...dok smo se vozile tom rutom pričala sam joj o toj godini iz svoje perspektive: perspektive djevojčice.
Kažem, evo, tu sam bila kad je počelo to granatiranje, u busu s N. U nekakvom zatišju izneđu dvije serije granatiranja otključali su vrata skole i pustili nas da idemo doma. Ja i N. smo uskočile u gradski autobus i kanile se dokopati kolodvora, čak ni ne znajući voze li prigradske linije, jer to je tada sve bilo nestabilno.
Tu smo bili kada je počela nova serija granatiranja. Vozač je od straha i od šoka izgubio mogućnost upravljanja autobusom i umalo se zabio u automobile parkirane pored ceste. Neka gospođa mu je doviknula neka vozi još sto metara do prve zgrade sa skloništem.
Svi smo uletjeli u mračno sklonište i nagurani poput sardina osluškivali. "Idemo, stalo je!". Istrčale smo iz skloništa i trčale uloviti prigradski bus, za koji nismo ni znale vozi li.
Spasilo nas je crveno svjetlo na semaforu, gdje nam je vozač otvoruo vrata da bi se ugurali jedva među ostalu djecu. Čim smo se izvezli iz grada počelo je najsurovije granatiranje, koje je trajalo neprekidno cijelu noć
Tamo, prekoputa, tamo je radio moj tata, spašavali su brod vozeći ga na otok. Prije toga je izvukao mog brata iz škole i njega maknuo od opasnosti.
Mama doma je bila luda. Tu noć je na grad palo na tisuće projektila a ona nije imala pojma gdje smo i jesmo li uopće živi.
Poslije toga škole nije bilo mjesecima. Struje. Vode. Ljudi su ginuli ko stoka, gradovi su padali jedan po jedan.
Živjeli smo poput životinja, u stalnom strahu za sebe, za druge.
I onda ovaj krkan nadrogsani, što rođen je u miru, u slobodi, baja o krvi, o Hrvatima o Srbima, o vinu, o Kninu, dok broji pare i jezivo priziva duh tog vremena, pjevajući zastrašujuće, jezive nebuloze.
Ljudima koji su taj period jedva preživjeli i još i danas osjećaju posljedice. I nelagodu, kad se Tupoglavi bahate.
Mene je sram takvih Hrvata.
Takvih Srba.
Takvih ljudi, općenito.
Nadrogsana, pijana balavurdija.
Tupoglavci.
Post je objavljen 05.08.2025. u 13:00 sati.