Ražanj

ponedjeljak, 04.08.2025.

...
Uskladile smo satove, ustvari - poklopilo nam se slobodno vrijeme pa smo otišle skupa rješavati birokratske nuznosti: premlada je da je pustim samu kroz to; kreće se lagano u život studenta.
Prvo, stajemo na pumpu, ona me čeka u autu.
Ispred mene gorivo plaća čovjek od nekih tridesetak godina. Vadi hrpu keša da plati gorivo, cupka nestrpljivo, a ja mislim: u kakvo vozilo uopće stane toliko goriva. Čitam natpis na majici: speed boat. I sve mi jasno. I keš, i brza i laka zarada. I utaja poreza. Dok mu je prodavač naplaćivao gorivo, isti taj Speedy Gonzales dobaci drugom djelatniku brzinsko pitanje: "Ideš li u Sinj?". Ovaj mu odgovori s vidljivom nelagodom, opravdavajući se: "Ne. Ne idem, ne mogu...ovaj...radim".
Na to mu Speedy odgovara: "Mi Hrvati ne pijemo vina, mi pijemo srpsku krv iz Knina".
Na to se stariji trgovac smušeno,
s nelagodom nasmije, ne odgovori ništa i pogleda u mene, da platim. Plaćam karticom i mislim: nećete još dugo, krvopije bahate, siledžije i monstrumi, dolazi novo vrijeme i toga vas je i strah.

Na instituciji obavljamo stvari s par klikova, jednim downloadom, i uslužnom gospođom koja printa dokument u pdf-formatu na našu zamolbu, iako zapravo ne mora. Gleda moje dijete u oči i objašnjava joj koliko to nešto vrijedi, i što nskon tog perioda. Objašnjava joj i gdje će ići u tom drugom gradu provjeriti taj svoj status i na koji način ga produljiti. Upućuju jedna drugoj osmijeh razumijevanja. Osmjehujem se i ja, jer ozbiljna gospođa na šalteru shvaća da ispred sebe ima mladu osobu koja lagano ulazi u svijet samostalnih, zrelih i odgovornih ljudi. Koji se za početak, moraju znati pobrinuti za sebe.
Ja sam sretna jer je uvažava kao osobu, u potpunosti, ostavljajući moju malenkost po strani.

Poslije, dok pješačimo do auta, kažem da je prije, za obaviti ovakvu stvar trebalo puno više vremena, i da bi nas prije vratili doma po taj (barem još jedan dokument) ili bi nas u najboljem slučaju poslali u neku drugu institucuju. Kaže: ja stvarno ne znam kako ste vi prije funkcionirali. Mislim: nije bilo speed-boatova ove vrste. Kažem: svugdje smo išli s hrpom papira, za svaku sitnicu, i trošili puno više svog vremena na te formalnosti, na te nužnosti...

Ostalo nam je vremena i za kavicu i spominjem joj onag Speedy Gonzalesa s pumpe i prepričavam što je rekao. Kaže, da, svi oni pričaju jednu priču, a u biti...sve se svodi na to. Svi bi oni opet rat.

Možda i ne bi, ali plešu odvratan ratnički ples - ples zastrašivanjem.

...
Ražanj: jučer sam potpuno razumijela Nijemca - svaku njegovu riječ. Nemam pojma kada sam i kako naučila osnove njemačkog, ali rekao je razočarano da već dvadeset godina ljetuje tu i da on nema nigdje u tih dvadeset godina gdje kupiti prase sa ražnja. Pa ga gledam i ne mogu vjerovati. Objašnjavam mu da ima, na njamnjamačkom mu objašnjavam gdje, kako kuda, ali on odmahuje glavom nanpomisao da se mora voziti 7-8 kilometara do pečenjare. Gledam ga, gledam se, čudim se sebi oko koga se ja trudim. I još na jeziku kojeg špreham minimal.
Svašta.

Na mlađima svijet ostaje.
A je li ista ostalo od tog Starog Svijeta, što vrijedi im ostaviti, pitam se...
Tko zns...