3. KOSOVOM I METOHIJOM
 RUTA Nakon prolaska kroz mjesto Ribariće, cesta prati rijeku Ibar, koja ovdje prerasta u Gazivodsko jezero, a ubrzo nailazim i na najmlađu granicu u cijeloj regiji. Malo me je i preplavilo zadovoljstvo, pošto sam time, pedalirajući, kompletirao sve balkanske pečate u pasošu. Iza granice cesta uz jezero je gotovo pusta, ali i prelijepa u isto vrijeme. Od malobrojnih auta što bi prošli, bio je velik postotak onih bez ikakvih tablica. Neki su se švercali, a neki vjerojatno nisu mogli ni spojiti za registraciju, što se jasno moglo vidjeti po markama automobila. Ubrzo prolazim kroz mjesto Zubin potok, jednu od "enklava" iz zajednice srpskih općina u sjevernom Kosovu.Ovdje se plaća dinarima kojih više nisam imao, pa sam htio promijeniti nešto novca, ali žena u trgovini sumnjičava, ni vidjela ni čula za kune  . No, kao i mnogo puta dosada, kad bih spomenuo da sam iz Rijeke, u bilo kojoj balkanskoj državi, to bi mi nerijetko otvaralo neka vrata, rješavalo tekuće probleme itd.. Često bi se tu negdje našao netko tko ima nekog u Rijeci ili je i sam bio tamo u vojsci, studirao, radio u "3 maju" i sl. Znao sam ušićariti u to ime pokoje pivo, pokoju preporuku za lokalne puteve, spavanje, večeru..kako kada. Ovaj puta je to bilo pivo, informacije i ugodan razgovor sa lokalcima. Dakle iz mojih iskustava "grad koji teče" je na vrlo dobrom glasu Još istu večer prelazim preko mosta na rijeci Ibar koji dijeli sjevernu Kosovsku Mitrovicu od južne, albanske Mitrovicë. Most su čuvale talijanske snage iz KFOR -a, ali nije baš bilo puno ljudi na njemu, tek pokoji pješak. Bilo je već kasno, hoteli su bili (pre)skupi, pa me neki taksist uputio na Miodraga (ili je ipak bio Milorad ) koji je živio u obližnjem neboderu i koji na pitanje za cijenu noćenja odgovara "kauč je tvoj, daj šta daš". Priča on da se ljudi snalaze kako stignu, zakona baš i nema za sve, proveo je svoje zlatne dane na Hvaru. Kaže da je Titova Mitrovica za Jugoslavije bila povezana prugom sa Beogradom i solunskom lukom, gdje se odvozio znatan dio ruda uglavnom olova i cinka koji se kopao u obližnjem kompleksu rudnika Trepča. Kompleks rudnika je onomad zapošljavalo više od 20 000 radnika, a "stariji" će se sjetiti najvećeg štrajka rudara u bivšoj državi '89 godine, danima udarne vijesti na televiziji, potaknutog ukidanjem autonomije AP Kosova. Sa prozora njegovog stana se može vidjeti čuveni spomenik rudarima iz drugog svjetskog rata i stadion F.K. "Trepče" koja je 1978. u svojoj jedinoj prvoligaškoj sezoni izgubila finale kupa maršala od N.K. Rijeke kojoj je to bio prvi trofej.  GAZIVODSKO JEZERO  NEK SE NAĐE  POGLED NA MITROVICU I SPOMENIK RUDARIMA  MOJ DOMAĆIN I NJEGOVA PODSTANARKA  MOST RAZGRANIČENJA U MITROVICI  NEMA ŽURBE Slijedeća stanica je bila Priština, glavni i najveći grad na Kosovu. Na prvi pogled se može vidjeti svježe ulickani centar i arhitektura iz sredine dvadesetog stoljeća. 1947 godine je donešena politička odluka da Priština postane glavni grad i započinje modernizacija i naseljavanje. Do tada je imala izgled orijentalnog grada. Od dvadesetak hiljada stanovnika 1945, grad je narastao na stotinjak hiljada početkom osamdesetih, a danas ima više od 200 000. Ako je za vjerovati mladom hostelskom recepcioneru, tokom radnog tjedna se stanovništvo i udvostruči jer puno ljudi iz šire okolice radi u glavnom gradu. No, imala je Priština povjesni značaj i prije drugog svjetskog rata mada ne toliki kao Prizren. Sutradan,nakon jutarnjeg razgledanja glavnog grada, uputio sam se prema obližnjem naselju Kosovom polju misleći da ću tamo naići na spomen obilježja bitke iz 1389. No, zahvaljujući lokalnom prometnom policajcu koga sam srećom priupitao za put, saznajem da je istoimeno naselje (ustanovljeno u dvadesetom stoljeću) kojih desetak kilometara južnije, a spomenik Kosovskom boju se nalazi na Gazimestanu, sjeverozapadno od Prištine. Nedaleko od spomenika se nalazi i Gazimestan turbe, kao i Murat turbe (grobnica sultana Murata). Grobnicu je prvobitno podigao njegov sin Bajazit koji je i naslijedio predstolje nakon Muratove smrti, a čim je naslijedio tron dao je ubiti vlastitog brata. Petnaestak godina kasnije i sam će umrijeti nakon poraza od Timura Lenka mongolsko- turskog osvajača kojom prilikom je živ zarobljen, kao jedini sultan u povjesti kojemu je to uspjelo.  Prilikom posjete spomeniku kojega je čuvala kosovska policija i dva lokalna psa, na istom onom mjestu gdje je 89' Slobo održao govor koji će po mnogima označiti uvod u raspad Jugoslavije, jedan od dva psa je odlučio da je "opet" došlo vrijeme za akciju, te me prišuljavši se sa lijevog boka, ujeo iz čista mira kroz nogavicu. Nakon što sam se snašao i uzvratio kamenjem, čuvar se razbudio te izašao iz kućice, zatražio dokumenta i tu je došlo do primirja.   U sklopu obližnje grobnice sultana Murata, se nalazi i mali mauzolej sa interesantnim podacima i replikama osmanskih nošnji. Dojmila me se priča o otomanskim vojnim orkestrima Mehterima, čiji su bubnjevi, trube, činele itd motivirali janjičare i tjerali strah u kosti protivnicima. Smatraju se za najstarije vojne orkestre na svijetu. Ottoman attack marsh  MEHTER - VOJNI ORKESTAR   GLAVNA PRIŠTINSKA ULICA  ZGRADA HOSTELA   I POGLED IZ NJE  POSLOVNO SPORTSKI CENTAR "BORO I RAMIZ"   GRADSKI STADION PRIŠTINE   MUZEJ KOSOVO    STARI GRAD  SAHAT KULA  SKENDERBEG    CLINTONOV BULEVAR  KOSOVO POLJE (DIO)       SPOMENIK NA KOSOVSKU BITKU SAGRAĐEN 1953 GODINE   GAZIMESTAN (BAYRAKTARLAR) TURBE I ČUVAR IZ OBLIŽNJEG SELA (BIVŠI TREPČANSKI RUDAR)    SULTAN MURAT TURBE   OTOMANSKE NOŠNJE  Kosovo obilježavaju dvije ogromne kotline; Kosovo polje na istočnoj strani i Metohijska kotlina (Dukagjini) na zapadu između kojih se proteže relativno niže gorje. Sa svih ostalih strana je omeđeno visokim planinama od kojih su najviše Šarplanina na jugu, Prokletije na zapadu, Kopaonik na sjeveru i nešto niži Goljak na istoku.Najvažnije rijeke su Bijeli Drim, Ibar, Južna Morava i Sitnica. Još istu večer dobiciklirao sam novim autoputem u Metohiju i njenu predstolnicu Prizren. Postoji još i magistralna cesta Priština- Prizren, ali mi nije baš bila usput, a i dobro mi je došlo malo istestirati nove gume na bržoj podlozi. Schwalbe Marathon Mondial su vrhunske touring gume, najbolje i najbrže od troje koje sam imao. Istina, tek sam ih bio kupio, ali do kraja putovanja su se pokazale odlične. Odlučio sam ostati cjeli sutrašnji dan te razgledati grad koji je po mnogima najljepši na cijelom Kosovu i Metohiji. Smješten podno Šarplanine na rijeci Prizrenskoj bistrici, grad je kroz povjest promijenio mnoge vladare i države. Bio je djelom rimske pokrajine Dardanie, pod Samuilovim carstvom, onda Bizantom, pa godinama predstolnica srednjovjekovne srpske države, zatim pod Otomanskim carstvom, pa nakon Balkanskih ratova pod Kraljevinom Srbijom, pa pod starom i novom Jugoslavijom sve do 21 stoljeća. Grad je prebogat starim crkvama i džamijama, obrtničkim radnjama, a cijela istoimena četvrt podno srednjovjekovne tvrđave Kaljaja je konzervirana. Tvrđava se smjestila na obližnjem brdašcu, nekad su u njoj stolovali bizantski, otomanski i srpski namjesnici i kraljevi, a danas je turistička znamenitost sa prekrasnim pogledom na Prizren i na večernje zalaske sunca.  RELJEF KOSOVA I METOHIJE   NA PUTU ZA PRIZREN (U POZADINI PROKLETIJE)   STARI KAMENI MOST(U POZADINI TVRĐAVA KALJAJA)   PRIZRENSKA BISTRICA   DOMAĆINI U HOSTELU DRIZA`S HOUSE   POGLED SA TVRĐAVE  NA ŠARPLANINU   I NA PRIZREN Nakon odlaska iz Prizrena u pravcu Đakovice, svakako vrijedi vidjeti kameni Terzijski most koji je građen u nekoliko navrata, prvobitno u petnaestom stoljeću. Premošćuje rijeku Erenik, a najinteresantnije je to što je most neravan, pa je pogodan samo za pješake. U ovim krajevima živi i relativno dosta albanskih katolika, kao i pripadnika dviju etničkih skupina Aškalija i Egipćana. Negdje u okolici Đakovice sam se zaustavio na nekom parkingu da se odmorim i presvučem i ubrzo je izletio konobar iz obližnjeg restorana, da pita gdje idem i odakle sam. Kaže, voli i on biciklo, ispekao je konobarski zanat negdje u Istri, pa se vratio ovdje i otvorio ovaj restoran, pa ako hoću mogu odmah ostati tu i raditi jer da mu je jako teško naći kuhara. I ženu i stan, svašta je naobećavao  , samo ostani i radi. Na kraju je počastio kavom i rakijicom, a ja sam morao obećati da ću razmisliti..No kad smo već kod kave, da vidimo malo šta kaže moja putna literatura o tome napitku  Iako je moguće da su se bobice kave žvakale zbog njihovih stimulirajućih učinaka i prije toga (Etiopija), praksa pretvaranja bobica u napitak čini se da je Jemenska inovacija koja se često pripisuje pripadnicima islamskog reda Sufiji koji su je konzumirali prilikom vjerskih obreda. Nakon širenja arapskim svijetom, prihvaćena je diljem Europe i zatim su je europske sile proširile diljem svijeta. Oni koji su pili kavu umjesto alkohola, dan su započinjali razbuđeni i stimulirani za rad, a povećala se i kvaliteta i količina njihova rada. Kava je postala istinska suprotnost alkoholu - trijeznila je umjesto da je opijala; povećavala je sposobnost opažanja, a nije otupljivala osjetila i zaklanjala stvarnost. Zapadna Europa počela je izlaziti iz alkoholne magle, koja je trajala nekoliko stoljeća. Ideja da kava liječi pijanstvo zadržala se do danas, iako u tome nema puno istine; pijana osoba se nakon kave osjeća budnije, ali kava zapravo usporava čišćenje krvi od alkohola.  Za razliku od nezakonitih taverni koje su prodavale alkohol, kavane su bile mjesta na kojima su se ugledni ljudi mogli slobodno pojavljivati. Ali zakonski status kave bio je dvojben. Neki muslimanski znanstvenici prigovarali su da opija i da je treba zabraniti kao vina i druga alkoholna pića. No jeli kava uistinu bila opijat? Muslimanski znanstvenici su več duže vrijeme raspravljali o tome jeli prorokova namjera bila zabraniti sva opojna pića ili samo opijanje do pijanstva. Složili su se da treba to zakonski definirati i sastavili nekoliko definicija. Opijena osoba postala je "odsutna i zbunjena", "iz umjerene vrline i smirenosti dolazi u stanje gluposti i neznanja" ili "ne shvaća ništa i ne razlikuje ženu od muškarca ni zemlju od neba"  Te su definicije, smišljene kao dio znanstvene rasprave o alkoholnim pićima, zatim bile pripremljene na kavu.Krajem 16 stoljeća, papa Klement VIII zamoljen je da javno iznese stajalište katoličke crkve o kavi. U to je vrijeme taj napitak bio novost u Europi. Vjerski protivnici kave smatrali su da je to zlo: tvrdili su da muslimane, budući da nisu mogli piti vino, sveto kršćansko piće, vrag kaznio kavom. Ali konačni je sud morao donijeti papa. Venecijanski trgovac dao je mali uzorak kave za inspekciju i Klement je prije donošenja odluke odlučio probati novo piće. Smatra se da je bio tako očaran okusom i mirisom da je odobrio pijenje kave među kršćanima. Egzotični novi napitak se brzo proširio zapadnom Europom. Kavane su se počele otvarati u Velikoj Britaniji 1650-ih te u Amsterdamu i Hagu 1960-ih, a preuzeta je i arapska ideja o kavani kao uglednijoj, intelektualnoj i nealkoholičarskoj alternativi taverni, što je izazvalo mnogobrojne burne rasprave. Građanima su se dijelile brošure i leci za i protiv kave, s naslovima kao što su Svađa zbog kave (1662), Letak protiv kave (1672) i U obranu kavana (1675). Jednu poznatu kritiku londonskih kavana sastavila je grupa žena. Objavile su žensku peticiju protiv kave, koja javnosti opisuje velike probleme koje kod njihovoga spola može izazvati prekomjerno pijenje tog napitka koje suši usta i oslabljuje. Žene su se žalile da njihovi supruzi piju toliko kave da postaju "neproduktivni kao pustinje, otkuda i potiče ta nesrećna biljka" ... No vremena su se promjenila..Danas je pijenje kave i drugih kofeinskih napitaka tako rašireno i kod kuće ii na drugim javnim mjestima da je teško zamisliti učinke uvođenja kave i privlačnost prvih kavana. Suvremene kavane su blijede kopije svojih slavnih povjesnih prethodnica. No neka se obilježja nisu promijenila. Kava je i danas napitak zbog kojeg se ljudi sastaju da bi raspravljali, razvijali i razmjenjivali ideje i informacije. Ili dokoličarili.   TERZIJSKI MOST PREKO RIJEKE ERENIK   SVI PUTEVI VODE U PEĆ nastavit će se.. |
