23

100 godina sam oće

nedjelja, 19.10.2025.

Čekala sam je ispred knjižnice da završi njeno druženje u book clubu, mladu poliglotkinju i obožavateljicu pisane riječi, točnije - književnosti, koja na sva važna pitanja odgovara kao mutava, s "ok", ili nekom već grimasom, gestom koja odiše danas jako suvremenom i općeprihvatljivom nezainteresiranošću. Iako je ponekad jednostavno komplicirano s takvom missicom uspostaviti zadovoljavajuću komunikaciju, s vremena na vrijeme pokušam, jer...što smo ako ne uspijemo zagrebati pod kožu drugih...usputni prolaznici, izolirani, nedodirljivi svijetovi.

Listopadski sunčani dan, kao stvoren za kupovinu listova papira uvezanih u knjigu tvrdih, pomno dizajniranih, starinskih korica, ispunjenih... ljepotom svevremenosti.Prisilila sam je da popijemo kavu skupa i ... čovječe... kako smo se samo napričale. I ne samo to, toliko je uživljeno i ozareno pričala o svim tim knjigama koje trenutno čita i koje će uskoro čitati, da sam se ulovila kako sam iskreno, iskreno sretna. Mislim, tema za razgovor pregršt, i ne znam, na spomen Gogolja - ozarenost, pokušavam joj dati neki hint, spoiler, kako bi rekli filmofili, njoj ne smeta jer već zna. Vrijeme leti, ja upijam te oči moje boje očiju, koje pršte srećom i radošću i koja se izražava u skladu sa osobom koja je toliko toga pročitala, čiji je unutarnji svijet prava mala riznica, bogatstvo...a ne sa šturim, tinejdžersko-odbacujućim "ok" na koji me lejtli naviknuka, a za koji se baš nitko sa barem dvi-tri ćuke u glavi može uloviti, naviknuti, pomiriti...
Kaže mi, provokativno, uz smijeh, da u toj njenoj knjižnici ima book club za žene 50+. Gledam je prijekorno i pitam: Kako to misli "za zene" - samo za žene?, i kako to misli "50+"? Pa ja nemam toliko još... I što samo žene čitaju ili samo žene smiju u taj klub? Smije se mom loše glumljenom čuđenju, smije se...to je jedino bitno.
Smijemo se.
Ne znam... Ne znam...
Ali čitat ćemo uporedo istu pripovjetku. Jer možemo nadugo i naširoko o tome pričati, ako želim.
Ako želim?
Mislim, naravno da želim.
Pa tako se nisam napričala s nikom u zadnjih 50...
Ok-ok, zadnjih 100 godina.
A sigurno zadnjih dvjesto nisam vidjela tako ozareno lice.

Daljina se pokrenula...

četvrtak, 16.10.2025.

target=_blank>...ljubav je sebična:
pretvara u pjesmu sve,
a sad i sa mnom trguje.

Leteće mačke u zemlji čudesa...

nedjelja, 12.10.2025.

Pokušavam u sjećanje prizvati detalje jednog nagrađenog crteža jedne tada malene djevojčice (moram li reći moje? ;) pod nazivom Katastrofa ne bih li ipak priznala da sam i ja jednom vidjela leteće mačke u zemlji čudesa.
Katastrofu je tada djevojčica vidjela kao jak, orkanski vjetar, buru vjerojatno koja je zaharačila dječjim igralištem. Na crtežu su se nalazile sve one stvari koje čine dječje igralište: tobogan, vrtuljak, konjići, stabla, pješčanik - scenografija, pomno i pažljivo iscrtani dječjom rukom.
Ali - katastrofu? Kako je dijete nacrtalo katastrofu? Detaljima, sitnim detaljima koji čine razliku.
Povinuta stabla, svaki neotrgnuti listić je pratio smjer vjetra, odlomljene grane koje padaju, najlonske vrećice u zraku, otrgnuto lišće dignuto u kovitlacu, pa onda - odsutnost djece koja se igraju - uglavnom, taj nevidljiv, strašno jak vjetar bio je vjerno prikazan, vjerojatno vjernije nego što bi to učinila fotografija. Fotografijom uglavnom zamrznemo trenutak, ovdje je sve bilo nacrtano u kaotičnom pokretu katastrofe.

Leteće mačke u zemlji čudesa nisam vidjela, eto, ni u svijetu dječje mašte, na tom fantastičnom crtežu jednom davno, prije puno, puno godina.

Objasni se, S. Gdje i pod kakvim okolnostima si vidjela leteće mačke?
:)

Usputni prizor

ponedjeljak, 06.10.2025.

I

Juha s knedlama

nedjelja, 05.10.2025.

Eto, na jednom crnom blogu sam čitala o knedlama s gljivama, šljivama, čim li već ;) i komentiram kako nisam fan, kad ona danas dolazi iz Zagreba i naručuje mi juhu s knedlama. Ni ne izrečeš, a već se opečeš i progutaš nevidljivu knedlu.
Mislim, knedle sam radila nekoliko puta u životu a naučila ih me praviti me jedna Slavonka (Ukrajinka zapravo) koja je ovdje boravila jedno vrijeme, došla žena trbuhom za kruhom - naravno - u poodmaklim životnim godinama.
Nismo se nešto družile, ali eto, uspjela mi je utrapiti svoj način izrade mekanih, kao pahuljice, knedli.
I nije problem napraviti knedle, jaje, malo griza, optimalna gustoća i eto. Nego, nije to ovdje navika, nije tradicija. :D
Napravila sam, namjerno, puno knedli, velikih i mekanih, da sam ih vadila iz juhe i stavljala sastrane da mogu skuhati nove.
I to mi je bila super odluka jer su se sve knedle pojele, i juha, većina mesa je ostala za sutra, odnosno za jučerasnji tingul.

Kaže, a samo dva tjedna je falila, da je tu zapravo jako lijepo. Da je tamo koncentracija %$#@@. Rekoh, i tu ih ima, samo u maloj sredini znas tko su, i lako ih zaobiđes. Tamo - oprez..
Nemoj grlom u jagode.
(Da ne progutas knedlu).

Danas (ako netko treba ideju) na meniju ptica s krumpirima. Grčka salata. A mogla bi pasti i jos jedna juhica
S knedlicama, naravno.
Dvi-tri po porciji. ;)

A mogle bi pasti i fritule, za poputninu, dupla porcija naravno, jer dama - ne putuje sama. ;)
Dug je put od dva-tri sata. ;)
I hladno je već.
I bura je, škura.

What's love got to do with it...

petak, 03.10.2025.

...second hand emotion.

Kaže mi jedan: Što bi vi bez nas muškaraca?
Spasile se, predahnule, kažem.
Uz osmijeh, naravno, da ispadne da se šalim. (Humor je kamuflirana istina, slažete se, naravno da se s_lažete)
A možda bi se i vi spasili da nema nas, dodajem.
Kaže prvi: da mene moja žena ostavi ja bi bio s drugom svaki dan.
Gledam ga. Kaže: pa opet bi se oženio i ta žena bi mi bila druga, i s njom bi bio svaki dan.
Kužim, da. Dobar.
Drugi kaže: ja ne mogu bez žene, ja ne znam sam. Vi žene znate, mi ne znamo.
Gledam ga i nemam što dodati. Mislim, imam, ali nemam potrebe.

Gledam ih. Starci su. Pa da. Jos malo pa ce pelene nosit. Naravno da im treba mama, da im ih mijenja, da im daje kusu na žličicu.

Treći.
Kaže nešto u vezi pameti. Kažem da nisam ta. Pita mi broj mobitela da provjeri.
Gledam ga u čudu.
Još jedan budući pelenaš.
Kažem: nemam mobitel. Ne koristim to.
Besramnik očajni.

Dronovi nad Minhenom.

Bome...