Pregled posta

2. STANI IBAR VODO

RUTA ( proljeće 2017 )


ZAPADNA MORAVA




Nedaleko grada Kraljeva se slijedeću večer uključujem na Ibarsku magistralu koja prati istoimenu rijeku, na jug sve do Crne gore. Ubrzo pada noć, a kako su naseljena mjesta ovdje rijetka, odlučio sam voziti dalje prema Raškoj, pa vidjeti dokle ću izdržati prije nego mi se počne spavati. Sa jedne strane nije pametno voziti noću po neosvjetljenim putevima, jer se time povećava teoretska šansa da vas netko udari autom ili kamionom ili da nekom padne na pamet da vas opljačka. No, uz mjere opreza, dobro osvjetljenje, dobro naoružanje i vozeći uz rub ceste sa naćulenim ušima, taj rizik i nije toliko velik, koliko god su ga ljudi skloni preuveličavati. Sa druge strane, ne znam zašto, ali iz iskustva je otpor zraka dosta manji kada zađe sunce. Ne mora to biti pravilo, ali često sam to tako doživljavao. Bicikl sa svim tim torbetinama baš i nije aerodinamičan, pa taj otpor radi razliku. Tako da je dosta lakše voziti po noći.
Nakon nekih dvadesetak kilometara, nailazim podno srednjovjekovne utvrde Maglič iz četrnaestog stoljeća, na lijepu livadicu kao stvorenu za kampiranje. Tu je bio uski mostić preko Ibra, tragovi konja i prazne vreće od pijeska. Netko je preko dana nasipavao pjeskom stazicu koja je vodila na vrh brda do utvrde, a konj je nosio vreće uzbrdo. Ali sada nije bilo nikog. Tu i tamo su se čuli glasovi kamiondžija koji su se zaustavljali na obližnjem ugibalištu da bi natočili vode.
Izjutra, dok sam se pakirao, naišao je neki žućkasti pas. Mjerkao me prvo iz daljine, pa se približio skroz. Šepao je na jednu nogu i odmah se je počeo umiljavati kao da mu je zadnji put. Imao sam u torbi komad prvoklasnog mesa koji sam vukao još od Sarajeva. Dimljeni ramstek. Odrezao sam mu polovicu, pobacao mu preostali kruh i nahranio ga. Odmah me je zavolio kao najrođenijeg. Poslije se opet umiljavao, a meni je bilo toplo oko srca. Da je postojala i najmanja šansa da ga mogu hraniti zauvijek, onda je ovo bila idealna prilika da ga povedem. Poslije je onako šepav, sprintao za biciklom dobra 3-4 kilometra. Borio se za goli opstanak. Pa, kad bi naišao auto, ja bih usporavao da mu dođem sa lijeve strane, kako ga auto ne bi pregazio. Nakon nekog vremena, me nije više mogao pratiti, pa je odustao.
Još nisam ni prestao razmišljati o njemu, kad, nailazim po cesti na gotovo identičnog psa. Samo što ovaj nije šepao. Kada sam se zaustavio, on baš i nije pokazivao namjeru da dođe mada sam ga pozivao. Želio sam se iskupiti i dati mu svo preostalo meso. Zaletio sam se za njim i bacio mu odrezak, ali je on bježao kao da sam đavao juri za njim. Podigao sam meso sa ceste, okrenuo opet za njim i jedva sam ga opet ulovio. Ponovno sam dobacio odrezak pred njega i stao misleći da se možda boji bicikla. Ne da ga nije ni pogledao nego je bježao još brže i još bar pol kilometra prije nego šta se okrenuo prvi puta da vidi dali je odmakao na sigurno. Nevjerovatno. U sat vremena u psećim očima sam se transformirao iz anđela u demona. Pokupio sam meso i stavio u džep i zaključio da je pas okorijeli vegetarijanac.


MOSTIĆ PREKO IBRA


POGLED NA TVRĐAVU MAGLIČ ( IZ ŠATORA )



KAMP UZ RIJEKU


MOJ ŠEPAVI PRIJATELJ


I NJEGOVA MARENDA


VEGETARIJANAC NI DA ČUJE

Vozeći dalje kanjonom Ibra, sa lijeve strane se otvara planina Kopaonik, a sa desne Golija. Kada se pogleda reljef onda se vidi da je to zapravo najbrdovitija regija u cijeloj Srbiji. Zatim prolazim kroz grad Rašku, a potom napuštam Ibar i skrećem prema Novom pazaru.
Taj grad je bio nekad sjedište Novopazarskog sandžaka, značajne pokrajine u Osmanskom carstvu. Danas se ta pokrajina proteže preko dvije države: Srbije i Crne gore. Karakterizira ga većinski muslimansko ili točnije bošnjačko stanovništvo. Samim gradom dominira čaršija, otomansko obilježje koje karakteriziraju brojni dućani, džamije, česme i gomile raje na ulicama. Najveći proizvođač jeansa, najveći uvoznik i distributer turske "markirane" garderobe i grad sa najmlađom populacijom u Srbiji. Bar tako mi napriča mesar dok mi je rezao dimljenu govedinu. Koja će na kraju opet završiti psima. Kaže on, da dok je Slobo ratovao devedesetih, raja nije izlazila iz spavaćih soba, a kad su već u spavaćima šteta je bilo gubiti vrijeme I tako danas, pola grada ima 25-30 godina.


IBARSKA MAGISTRALA


SPOMENIK VOJNICIMA IZ PRVOG SVJETSKOG RATA


KOPAONIK U POZADINI


NIŠTA BEZ GURANJA


ČIKA RADE I NJEGOV TRIDESET GODINA STAR BICIKL SA RETROVIZOROM


ZATO RADE IMA RETROVIZOR


RAŠKA OBLAST JE PODRUČJE NAJSTARIJIH CRKVI U SRBIJI


Računao sam na smještaj u hostelu "Kan", koji je pokazat će se bio zatvoren, pa sam se na savjet lokalnog taksista smjestio u sobi kod nekog trgovca Turčina za pola cijene hostela, pristojnih pet eurića. Nešto kasnije šetajući čaršijom, privukla me mirisom tradicionalna radnja tetovska leblebdžinica, gdje se je pekao kikiriki, slanutak, razne sjemenke i slični orašasti plodovi, tako da se je to moglo kupiti i grickati još toplo.
Ali achtung, puni džepovi vrućeg kikirikija, a nigdje piva za kupit. Ne prodaju, vlast zabranila, hodža zabranio, nije običaj, tko će ga znati. Već sam se pomirio sa presušenim grlom, kad tražeći ulicu gdje sam unajmio sobu, nailazim na neku lokalnu, izvana neuglednu gostionicu gdje su se zavukli novopazarski ljubitelji dobre kapljice. Bilo je tu i kartaša, i poslovnjaka, i galamdžija, i fine gospode, i raznih pečenja po stolovima, i vrećica sa jutrošnje pijace pod stolovima, baš gostionica u punom smislu te riječi. As it once was. Bez nepotrebnih mramornih šankova, spuštenih stropova, popločanih podova, nakićenih zidova. Jeo sam vrući kikiriki iz džepova, sisao pivo i kibicirao kartaše koji su za susjednim stolom igali remi i razmišljao kako je nas djecu stari naučio igrati ovu igru još u ranoj osnovnoj školi, kako bi imao s kim trenirati pred odlazak na kartanje sa ozbiljnijim igračima u neku drugu gostionicu možda sličnu ovoj.



PREDGRAĐE