom!“, „Pa jesi li ti uopšte kršten?“ neke su od rečenica koje su mi odzvanjale. Kasnije me odvela u mini trgovinicu i poklonila mi molitvenik i par ikona, te ispričala nekoliko priča o čudima koja su se dogodila u ovom manastiru. Zapamtio sam jednu, o ženi koja je iz nekog razloga – čini mi se da je bolovala on nečega, došla u ovdje i jedan dan se popela na dvjestogodišnji bor ispred crkve i ostala nekoliko dana na njemu. Odmah mi je palo na pamet da bih se i ja možda mogao popesti na njega, osvjetlati si obraz i možda biti dio nove priče koja će se prenositi šapatom među kaluđericama. Ali kada sam malo bolje vidio bor, vjerovatnija mi je bila teorija da ću možda biti dio nove priče, koja će se prenositi u nosilima . Još me i pred sam rastanak, pozvala da ostanem na doručku, koji će se ubrzo iznijeti na stol, točno ispod bora. No, izmotavajući se, rekao sam da nisam gladan (a bio sam), plašeći se da ću postati predmet podsmijeha, jer sam neznalica oko nekih običaja i nedovoljno jasan sam prema sebi oko stvari koje želim ili ne želim. Vozeći se dalje, te razmišljajući o događajima, nisam se mogao oteti dojmu da nisam postupio ispravno. Stara kaluđerica jest bila stroga i možda nije imala diplomatskih vještina, ali je bila iskrena i prema onome što radi i prema sebi i prema svojim uvjerenjima. Trebao sam ostati i istrpiti šta je trebalo, mogao sam im ponuditi pomoć oko vrta, oko kuhinje, oko raznih „muških“ poslova, te zadobiti poštovanje. Možda sam se mogao i popesti nakon par dana vježbe na to stablo. A mogao sam i dozvoliti da me nauče svemu onome u čemu sam bio neuk, pa onda otići. Ali nisam, pravdao sam se, sam sebi, da mi se žuri, jer ako želim odraditi predviđenu rutu do tog i tog datuma, nemam baš vremena za zadržavanja. Opravdavao sam se i prijašnjim iskustvima iz raznih vjerskih objekata, koji su naplaćivali ulaze, prodavali sve i svašta i nekako odisali materijalizmom. Ali sada, kada sam se ja trebao malo sagnuti, istrpiti i možda otvoriti srce pred bogom i pred samim sobom, nekako sam to radije zaobišao. Ono šta možda razlikuje duža putovanja od ovih kraćih je veća sloboda, manja ograničenost vremenom i ciljem. Naravno da je i to relativno, ali ako je samo putovanje i sve ono šta doživimo usput samo po sebi cilj, onda se manje držimo nekakvih zadanih planova, a više improviziramo i slobodno mogu reći, više uživamo i više smo opušteni. Bar je tako nekako iz mojih dosadašnjih iskustava. Naravno da neke stvari diktiraju tempo i rutu kao npr. novac, vize, hrana, klima, umor, suputnik ili suputnica, obitelj, djeca, ljubavnica, posao, zdravlje itd. Konkretno, ovo putovanje sam htio bazirati oko posjeta Sandžaku, Kosovu i Metohiji i znao sam da imam oko petnaestak dana na raspolaganju. Trebalo je pronaći način kako se transportirati što bliže tom području, dočekati (ako se može) prozor relativno lijepog vremena, pa napraviti neki grubi plan. I onda pratiti otprilike, "prolazna vremena" i prilagođavati (čitaj; mjenjati) svakidašnje usputne ciljeve..Dakle, pošto sam odredio Sarajevo i Podgoricu ili Bar za najpovoljniju polaznu i odlaznu točku, onda je dolazak na; i odlazak sa; tih zadanih točaka - destinacija već odredio gotovo trećinu vremena kojeg sam imao na raspolaganju.. Pa opet treba proći par dana, da se stekne određena kondicija, pa dok se naviknemo na ograničeni komfor i onda kad čovik taman prebaci sklopku i počme uživasti već treba ići kući. No, da se ne bi donio pogrešan zaključak,nije mi bilo loše, uživalo se svaki dan..   ZAPADNA MORAVA   PLANINARSKE STAZE    MANASTIR NIKOLJE (I STARI BOR PORED CRKVE) (nastavit će se..) |
