Looking for the summer...

Zoo

Mačka nije bilo nekoliko dana i već smo mislili da nas je napustio na ovaj ili onaj način, kad...
Eto njega neki dan očerupanog, kao da je u ratu bio.
Rasula mu se crna ekipa, sada nam na ručak dovodi crnu mamu sa dva mlada mačića, crnim i tigrasto-sivim.
Tigrasti mačić je bas hrabar, kad ulazi u kuću, fiksira mi pogled, bezglasno mi poruči da ne mrdam da ga ne preplašim i onda se uputi prema carevoj zdjelici..
Dok jede, proizvodi glasne zvukove zadovoljstva, podsjeća me na jedno od moje djece dok je bilo malo, isto je zvučno iskazivalo zadovoljstvo hranjenja, a sada se već pomalo priprema da napusti kućni prag, zajednički stol...
Kaže dijete da je mačak doveo cijelo susjedstvo na ručak. Kažem, možda nije susjedstvo, možda je to njegova mačja obitelj...

Jesen će, nisam se ni okrenula.
Proletjelo vri..me.

Double Uni Knot

nas žene su često učili šiti, vesti, krpati, šivati, plesti, vezivati ...
(položila sve, naravno)
nisam nastavila baviti se time jer nije bilo ispunjavajuće za mene,
nisam vidjela smisao,
ali ovaj čvor,
double-uni
je pokrivao (gotovo) sve situacije u ribolovu.
brzo se napravi, izdržljiv je, u trenu rješava problem.

međutim, svaki čvor, koliko god dobar bio, puca pod preopterećenjem.
snaga čvorova se i testira tako da ih se optereti utezima, na suhom.
tako da, donekle, možete znati i unaprijed hoće li izdržati realnu situaciju.
najloni, monofili, kao i sva oprema u sistemu mora biti odgovarajuće kvalitete,
jer, uzalud dobar čvor ukoliko, ne znam, prokliže rola, pukne udica, ili ... već nešto...
...

ne znam hoće li vam koristiti, ali MORAla sam ;)

Vruuuće je....

...da je ovdje kolega K, da je uopće živ, heh, sad bi se ja i on lipo koordinirali misaono oko klime, turizma i sveopćeg preopterećenja sistema. No međutim nije, njega sada neko drugo sunce grije, ako uopće postoji sunce u toj nekoj drugoj stvarnosti... Nestvarnosti?

Moj mladi kolega student je rekao da će sad kad mu dođe plaća otić u kazino i lupat po aparatima, i da će, tako lupajući govoriti "il sad il nikad", a ja sam rekla da ću mu se pridružiti, naručit ćemo najskuplje piće, zapalit on - kubanku, ja cigarillos i lupat po tim aparatima ko idioti iz američkih filmova za plitke. Ja ću govorit "samo jednom se živi", naravno...
Naravno... Naravno...
...da nećemo. To je zabava za pacijente, a mi nismo još toliko odlijepili.

Eh da. Ovi moji kućni vladari svemira imaju neku poklapalicu mene (kao autoriteta) sa dvije tvrdnje: "Trava je zelena" i "Nebo je plavo".
Pa sam im rekla neka izađu van i bace oko na vrt. I na noćno nebo.
Pa onda ušute.
Pa mi dođe da im slikam ocjenu iz indexa. Iz logike, logično.
Pa odustanem - tja, nije roditeljska uloga ubit dijete u pojam.
Jel tako?
Tako je...

(Samo ljubav i pozitiva - poruka na family-boardu).

Vani gruva vatromet.
Mislim....vauuuu...vrhunac ljetnog kiča i "zabavnog", "romantičnog" nasilja.
Neka vide i cuju ovi daleko-daleko-iza-devet-sela da se ima za bure baruta.

A kako ste vi? :)

Svi na broju?

Danas...

...dobila rukoljub.
...ostala sam šokirana.
...mislim. još uvijek ima džentlemena.


...
Kako je čovjek bio sretan. A ja sretno šokirana.
...
Rukoljub. Heeeeej.
...
Sarah???

Jučer

...dok smo se vozile tom rutom pričala sam joj o toj godini iz svoje perspektive: perspektive djevojčice.
Kažem, evo, tu sam bila kad je počelo to granatiranje, u busu s N. U nekakvom zatišju izneđu dvije serije granatiranja otključali su vrata skole i pustili nas da idemo doma. Ja i N. smo uskočile u gradski autobus i kanile se dokopati kolodvora, čak ni ne znajući voze li prigradske linije, jer to je tada sve bilo nestabilno.
Tu smo bili kada je počela nova serija granatiranja. Vozač je od straha i od šoka izgubio mogućnost upravljanja autobusom i umalo se zabio u automobile parkirane pored ceste. Neka gospođa mu je doviknula neka vozi još sto metara do prve zgrade sa skloništem.
Svi smo uletjeli u mračno sklonište i nagurani poput sardina osluškivali. "Idemo, stalo je!". Istrčale smo iz skloništa i trčale uloviti prigradski bus, za koji nismo ni znale vozi li.
Spasilo nas je crveno svjetlo na semaforu, gdje nam je vozač otvoruo vrata da bi se ugurali jedva među ostalu djecu. Čim smo se izvezli iz grada počelo je najsurovije granatiranje, koje je trajalo neprekidno cijelu noć

Tamo, prekoputa, tamo je radio moj tata, spašavali su brod vozeći ga na otok. Prije toga je izvukao mog brata iz škole i njega maknuo od opasnosti.

Mama doma je bila luda. Tu noć je na grad palo na tisuće projektila a ona nije imala pojma gdje smo i jesmo li uopće živi.

Poslije toga škole nije bilo mjesecima. Struje. Vode. Ljudi su ginuli ko stoka, gradovi su padali jedan po jedan.
Živjeli smo poput životinja, u stalnom strahu za sebe, za druge.

I onda ovaj krkan nadrogsani, što rođen je u miru, u slobodi, baja o krvi, o Hrvatima o Srbima, o vinu, o Kninu, dok broji pare i jezivo priziva duh tog vremena, pjevajući zastrašujuće, jezive nebuloze.
Ljudima koji su taj period jedva preživjeli i još i danas osjećaju posljedice. I nelagodu, kad se Tupoglavi bahate.

Mene je sram takvih Hrvata.
Takvih Srba.
Takvih ljudi, općenito.

Nadrogsana, pijana balavurdija.
Tupoglavci.

Ražanj

...
Uskladile smo satove, ustvari - poklopilo nam se slobodno vrijeme pa smo otišle skupa rješavati birokratske nuznosti: premlada je da je pustim samu kroz to; kreće se lagano u život studenta.
Prvo, stajemo na pumpu, ona me čeka u autu.
Ispred mene gorivo plaća čovjek od nekih tridesetak godina. Vadi hrpu keša da plati gorivo, cupka nestrpljivo, a ja mislim: u kakvo vozilo uopće stane toliko goriva. Čitam natpis na majici: speed boat. I sve mi jasno. I keš, i brza i laka zarada. I utaja poreza. Dok mu je prodavač naplaćivao gorivo, isti taj Speedy Gonzales dobaci drugom djelatniku brzinsko pitanje: "Ideš li u Sinj?". Ovaj mu odgovori s vidljivom nelagodom, opravdavajući se: "Ne. Ne idem, ne mogu...ovaj...radim".
Na to mu Speedy odgovara: "Mi Hrvati ne pijemo vina, mi pijemo srpsku krv iz Knina".
Na to se stariji trgovac smušeno,
s nelagodom nasmije, ne odgovori ništa i pogleda u mene, da platim. Plaćam karticom i mislim: nećete još dugo, krvopije bahate, siledžije i monstrumi, dolazi novo vrijeme i toga vas je i strah.

Na instituciji obavljamo stvari s par klikova, jednim downloadom, i uslužnom gospođom koja printa dokument u pdf-formatu na našu zamolbu, iako zapravo ne mora. Gleda moje dijete u oči i objašnjava joj koliko to nešto vrijedi, i što nskon tog perioda. Objašnjava joj i gdje će ići u tom drugom gradu provjeriti taj svoj status i na koji način ga produljiti. Upućuju jedna drugoj osmijeh razumijevanja. Osmjehujem se i ja, jer ozbiljna gospođa na šalteru shvaća da ispred sebe ima mladu osobu koja lagano ulazi u svijet samostalnih, zrelih i odgovornih ljudi. Koji se za početak, moraju znati pobrinuti za sebe.
Ja sam sretna jer je uvažava kao osobu, u potpunosti, ostavljajući moju malenkost po strani.

Poslije, dok pješačimo do auta, kažem da je prije, za obaviti ovakvu stvar trebalo puno više vremena, i da bi nas prije vratili doma po taj (barem još jedan dokument) ili bi nas u najboljem slučaju poslali u neku drugu institucuju. Kaže: ja stvarno ne znam kako ste vi prije funkcionirali. Mislim: nije bilo speed-boatova ove vrste. Kažem: svugdje smo išli s hrpom papira, za svaku sitnicu, i trošili puno više svog vremena na te formalnosti, na te nužnosti...

Ostalo nam je vremena i za kavicu i spominjem joj onag Speedy Gonzalesa s pumpe i prepričavam što je rekao. Kaže, da, svi oni pričaju jednu priču, a u biti...sve se svodi na to. Svi bi oni opet rat.

Možda i ne bi, ali plešu odvratan ratnički ples - ples zastrašivanjem.

...
Ražanj: jučer sam potpuno razumijela Nijemca - svaku njegovu riječ. Nemam pojma kada sam i kako naučila osnove njemačkog, ali rekao je razočarano da već dvadeset godina ljetuje tu i da on nema nigdje u tih dvadeset godina gdje kupiti prase sa ražnja. Pa ga gledam i ne mogu vjerovati. Objašnjavam mu da ima, na njamnjamačkom mu objašnjavam gdje, kako kuda, ali on odmahuje glavom nanpomisao da se mora voziti 7-8 kilometara do pečenjare. Gledam ga, gledam se, čudim se sebi oko koga se ja trudim. I još na jeziku kojeg špreham minimal.
Svašta.

Na mlađima svijet ostaje.
A je li ista ostalo od tog Starog Svijeta, što vrijedi im ostaviti, pitam se...
Tko zns...

Notepad

...
...
Znaš što sam skužila?
(Gleda me)
Imam dvije ruke za donijet kakao.
(Gleda gdje ciljam).
Imam koljeno za otvoriti vrata od hodnika.
(Šire mu se zjenice).
Imam čelo za pokucat na tvoja vrata.
(Smije se)
...
...
On the road, music:
...
...
Nedavno smo Jedna i Ja zaključile da su (neki) starci jako naporni.
Da trebaju osobnog asistenta za sve.
za najmanju sitnicu.
Za sve ono što bi zapravo mogli sami, kada bi samo malo više htjeli.
Ali ne: oni su dugo godina služili svijetu (na određen način)
i sada bi taj Svijet trebao služiti njima na isti takav način-
Hoće li?
Mora li?
...
...
Jučer sam se smijala s gospođom Burgericom (lapsus intentional!).
Kaže da je lovi panika.
Da je do sada bila sama na moru i da sada dolaze Njeni.
Nakratko.
I da će joj ostaviti praunuče na čuvanje.
Ona 75.
Ono: 9 mjeseci.
Kažem: pobjegnite od kuće.
Smije se.
Kažem: zovite susjede upomoć.
Smije se.
Kaže da joj je unuka rekla da treba sada već, da je vrijeme, da obuče onu haljinu na kopčanje sprijeda, da je prabaka, da je stara. Kaže još: ja se uopće ne osjećam tako staro.
Ali ni ne izgleda staro, s tahvim duhom je mlađa od mnogih dvadesetogodišnjaka.
...
...
Ja želim ostarjeti na taj način, ako je moguće.
(anybody outthere, hear me?)
...
na frekventnom prometnom raskrižju bez svjetlosne signalizacije se još uvijek možemo snaći na dobre stare načine.
jer tamo čak nema ni kamera, još uvijek.
raskrižje je u beta fazi, nije još uvijek apdejtano.
nadam se da nitko neće zumirati google satelitsku snimku
i gospođi u srednjim godinama poslati kaznu za
probijanje kroz život
on her own
on her way
on her own way.
...



bila je i neka pjesma o ljetu...na radiju...vjerojatno...
Looking for the summer.