Etika smrti

Da upozorim prije početka. Ovo nije veseo post, niti post s kojim će te se složiti. Možda neki hoće, neki neće. Neki neće shvatiti o čemu pišem niti zašto. To nije važno. Samo ne bih željela da ovo polovično pročitate i reagirate na prvu. Razmislite malo, onda napišite to što želite. Ugodno čitanje.

Prije nekog vremena, kada sam postala svjesna smrti, i toga da ljudi ubijaju sebe i druge iz raznih razloga, počela sam razmišljati o opravdanosti tih razloga, kao i o "moći" ljudi da određuju tko će i da li će, te kada će umrijeti.
Možda sada mislite da ciljam na ubojstva, ratove, abortuse i smrtne kazne, ali nije tako. Ne želim pisati o tome kako ljudi ubijaju, već o tome kako brane umrijeti.
U svijetu gdje svi samo žele biti mlađi, gdje žele živjeti duže i gdje se toliko propagira vrijednost ljudskog života, zanemaruje se onaj dio ljudskog života koji nas čini ljudima i koji nas čini živima. Smrt. Od nje se distancira, nje se boji. A opet, velik je dio toga što radimo određen našom željom i vjerom u život poslije smrti. To je ono mjesto s kojega se zaista nitko nije vratio, a oni koje se vrate polovično su samo uzrok srčanim infarktima, ono mjesto koje je izvor straha u svakom čovjeku. Ono mjesto, možda čak i vrijeme, ili neka druga dimenzija koju mi, živi ljudi, ne možemo razumjeti, je ono u koje ćemo ući sami, bez podrške, bez znanja kamo i kako idemo, a možda toga niti nećemo biti svjesni. Možda ćemo tim "prelaskom" zaboraviti sve što smo ikada bili.

Kako crkva voli gurati nos u sve što je se tiče ili ne tiče, a i u to što je se tiče ga gura tako da nameće volju svoju i onima koji to ne prakticiraju i koje volja njena ne zanima niti najmanje, tako se ona osvrće i na smrt i umiranje, ubojstva i sprječavanje istih. Što je sasvim u redu, u jednu ruku, jer se ipak ona bavi "duhovnim" stvarima, a zagrobni život duša to svakako jest, ali to se opet radi tako da se pokušavaju primijeniti zakoni koji se odnose i na one ne-katolike. I koji ne moraju dijeliti strah od smrti, ideju zagrobnog života i ostalo kao i oni katoličke, ili druge monoteističke, zapravo, vjeroispovijesti. I na taj način, guranjem religije u svjetovne stvari, naš moral koji imamo kao osobe bez obzira na vjeru, naša etika življenja i neki smjerokazi kojima se vodimo kod donošenja velikih odluka, atrofiraju, i postaju nevažni, a na njihovo se mjesto gura onaj religijski moral, određen dogmama, kojime upravlja šačica vjerodostojnika.

Eutanazija, ili ubojstvo iz samilosti je, po mom mišljenju, baš to, iskaz samilosti. Osobi koja traži da joj se olakšaju muke to mora biti omogućeno. Inkvizicijske metode su nestale sa srednjim vijekom, a tjeranje osobe koja više nema nikakvog nadzora nad vlastitim tijelom, a koja je svjesna i zarobljena u njemu, je baš to, mučenje. Osobe oduzete u potpunosti mogu živjeti godinama, desetljećima, a svo to vrijeme one su mučene, svidjelo se to vama ili ne.
Jer kako drukčije nazvati to da te osobe, odrasle osobe, moraju vršiti nuždu u pelene, da ih moraju prati drugi ljudi, hraniti, da bi, bez tih ljudi umirali danima, jako jako sporo. I, uopće, koja je poanta života ako se nikad nećeš ustati iz kreveta, ako nećeš prošetati, ako se nećeš smijati, ako nećeš plesati, voditi ljubav, ili samo izaći i duboko i svjesno udahnuti, zadržati zrak i izdahnuti?
Koja je poanta života ako zapravo ne živiš?
Ne krivim osobe koje drže svoje voljene na životu iako oni tako pate, oni se boje gubitka, boje se smrti i za te osobe, boje se možda neke kazne, ili okrivljavanja osobe o kojoj se radi, ali najveći razlog protiv je nada. Ona nada koja nema uporište u nekom razumu, koja može ostati samo san, samo želja i samo nada. I ta nada je ubojica samilosti. Jer i najmanja mogućnost da će osoba koja leži i pati ustati i opet biti ona stara je dovoljan razlog da ideja o eutanaziji bude odbačena.
Iako, sada ne mogu tvrditi da bih postupila tako, ili suprotno, jer se u toj situaciji nisam našla i ne mogu se zamisliti u njoj. A tada, s obzirom da se radi o temi koja je, kao što sam već rekla, izvor najvećeg straha, sav razum gubi snagu, i ostaju samo emocije. Ponajprije, taj strah. Strah da bi ta osoba prije umiranja mogla reći "Zašto?". Da bismo ju ubili.
Ali, taj strah je sebičan, Taj strah je egoističan. On se odnosi samo na nas. U tom strahu se zapravo nikada ne misli na drugu osobu. U tom se strahu misli na to što ćemo MI pogrešno napraviti, kako ćemo MI biti kažnjeni, kako ćemo Mi nekoga izgubiti.
Ali, sada, dok te emocije nisu uključene, dok taj strah spava, mogu reći da podržavam ideju eutanazije. Ako svom ljubimcu možemo skratiti muke ako se muči, po čemu su ljudi manje vrijedni olakšanja, ili više vrijedni patnje? Da, danas je eutanazija dobra i plemenita stvar. Sutra, ne znam hoću li tako misliti.

Samoubojstva se ne želim dotaknuti s onog stajališta koje procjenjuje kakve su osobe koje se ubijaju, i kakve su posljedice po okolinu, te niti kakvi su razlozi za to. Želim preispitati opravdanost hvatanja osobe koja skače s mosta.
Znamo, ako se ne varam, zakonom je određeno, moramo spasiti osobu koja se pokušava ubiti. Ta je osoba u suicidalnoj epizodi, nije takva inače, treba joj pomoći.
Ali, kako mi to znamo? Da je u pitanju epizoda? Jer, najčešće nije. Najčešće se na samoubojstvo odlučuju osobe koje dugotrajno žive okružene tugom, jadom i čemerom, koje mrze sve oko sebe i sebe samog, koje ne mogu više podnositi teret svijeta i teret života. Kojima je sve to jednostavno previše. I opet, to je osoba koja pati, koja se muči, i koja samo želi da joj bude lakše. To je osoba koja je više ili manje, prebrodila strah od smrti, i odlučila da je svugdje, pa čak i tamo gdje patnje mogu prelaziti svaki naš pojam boli ili straha, bolje.
Ako osoba dođe do tog zaključka, ako shvati da joj je bolje bilo gdje drugdje, zar nije naša dužnost ipak joj to dopustiti? Da ode? Ako živi u paklu, zar nije u redu tražiti izlaz? Zar nije sebično tražiti tu osoba da se i dalje muči na mjestu koje nije stvoreno za njega, samo zato što se mi bojimo gubitka?
Da, osobe koje su suicidalne se mogu vratiti u normalan život, i čak biti sretne. Sve može biti u redu. Ali najčešće nije. Kada osoba jednom prestane piti antidepresive, koji samo zatupljuju, i sprječavaju onaj jad da dođe do svjesnog, iako je tu čitavo vrijeme i jede osobu iznutra, vrati se na staro. Tada je možda čak i gore.
Nemojte me pogrešno shvatiti, da moja prijateljica, ma i stranac na ulici, pokuša počiniti samoubojstvo, prva bih iskočila, i prva bih ga spriječila. To je odluka koju bih donijela, mislim, svaki put. Ali, nisam još uvijek načisto s njom. Još uvijek nisam sigurna radim li to zbog sebe ili zbog te druge osobe. I još uvijek ne znam da li bih ja željela biti spriječena.
Znam da se ne bih pokušala ubiti. Predaleko sam došla, previše sam prošla, i previše sam znatiželjna. Ali, sve se može promijeniti, i moj život, i moja stajališta. I okolnosti, i budućnost.

No, problem je u tome što ljudi ne razmišljaju dovoljno o tome. Kao što sam rekla, imam već neko mišljenje, koje se trudim preispitivati. Jako puno ljudi prihvaća ono religijsko mišljenje u ovom pitanju, ako se ne varam, čak i više nego u ikojem drugom. A nitko se ne zapita kakvi su motivi tih vjerodostojnika koji diktiraju moral. I koliko je taj moral suprotan od pravih ljudskih vrijednosti koje svi imamo usađene u sebe, a koje naglašavaju suosjećanje, i pomaganje. Možda će te reći da je crkva ta koja pomaže i koja suosjeća, ali nije. Ona inzistira na strogom i krutom pridržavanju pravila. Ako se kaže "ne ubij", onda se misli "ne ubij nikad", ne poštuju se i ne razmišlja se o onim finim sivim područjima, koja zapravo obuhvaćaju većinu naših života.

Mi ne živimo u crno-bijelom svijetu. Naš svijet je prepun raznih boja, koje nisu određene, tu je čitav spektar unutar onog poznatog. Postoji previše toga za odlučiti a da bi sve bilo određeno zakonom, pravilima, društvenim moralom, etikom, bon-tonom, čime god. Postoji previše toga oko čega se treba razmisliti bez uključivanja straha i bez bojazni.
Svaki život je individualan i poseban, a takva je i svaka smrt. Mi, ljudi, samo mi možemo biti humanisti. To umjesto nas ne može biti niti jedna institucija. U ovome slušajte sebe, a strah i ono čemu su vas učili odmalena ostavite postrani.

Smrt je dio života i kao takvu ju trebamo prihvatiti. I mi ćemo jednom umrijeti. I ja ću. A to želim učiniti dostojanstveno, svjesno i sa smiješkom.
Laku vam noć želim sretan

26.09.2007. u 01:01 · Ostavi komentar (17) · Isprintaj · #

Moje nepoznate sestre

Već me nekoliko dana, ma i duže, muči nešto. Nešto što je, realno gledajući, dosta lako rješivo, ali ja to ne rješavam. Zašto pitate se? Eh, pa, da vas uputim.
Rođena sam u Osijeku jednog krasnog ljetnog dana, u točno 8 ujutro. Baš sam ga pogodila. Majka moja tada je imala 28 godina, posao knjigovođe na poljoprivrednom institutu, svoj stan, svoj mir, i mog tatu. A moj je tata imao malo više godina, posao vještaka na sudu, svoj stan, svoj mir, ženu i dvije kćeri. Ta žena nije bila moja mama, a ja nisam bila jedna od te dvije kćeri.
Kada sam imala oko 3 godine, išla sam u vrtić. Sa jednom od te dvije kćeri, onom mlađom. Zanimljivo, znate, ja sam znala da mi je ona sestra, ali sam i znala da je to tajna koju joj ja ne smijem reći. I nisam, što je začuđujuće s obzirom da sam imala toliko godina koliko sam imala.
Počeo je rat, moj je tata negdje nestao, kasnije smo saznale da je dobio geler u glavu, a mama, kako je bila sama samnom, odlučila je da je najbolje da odemo. Osijek tada nije bio najbolje mjesto za život.
I tako smo otišle. Put nas je vodio posvuda, u Njemačku, Mađarsku, Zagreb, ma svuda. Na kraju se majka udala za vojnika, i dobila sam sestru, 7 godina mlađu. Treću sestru.
Tek sam kasnije opet stupila u kontakt s tatom, čak sam i baku upoznala. Tada sam saznala da sam jako slična toj mlađoj sestri, kao da smo blizanke. Zanimljivo, ona čak i nije puno starija od mene.
Nakon toga, došlo je do suda, pokušavam natjerati tatu da me prizna (dobro, to sam već dobila), i tražim alimentaciju. Alimentaciju u početku nisam htjela. Onda me gadno razljutio. I sjetila sam se toga da je on vezu s mojom majkom gurao dalje. Da je na mene svjesno pristao. Onda sam odlučila da ju želim. Jer postojim, jer sam dobra u tome, i jer ju zaslužujem. Bar on ima love ko pljeve.
Više ne komuniciram s njim. Naglo je prekinuo sve kontakte samnom, imala sam gadna razdoblja u životu kad sam ga zaista trebala a nisam ga mogla dobiti. Danas ga samo želim upoznati i želim da mi objasni zašto je sve to napravio. Ali, ovo ipak nije post o njemu. Post je o sestrama.

Kako sam ostala bez kontakata sa tatom, tako sam ostala i bez nade da ću ikada upoznati sestre. A željela bih to. Upoznati ih. Ipak su mi sestre. A i stalno me kopka to kako je mlađa jako slična meni.
Zanima me kakve su, da li dijelimo slična zanimanja, da li su one nekad nesretne, da li znaju za mene, i da li ih je briga. Ne znam da li ima onih koji se mogu poistovjetiti s tim. Sa spoznajom da tamo negdje žive dvije djevojke koje su mi sestre, a koje najvjerojatnije nikada neću upoznati. Djevojke koje će jednom imati djecu koja nikada neće upoznati tetu, i rođake, a i obrnuto. Zanima me kako su odrastale one koje su imale tatu, i kakav je otac bio. Ne znam, možda kroz njih želim zamisliti kakav bi moj život bio da sam imala ikog osim mame. Da li bio bolji ili lošiji. Moja je mama jednom rekla da je pri razgovoru s tatom dobila osjećaj kao da su ga njih dvije jako razočarale, iako su sve imale, i da se možda zato boji upletati u moj život. Ne znam koliko je realno tako nešto misliti.
Znam da je starija zaposlena kod tate u firmi. Znam da mlađa studira pravo u Osijeku. Znam i kako se zovu. Navoditi njihova imena ipak neću, iako mi je palo na pamet. Nikad se ne zna tko bi mogao zalutati i što bi iz toga moglo ispasti.
A tako ih želim upoznati. I znam da mi prilika curi kroz prste. Da to mogu sad ili nikad. Jednom, kada ja budem imala svoju obitelj, kao i one, to više neće imati nikakvog smisla.

A koliko je pametno to napraviti? Nekako vjerujem da znaju za mene. Otac moj se rastao od žene, i mislim da one znaju razlog. To se uvijek zna. A i ako ne znaju...koliko bi to željele znati?
Koliko je opravdano od mene da ima samo banem na vrata ili ih nazovem i objavim svoje srodstvo s njima? Koliko mi je dopušteno upadati u njihove živote tako? I koliko to ima smisla?
Čak i kada bih imala smislen odgovor na ta pitanja, koji bi mi dopuštao i opravdavao tako nešto, ipak se bojim.
Bojim se da ću dobiti po nosu. Bojim se da će mi zalupiti vrata/spustiti slušalicu. Bojim se da će mi reći da me mrze. Bojim se da će me odbiti hladno i reći da ih ne zanimam. Bojim se da će mi reći da sam jadna i da nestanem. Bojim se da će me kriviti za razvod roditelja. Bojim se da će mi se smijati. Bojim se da će mi reći da kasnim. Bojim se da mi neće vjerovati. Bojim se da će mi dopustiti da ih upoznam, i da će se pokazati da nisu dobre osobe. Bojim da će me upoznati, i shvatiti da ja nisam dobra osoba. Bojim se svakog mogućeg scenarija.

A opet me nešto vuče njima. Ne želim se jednom osvrnuti i požaliti što ih nisam upoznala. Ipak su mi sestre, a to nosi neku težinu, zar ne?
Zaista ne znam što napraviti. Nadam se da neću propustiti priliku zauzeta traženjem tog odgovora.

22.09.2007. u 20:41 · Ostavi komentar (58) · Isprintaj · #

Zašto netko ne zaustavi crkvu?

Već nekoliko dana razmišljam kako trebam napisati jedan kvalitetan post na temu katoličke crkve, kojoj toliko toga zamjeram i na koju stalno imam kritike. No, nekako, teško mi je započeti, jer ima toliko toga čega se mogu dotaknuti, i sama se ponekad u svojim razmišljanjima pogubim pa se bojim da će i ovo doživjeti sličnu sudbinu. No, pokušat ću ne biti toliko bijesna, i napisati koliko-toliko suvisao post. Unaprijed se ispričavam na eventualnom zastranjenju.
Zagovornica sam liberalnosti i tolerancije u svim pogledima. Prema svima. Ali, prema crkvi jednostavno to ne mogu. Da li je to zato što se opiru svim znanstvenim spoznajama, zato što guraju ljude u loše stvari, ili zato što su toliko lažno moralni i zastarjeli, ne znam. Mislim da je to kombinacija svega navedenog, uz još poneku stavku.
Aktualna je rasprava o uvođenju spolnog odgoja. Da se pita crkvu, tog predmeta uopće ne bi bilo, ali pošto ga mora biti, onda oni imaju i svoju ideju kako bi to trebalo izgledati, umotanu diskretno u inicijativu "roditelja". U tom se programu u početcima isticalo kako je masturbacija sebični čin, kako udaljava partnere, kako spriječava te osobe da kasnije imaju kvalitetne veze. Naravno, homoseksualci su grešni, to nije prirodno blablabla. Seks prije braka je opet sebičan, a kontracepcija ne štiti nikoga ni od čega. Metoda apstinencije i računanja plodnih dana, uz mjerenje temperature je najbolja. Sada taj program izgleda malo drukčije, jer ga nisu htjeli prihvatiti, ali i podržavanje takvog programa je sporo, ali sigurno, napredovanje prema puritanskom moralu. Puritanski moral nije dobar, nije održiv, a prouzrokuje samo licemjerstvo, laž i zatupljenost.
Prije nekoliko dana sam u ginekološkoj čekaonici našla letak, naravno, crkveni, u kojem stoji kako je svaka metoda kontracepcije (osim onih gore navedenih) siguran put u pakao. Navode kako kontracepcijske pilule ne sprečavaju ovulaciju, nego usađivanje oplođenog jajašca, što je po njima ubojstvo, a po meni notorna glupost (ako se pilula pije na vrijeme), slijedi saga o spirali, gdje zanemaruju činjenicu da su današnje spirale hormonske, i da ne dolazi do ovulacije, nego se drže onih starih, koje su sprječavale usađivanje jajašca, i naravno, uzrokuju ubojstvo. Za kondom tvrde, kao i uvijek, da je nepouzdan, da ne sprječava prenošenje spolnih bolesti (što je točno samo za HPV), ne štiti od AIDS-a te da ga je, općenito, uopće glupo upotrebljavati.
Ne znam koliko ste upućeni, ali danas bi epidemija AIDS-a u Africi bila puno manja da misionari nisu ljudima tvrdili da je korištenje kondoma grijeh.
Zbog takvih crkvenih izjava, svi oni muškarci o kojima sam ranije govorila, imaju uporište u tvrdnji da je kondom nepotreban, i hodajući su rasadnici spolnih bolesti, a takve su i neke cure, bez iznimke. Ne shvaćam kako jedna institucija poput crkve može uporno okretati glavu od činjenice da će se ljudi ševiti bez obzira na apstinencijsku politiku, a da takav anti-kondom stav može prouzročiti samo još više spolnih bolesti, maloljetničkih trudnoća, nelegalnih pobačaja i slično. Ili je to možda i poanta? Samo će oni koji su fanatici i koji se drže svega što majka crkva kaže na kraju ostati. U tom će slučaju crkva dobiti novo mjesto i nove lutke za igranje ćudoređa.
Da se vratimo na prospekt. U drugom dijelu, kada govore protiv abortusa, navode neke primjere koji mogu zvučati sasvim utemeljeno onima koji nisu nešto posebno educirani u tom području. Jedan od njih je taj da se fetus, kojem uparujemo zvučni podražaj s bockanjem iglom, u prvih par mjeseci života, počinje bojati igle i očekuje ju nakon zvuka. Odnosno, kažu kako je fetus već tada svjesno biće i da je stoga pobačaj ubojstvo. O tome što je pobačaj sada neću pisati. Imam svoje stajalište o tome, ali ostavimo ga za neki drugi upis.
No, da vam objasnim gore navedeni fenomen. To se zove kondicionalno uvjetovanje. Ta vrsta učenja, koja je jedna od najjednostavnijih, se ne odvija u onim razvijenijim dijelovima mozga, već u onim najjednostavnijima, koje vučemo sa sobom otkad smo iz prajuhe nastali. Odnosno, i najjednostavnija bića su sposobna za kondicionalno uvjetovanje i ne govori toliko o stanju svijesti. Istraživanja su pokazala da možemo uvjetovanje izvesti i na onima koji uopće nisu svjesni da im se to radi (osoba kojoj su presječene veze između noge i mozga reagira na svjetlo ako je ranije, bez njenog znanja, ono upareno s bockanjem noge), stoga ta svjesnost baš i nije nužna za sam proces. Ali, nisam baš vidjela da katolici tvrde da je ubojstvo jednostaničnih organizama ili naše mesožderstvo grijeh. Po onom gore argumentu, to je sigurno tako jer su i jedni i drugi sposobni za kondicionalno uvjetovanje.
I tako se crkva drži na životu svo ovo vrijeme, dajući polovične informacije puku.
Jednom sam prilikom otišla na neku misu duhovne obnove, koju je držao fra Zvjezdan Linić, tek toliko da vidim o čem se radi. Ono što mi je najviše upalo u oči je to da je taj čovjek uporno tvrdio kako iskonski grijeh nije neposluh, nego razmišljanje. Ljudi su sagriješili jer su se usudili razmišljati. Svi koji danas razmišljaju, a ne slijede crkvene zapovijedi bez pogovora, su veliki grešnici. Znala sam da crkva zapravo ima takvo stajalište, ali nisam znala da se to tako otvoreno govori. A što je najžalosnije, puk je vikao "da!", odobravao svaku njegovu riječ.
Tako da, dok smo takvim ovcama okruženi, i takvim manipulatorima, sumnjam da ćemo nekud napredovat. Nadam se samo da će prestati to slanje dezinformacija.
Iako, kako se čini, inkvizitor-papa je tek počeo. Crkva se vraća u srednji vijek. Uvlači se u politiku, škole, krevet, progoni i osuđuje. Diže Thompsona na pijedestal. Stvara "znanstvenike" koji će promovirati crkvenu znanost, onu koja baš puno veze sa znanošću nema.
Valjda neću negdje gorjeti uskoro. Valjda svijet neće opet postati ploča. Valjda.

17.09.2007. u 17:57 · Ostavi komentar (3) · Isprintaj · #

Dovraga i Borongaj i vlada i fakulteti i sve!

Mnogo sam ljuta. Mnogo.
Naime, kao što dobar dio vas zna, vjerujem, tri fakulteta se trebaju preseliti ove jeseni na Borongaj, u staru vojarnu. To preseljenje nam najavljuju već poduže vrijeme, a sad je evo došlo vrijeme seljenja.
Kao prvo, nitko ništa nigdje ne zna. Od same uprave fakulteta, koja zna neke okvirne stvari, pa do studenata koji nemaju pojma niočemu. Sve što studentima preostaje je vagati razloge za i protiv i svađati se oko istih. I praviti se da organiziramo neke prosvjede na kojima se nitko neće pojaviti jer su rokovi i ljudi uče. Svima je trenutno važnija ocjena, i s tim nemam problema.
Sad kad razmislim, možda je to bio i plan. Možda je netko rekao: "Ajmo im lijepo to objaviti kad budu rokovi, tik pred seljenje, pa se neće niti stići pobuniti". I opet se sa studentima Hrvatskih studija igra jo-jo s velikim uživanjem, ali bez neke stvarne zabrinutosti ili pažnje.
Od samih početaka nas se tretira kao studente drugog reda, mi smo na margini sveučilišta, i nikoga nije briga što je jako puno ljudi tamo došlo s prosjekom 4,7 i nakon prepuštanja svog visokog mjesta na rang listi FFzg-a nekom drugom. Ne, glavno da veliki dečki imaju riječ, glavno da se Filozofskom gradi, pazite, gradi (!) knjižnica 100 m udaljena od postojećeg NSB-a. Itko primjećuje kontradiktornosti? Ako će se FF seliti, zašto im se gradi knjižnica na mjestu gdje su sad? Hmh.
Prije nekoliko dana smo doznali da izgradnja kampusa nije konačna stvar. Ne, to je samo pretpostavka. Koliko god oni mazali oči javnosti, ništa nije do kraja zaključeno niti potpisano, kampus ovisi o dobroj volji grada u narednih desetak godina. A smještaj Hrvatskih studija tamo je samo privremena stvar. Što bi reklo- ako ideja s kampusom otpadne, SVI studenti Hrvatskih studija ostaju NA ULICI. Još uvijek ne vjerujem u to, u takvo licemjerje vlade, grada, i svih uključenih u ovu javnu obmanu.
Bit će autobusnih linija? Hoće, naravno, kad se kupe (!) busevi. A za to će se čekati.
Ako se radovi tamo nastave, živjet ćemo okruženi majstorima, bagerima, pneumatskim bušilicama, nestancima struje i vode i tko zna čime još.
Koliko sam u jednom trenutku bila optimistična u vezi svega toga, sada sam pesimistična. Još uvijek se nadam da je i to neka šala, da ćemo doći tamo, imati prostor, mir, papira u wc-ima, grijanje i slično, ali mi se svakim danom čini sve manje vjerojatnim.
I najbolja stvar u svemu tome je što više nećemo dobivati brucoše. Tko će htjeti doći na faks negdje bogu iza nogu, a po kojem još svi uporno pljuju. Naravno, bez ikakvog realnog razloga. Zar će se studenti Hrvatskih studija uvijek morati dvostruko dokazivati?
Pada mi na pamet da je ovo samo još jedan način zatvaranja fakulteta. Da nas zatuku do kraja. Ako nam se brucoši ne budu upisivali, tako će i biti. Prve generacije bolonjaca će biti i zadnje.
Žalosno je koliko je politika u sve upletena. Sve se važe, odmjerava, spletkari, računa, i ništa se ne radi bez plave kuverte. A bila sam tako sretna što se na ovom fakultetu nikad neću morati zapitati koliko me košta koja ocjena. Jer sve dobijem svojim radom.
Možda mislite da mi je žao što sam se upisala i propustila priliku na FF. Ne, nije. Nikad neće biti. Više sam nego zadovoljna fakultetom, radom, ljudima.
Ali nisam zadovoljna načinom kako se prema nama odnose.
Čak i ovdje, studenti dolaze zadnji. Neću biti toliko puna hvale i subjektivna da to ne kažem. Nas uprava ništa ne izvještava! Nikakva službena obavijest nije izdana, mi, studenti, zapravo još ništa ne znamo. A za to krivnja nije na vladi, već na upravi fakulteta.
I onda, kada se studenti stvarno razbjesne, dignu na noge, kada dobijemo studentske nerede pariških proporcija, svi će se pitati zašto.
Zato što zadnji saznajemo.
Zato što nas se ništa ne pita- od školarina do ukidanja rokova.
Zato što se ministri igraju napretka gazeći one koji trebaju napredovati.
Zato što se gleda imidž, a ne funkcionalnost.
Zato što moramo biti kao Amerika iako nemamo resurse za to.
Zato što je u edukaciju previše uključena vlada, a više se brine o tome tko koga mije, nego tko nastrada u procesu.
Zato što se više govori o onima koji imaju još 20 god života nego o onima koji su 20 tek napunili.

Eto zašto.

16.09.2007. u 01:19 · Ostavi komentar (3) · Isprintaj · #

Mala Madeleine, ili izgubljena djeca

Kada je krenula priča o Maddie, nisam očekivala da će ju naći. Eventualno da će naći tijelo. Ali ne nju živu. Koliko god ljudi navijali, čekali, slali mailove, slike, pričali o tome, uvijek sam imala osjećaj da je ona još jedno dijete koje je progutala noć i koje nikada neće odrasti.
Naravno, nadam se da sam u krivu.
Također, od samog sam početka čekala kada će optužiti roditelje, na temelju dokaza, ili jednostavno zato što ne znaju više što da naprave. Razmišljala sam i tome kako će se ti roditelji grozno osjećati. A i kakav će gnjev biti uperen na njih ako se dokaže da su krivi. Ako su krivi, sva potraga i kampanja za pronalaženje Maddie će se okrenuti protiv njih, jer će cijeli svijet znati kako izgledaju i cijeli svijet će ih mrziti. Više neće biti sigurnog kutka za njih. Ali ovdje ne želim pisati o roditeljima, o otmičarima, o pedofilima, o strancima u noći i babarogama, nego o djeci.

O svoj onoj djeci koja su jednom nestala i za koje se nikad nije čulo. O djeci koja služe kao roblje u tvornicama, o djeci kojoj se odrasli uvlače u krevet tokom noći, o djeci koju siromašni prodaju bogatima za hranu i sjajne stvarčice, o djeci koja to zauvijek ostanu. O djeci koju iznevjere oni veliki, odrasli ljudi kojima vjeruju. O djeci koja hodaju pistama s kokainom u žilama, o djeci koja se izgladnjuju, o djeci koja pokušavaju izgledati odraslo.
Da, svi oni spadaju u istu kategoriju kao i Maddie. Svi su oni negdje izgubljeni, možda nisu fizički nestali, ali ta djeca u jednom trenutku prestanu postojati.
Kada sam učila razvojnu za ispit, čitala sam o tome kako su se prema djeci prije odnosili. Ukratko, grozno. Mislili su da su djeca sposobna kao i odrasli, stalno ih se tuklo, nisu im davali da pužu nego su ih stavljali u metalne konstrukcije da ih održe uspravno, nekoliko puta dnevno su pred roditeljima morala moliti za oprost. Djeca su vrlo često mrzila svoje roditelje, a roditelji su mislili da će ih pokvariti ako ih grle i kažu im da ih vole.
Danas bolje znamo kako se treba odnositi prema djeci, kako ih odgajati, kako ona sama funkcioniraju. Danas većina djece ima neku vrst djetinjstva. Odnosno, imala je.
Čini mi se da je duljina i kvaliteta djetinjstva opala u zadnjih par godina. Sve je manje privatnosti, djeca sve ranije odrastaju. U modernim društvima, djeca su stalno pred televizijom, puši se, pije, drogira, stvaraju se uzori, pati se za zvijezdama, reže se zbog neuzvraćene ljubavi i kupuje se ono što idoli kažu da se treba kupovati. Ona teza da smo potrošačko društvo se najbolje vidi na našoj djeci. Dobili smo trgovačke centre, da djeca stalno vise po njima, imamo kompjutere, da stalno budu u toku, imamo televiziju, da vide što je cool, imamo mobitele, da si šalju tračeve, imamo novac, da im se kupi sve.
Svijet je postao jedan velik grad, i čini mi se da su djeca jako zbunjena u njemu. Roditelji govore jedno, a ostatak svijeta drugo. Ovo nije samo neko baljezganje, primijetila sam to i na svojoj sestri. Ona ima 14 i frendicu, vršnjakinju, koja je već dugo daleko od djevice. Prošla je puno više nego ja kada sam bila njenih godina. Meni su se te stvari događale sa 16, 17, 18.
Tako sam tužna kada vidim sve te djevojčice na ulici, kada čitam blogove onih kojima je uzor Kate Moss. Kada shvatim da sve one kojima se ostvari san da budu manekenke, glumice, slavne, vrlo često završe u klinici za odvikavanje.
Što bih dala da moja sestra sluša Spice girls! Kada su one bile popularne, bilo je u redu biti snažna, svemu reći ne, zaustaviti onoga tko ti želi nešto napraviti. Danas su idoli mahom ovisnice o alkoholu, drogama, seksu, suicidalne, izgladnjele, koje su došle tamo gdje su došle zbog skandala i golih sisa na naslovnici. Djeca traže uzore. To im se nudi. Djeca preuzimaju njihove osobine. I djeca prestaju biti djeca.

Zatim imamo djecu kojima su drugi radili ono što im se nikako ne smije raditi. Bolesni odrasli koji koriste svoju moć i svoj položaj. Uopće mi je teško razmišljati o tome što toj djeci prolazi kroz glavu dok im netko oduzima nešto za što nisu ni znala da postoji. Ta djeca misle da su kažnjena za nešto, da su nešto krivo napravila. I sva se djeca odreda boje da to ne naprave opet. I koliko se pitaju da li sva djeca dijele tu tajnu sa nekim drugim. Tu posebnu igru. I pitaju se zašto se odrasli s njima toga igraju, zar se nisu i oni osjećali tako loše i zar nije i njih bilo sram kada im je to netko radio. Koliko mora biti zbunjenosti i tuge u njihovim malenim glavicama. Teško mi je zamisliti kako neka osoba može pogledati u te njihove velike tužne oči pune povjerenja i nastaviti dalje. Koliko iskrivljen taj um mora biti! I ta djeca su nepovratno promijenjena.

Imamo i mrtvu djecu, mrtvu novorođenčad. Onu koju tek na smetlištu, zamotane u najlon, čeka mir. A kako li je tek grozno kada ti neka osoba podari svijet prepun boja, zvukova, osjećaja, mirisa, uzbuđenja, a zatim ti ga grubo oduzme. Ta djeca dobiju tek trenutak svijeta. Možda čak i umru sretna. Nikad nisu iskusila životne patnje.

Znam da ogroman broj djece nestaje svakodnevno u svijetu. Ogroman broj djece sretne ono čudovište iz priča i odvede ih na neko ružno mjesto s kojeg se nikad ne vrate kući. Kada o tome razmišljam, pred sobom imam samo sliku dječjeg malog lica i crne siluete koja ih odvodi u mrak.
Bio to stvarni mrak, podrum ili šuma u kojoj zauvijek ostanu, ili onaj mrak stvarnog života koji još ne bi trebala okusiti, isto je.
Uvijek se bojim da će moje dijete koje ću jednom imati isto tako nestati. A sve što želim je zaštititi ga od svega i odgojiti ga kao nekoga tko će pokušati učiti ovaj svijet boljim mjestom. Nadam se da je namjera dovoljna da praksa uspije.

Svakim danom gubimo sve više djece. Mala Maddie je na to upozorila, i trebamo joj biti zahvalni. Samo nisam sigurna koliko je to ljudi prepoznalo. Znam da ja jesam.
Hvala, Maddie.

14.09.2007. u 20:18 · Ostavi komentar (0) · Isprintaj · #

Par riječi o bezobrazluku

Sjećate se onih ljudi, vi stariji, a vi koji ste mlađi, sad se susrećete s njima, ili jeste jedni od njih, koji su uvijek voljeli odgovarati profesorima u školi, odjebavati ljude redom i na taj način promovirati svoju odraslost i obranjivati status najvećeg frajera i frajerice u društvu?
U početku im se divite kad onoj zbunjenoj kokoški koja vas nikako ne može smiriti kaže da je glupa kokoš, i pokaže joj srednji prst. A to je i tako smiješno. To što žena ima izljeve plača i završi u ludnici samo potvrđuje početnu teoriju. Nije nitko nikako odgovoran za to, to je ona uvijek luda bila.
Nakon nekog vremena, kako odrastate i sazrijevate, shvaćate da baš nije u redu kada se netko uporno svađa s profesorima, policijom i to većinom kad je ta osoba u krivu. No, tada već odmahujete rukom. Vjerujete da će se izlaskom iz srednje to razvodniti, i da, ako idete na faks, tamo neće biti takvih.
Onda dođete na faks, i tamo imate jednu ili dvije osobe koji su takvi, ako ne i gori. Gori eventualno zato što dolaskom na faks misle da su na vrhu svijeta, jer si kao student povlašten, intelektualac, ne znam što, i nitko ti ne smije ništa.
I imate više tipova tih bezobraznika.
Imate ljude poput prepisivačica, o kojoj sam već pisala ovdje, pa da se ne ponavljam.
Imate ljudi poput jednog dečka koji smatra da smo svi mi koji učimo budale, da je astrologija zakon i da je on filozof nad filozofima. I, naravno, i on prepisuje, manijakalno, jer je ispod njega učiti takve gluposti poput znanstvenih činjenica, i još se onda ima obraza svađati s profesorima, pljuvati po njima i ponižavati ih ako se usude srušiti ga. A naravno da se usude jer tip ništa ne radi i nema pojma o gradivu kad se pojavi. Taj tip je uspio našeg najstaloženijeg, najprofesionalnijeg i najrezerviranijeg profesora izbaciti iz takta toliko da je ovaj u potpunosti pobjesnio. Isprva ga je samo izbacio iz prostorije, kada ga je srušio jer nije znao najelementarniju stvar. On je naravno protestirao, jer, ipak on zna bolje od profesora što je točno. Kada je izašao van i vidio da je ipak profesor u pravu, u svom se pravedničkom bijesu vratio unutra da objasni profesoru da je loš predavač i budala.
Nakon što ga je profesor više puta upozorio, pobijesnio je toliko da se počeo derati, mi smo ga čuli vani jako glasno, djelovao je kao da će mu glavu s ramena skinuti, za što ga ne krivim, jer sam mu ja to već nekoliko puta poželjela napraviti.
A to nije usamljeni slučaj. Nakon što ga je žena već dva puta ulovila da prepisuje, zajedno s djevojkom, i poništila mu ispit (isti onaj iz kojeg sam dobila 5), on se usudio doći na ispit samo da prepiše pitanja i ode. Papir je dala žena koja nas je čuvala, i vidjela da jedan fali, shvatila što je napravio, i tražila papir natrag. Na kraju ga je predao, ali tek nakon dužeg "vi meni ništa ne možete, ja sve mogu" svađanja.
Da ne nastavljam s njim, pređimo na druge.
Ima i jedna djevojka koja je gotovo genijalac što se matematike tiče. I ona to zna. I misli da joj to daje opravdanje da ponižava nas ostale. Nas dvije se ne volimo od prvog dana kad smo se ugledale, i to se otvoreno ne volimo, a ne voli ju niti dobar dio ljudi na faksu. Dobro, nisam ni ja najpopularnija. Nedavno je upoznala jednog mog bivšeg, i sad njemu prenosi što radim na faksu. Svašta. A on je zaključio da smo nas dvije suprotni polariteti, što, ako se malo rezmisli, čak djeluje istinito. Da ne duljim o nama dvjema, vratimo se na temu. Naime, djevojka je toliko uvjerena da je na vrhu svijeta da ponekad ne može normalno odgovoriti na pitanje, nego samo podcjenjivački dobaci kako se njoj "jebe za to". Ovo nije moje subjektivno doživljavanje nje zasnovano na našem neslaganju, da ne pomislite to. Ženska je stvarno takva. Gazi nas sve pred sobom i nije ju nimalo briga.
Mi smo za nju glupi. Pa ne zaslužujemo bolji tretman. Iako, ona je jako dobra s profesorima. Malo predobra.

Možda biste mogli pomisliti da zagovaram potpunu šutnju i slaganje s profesorima. Ne, nikako. Ako je profesor u krivu, ako nas nekako zakida, uvijek ću nešto napomenuti. Ali to se može napraviti na puno pristojniji i mirniji način.
Moram također reći da ljudi poput gore navedenog dečka stvaraju sliku profesorima da ih svi studenti koji nešto napomenu zapravo napadaju, i odmah zauzimaju obrambeni i napadački stav. To se meni dogodilo, kada je jedna profesorica malo pogrešno zaključila da je moje napominjanje da ne upisujemo semestar, nego godinu, i da njen ispit možemo polagati kada god ima rok tokom godine, zapravo napad na nju, njen način rada i pozivanje nje na red.
Nakon toga mi je rekla da sam propali student, da nikad taj njen predmet neću položiti i slično. Jer ona zna "moj tip studenata". Baš lijepo od nje.
Na to mi se nije dalo nju uvjeravati da ona ne može zaključivati o mojim radnim navikama i sposobnostima, nego sam joj dokazala. Da, to je ona petica od neki dan. Toliko o tome.

A što se tiče djevojke i dečka iz priče...nadam se da će se jednom naučiti ponašati. Općenito držim da mora postojati neki bonton kojeg ljudi trebaju poštovati, i ne volim narušavanje istog. Nikoga ništa ne košta ako ne viču, ako ne podcjenjuju i ako su uljudni. Baš ništa. A čini život ljepši. Što šalješ van, dobivaš u određenoj mjeri natrag, pa tako i to.
Ako ti se netko ne sviđa, najbolje je maknuti se od njega i komunikaciju zadržati na rezerviranom i uljudnom nivou.
I nemojte kao ona profesorica misliti da vas svi napadaju. Niti se svijet vrti oko vas, niti biste se trebali na to obazirati da i je tako.
Okrenite se i idemo dalje.

13.09.2007. u 22:18 · Ostavi komentar (1) · Isprintaj · #

A iz ispita sam

dobila 5! Ne mogu vjerovati! Dobila sam 5!
Žao mi je, nisam sposobna za išta konstruktivnije. Jer sam dobila 5! fino

10.09.2007. u 21:07 · Ostavi komentar (4) · Isprintaj · #

Misija: ginekolog

Ležim tako na onom stolu, raširenih nogu, sa svjetlom reflektora uperenim u međunožje, pričam s ginekologom o važnim političkim pitanjima dok me on pregledava, i pitam se zašto se sve žene, dovraga, toliko boje tog pregleda?
Prvi put sam kod ginekologa završila s nekih 13 godina, kad sam bila u bolnici, pa su me poslali i toj teti da me pregleda. Ništa strašno mi nije bilo čak ni tada, a tada sam još bila prilično stisnuto djevojče.
Na redovne sam pretrage počela ići oko osamnaeste. Išla sam kod ginekologa u gradu u kojem sam tada živjela.
Prvo mi je trebalo neko vrijeme da se odlučim uopće ići jer su me prestrašile majka i sve žene iz okolice. Sjećam se da je majka govorila o nekoj psihičkoj pripremi prije posjeta, kao i sve njene kolegice, cure koje sam znala su opisivale iskustvo kao grozno i traumatsko, bojale su se, bilo ih je sram i ne znam što sve ne. Sjećam se jedne priče koja je kružila oko zgrade kako jedna cura nakon pregleda nije mogla skupiti noge i hodala je kao John Wayne u naponu snage. Čak su i one žene koje savjetuju cure po teenovima i sličnim časopisima pričale o nekoj pripremi, razgovorima, i o tome kako te prvi put uopće ne treba pregledati. Ako te strah, možete pričati, ginekolog ti je već
spreman na to.
Prvo su ginekologu otišle moje cure, komada dva, i tog kod tipa kod kojeg sam ja htjela ići. Vratile su se žive, zdrave, u jednom komadu, skupljenih nogu, i bez dogovorene višegodišnje psihoterapije. Zaključila sam kako ne mogu proći puno gore od njih.
I tako sam se ja naručila, otvorila karton. Taj dan sam se lijepo izdepilirala, namackala, sve u svrhu najboljeg izgleda. Kad ideš ginekologu nije baš toliko važna maskara i u kakvoj je kombinaciji sa sjenilom i rumenilom. Obukla sam suknju, nisam baš bila spremna na paradiranje uokolo gole guze. U ovom slučaju, samo skinem gaćice i spremna sam. Ponijela sam obične maramice, vlažne maramice za ruke, vlažne maramice za intimnu higijenu (kako je lijepo pisalo na omotu s cvjetićima), par komada rezervnih dnevnih, čak i gaćice (djevojka nikad ne može biti sigurna). Paranoik!
Za ručicu sam uzela jednu od gore navedenih frendica, i laganim kasom prema doktoru.
Dođem tamo, sjednem, pričam s njom, čekam. Vidim, tu su neka čudna dvoja vrata. To su ti kabine, kaže ona. Ahaaa! Hmh, a hoću li ja čuti njega kad me bude zvao? Zidovi su debeli, vrata neka pretpotopna, od punog drveta, nije lako zvuku da prođe kroz njih (da, to mi je inače najveći strah kad nešto čekam- da neću čuti kad me prozovu). Čut ćeš, bez brige.
Sestra za šalterom mi kaže da sam na redu, da odem u kabinu, skinem se i pričekam da me zove.
Kabina je mjesto koje nikako ne bi odgovaralo nekome s klaustrofobijom. Veoma uska, a dugačka. U svakom slučaju, imaš osjećaj kao da te ovaj uži dio guši. U kabini neka stolica. Da sjednem na nju. Vješalica. Da objesim torbicu. I neki ogrtač pored. Gledam ja taj ogrtač i shvatim- pa to je da ne ideš gologuza unutra! Onda ga pogledam opet i shvatim, ja tu već neko vrijeme stojim, ako neke od žena zaista oblače te ogrtače, a oblače, jer je par njih prije mene bilo u hlačama, njima se svima guza nalazi na istom mjestu i one većinom sjednu na onu ranije spomenutu stolicu. A žene ginekologu dolaze zbog ginekoloških, vaginalnih problema. I sve, kad sjednu, sjednu golom guzom (i još nečim) na taj ogrtač, na istom mjestu. I tako se sve te gljivice, bakterije, picajzle i ostala gamad koja zna napadati žene nađe vrlo koncentrirana na maloj površini tkanine, tamo ponekad partijaju, ali se većinom množe. I šire na ostatak tkanine. Nakon tog prosvjetljenja sam odskočila dobar metar od dotičnog ogrtača. I zaobilazila ga u najširem luku kojeg mi je sobica dopuštala.
Sad će te reći- pa ne mora biti da žene u tome zaista sjedaju. Da, ne mora. Ali, poznajući ljude, mogu biti prilično sigurna u to. U toj sam kabini čekala dobrih 15 minuta, a to prostajati s tremom, osjećajem mučnine, znojnim dlanovima, zidovima koji napadaju, strahom da ću se osramotiti jer neću čuti kad me ginekolog prozove, ili ću čuti pogrešno i upasti dok neka jadna ništa sluteća žena leži na onom stolu, nije baš lako.
I, da, nisam ga čula, sestra se derala na sav glas kroz čekaonicu, i bilo me jako sram.
No, ušla sam unutra, i vidjela da doktor izgleda prilično simpatično. Čovjek me lijepo pregledao, malo smo si i popričali, govorio mi je sve što radi i, kad sam se vraćala u onu mučnu kabinu, strah i trema su u potpunosti nestali. Pri drugom pregledu više nisam imala problema s kabinom, osim s onim ogrtačem kojeg sam se još uvijek bojala, a ginekolog je za vrijeme pregleda samnom pričao o tome kako su darkerima i gotičarima na početku devedesetih zabranjivali ulazak na fakultete, kako je vladala neka paranoja, i time me činio savršeno opuštenom. Slijedeći put sam išla na ultrazvuk jajnika, a čovjek je, dok sam se ja namještala na onaj neki jastučić, da ti digne guzu u zrak, otišao u susjednu prostoriju po štapiće (one za jelo), i s jednom rukom u rukavici, u kojoj je držao stvar za ultrazvuk, a ta stvar je bila, jel, unutra, u drugoj držao štapiće i veselo ih grickao. Čak je mene ponudio. To mi je zasigurno bio jedan od najveselijih trenutaka posjeta doktorima. Koliko god degutantno zvučalo, tome se još uvijek smijem.

Drugi ginekolog, u Zagrebu, je bio sušta suprotnost. S njegovog sam stola sišla plačući. Došla sam s upalom, koju mi žene, pogotovo ovako osjetljive kao ja, imamo svako malo, i tip mi je radio papa test (uzimanje brisa s grlića maternice, za one koji ne znaju), u potpunosti ignorirao moje jaukanje i govorenje kako me boli, a na kraju mi se smijao što plačem. I pokušao iz mene izvući sto kuna za ilegalni ultrazvuk. Sunašce mu pokvareno. Taj sam dan provela osjećajući se kao da sam silovana, sve me boljelo i nisam mogla normalno sjediti.
I tada sam shvatila zašto neke od žena mrze ginekologe. Zbog kretena poput tog doktora. Tretirao me kao da sam neka stvar bez osjećaja, kako boli, tako i srama, kao da sam kokoš koja plače za gluposti (dobro, to je, ali ovaj put sam stvarno imala razlog), i kao da sam ja tu zbog njega, a ne on zbog mene. U tom trenutku je sve ono što je prijašnji ginekolog postigao palo u vodu i ja sam počela doživljavati odlazak ginekologu kao nešto traumatično i kao nešto što trebaš raditi samo kad ti je stvarno sila. I nisam bila jedina kojoj je to priredio, i jedna od frendica je prošla na isti način. Mislim da bi mu karijera mesara puno bolje pristajala od one trenutne. Kasnije sam saznala da je čovjek privatnik. Zamislite, molim vas, on čak ženama i naplati takav tretman! Nažalost, imam osjećaj da su takvi ginekolozi kod nas čak i u većini. I da žene misle da to tako treba biti pa ne prigovaraju.

A zatim sam jednom došla ginekologu i vidjela drugo ime na vratima. Prvo sam mislila da su se premjestili, sto scenarija mi se odvrtilo u glavi, a na kraju sam sjela i čekala, ionako sestru pitati ne smijem, na vratima se nalazi ono famozno "MOLIM NE KUCATI!". I nije mi uopće jasno koja im je to fora s tim ne kucati. Pa prije su sestre na šalterima sjedile, uvijek bile tu za narod koji ima pitanja, a danas, ako pokucaš, računaj na automatsko odstranjivanje ruke i prijeteće poglede slijedećih godinu dana. Znam, imaju posla. Ali imale su ga i prije,a to je funkcioniralo.
I tako sam dočekala da me prozovu, sestra objasnila da se vratio redovni doktor koji je bio na specijalizaciji. Meni oke. U svakom slučaju, sve je bolje od onog manijaka.
Ja doktoru, a on neki mlađahni tip, pričam s njim, čovjek sasvim pristupačan, vrlo dobar. S obzirom da je bila večer, lijepo sam ga upozorila da su mu rolete podignute, da se stol nalazi tako da gleda van i da taj reflektor vani ljudima na ulici osigurava priličan show. Čak se ne moraju niti truditi da vide. Zatim smo krenuli u misiju spuštanja roleta. Podužu misiju. Nakon završetka te misije, slijedio je pregled. Čovjek je bio tako dobar, čak je zagrijao rukama onu željeznu stvar kojom si olakšava vidik. I vratio mi je vjeru u ginekologe.
Već mi je doktor gotovo godinu dana, opet se ne bojim pregleda, ulazim u ordinaciju nasmijana, diskutiramo o mojim boljkama i lošem zdravstvu, i mogu sa sigurnošću reći ženama svijeta da ginekološki pregled nije strašno iskustvo.
Naravno, uvijek pazi kako izgledaš, iako onaj reflektor baca tako gadno svjetlo da bi i Pepeljuga izgledala kao baba roga, opusti se, diši i uvijek upozori kada te boli. Ako ignorira, nemoj zaboraviti da se tvoje stopalo nalazi u savršenom položaju da njega slučajno lupiš po glavi (aha, koga sada boli!). A uvijek možeš tražiti i novog. I novog, i novog. Dok ne nađeš nekog tko će ti biti dobar.
Uvijek ga treba sve pitati, koliko god je dobar, zaboravlja napomenuti stvari, a na taj način postaješ angažirana.
I tretiraj odlazak ginekologu kao odlazak zubaru. Naposljetku, nema neke razlike, samo je druga rupa u pitanju.
I bauk zvan ginekolog će se brzo rasplinuti, a ostati će samo doktor koji ti želi pomoći.
Ne zaboravite, uvijek nosite suknju! Izbjegavajte ogrtače...brrr ...bakterije...

I, ne, vagina nije dio tijela kojeg se trebaš sramiti, upravo suprotno. Nju treba voljeti i naći joj najboljeg doktora cerek

09.09.2007. u 21:38 · Ostavi komentar (1) · Isprintaj · #

Opet frka s putovanjem...

Ispit prošao...dobro. Uspjela sam ispisati 8 stranica u dva sata, ruka mi otkazivala, ali sam lijepo sve riješila, i sad se nadam petici. Nadanje, ludom radovanje...
Vidjet ćemo. U međuvremenu tresem ručicom u nadi da će jednom biti ona stara.

Kao što sam već jednom spomenula, idem s djevojkama u Prag 6.10. Već je hostel (jako lijepi hostel) rezerviran, i danas smo išle po kartu za autobus. Zašto tako rano? Zato što putujemo Croatiabusom, koji, ako kupiš kartu 30 ili više dana prije polaska, daje enormni popust. Gotovo 50%, cijena povratne karte iznosi 344kn.
I tako se našla moja malenkost s jednom od djevojaka na kolodvoru, gdje smo sjedile čekajući ovu drugu pola sata. Nakon što se druga napokon pojavila, mi do blagajne (čitavih 5 m udaljene), po karte.
"Dobar dan, trebam tri karte za Prag."
"Može, recite datum."
"6.10"
(zbunjeni pogled mladolikog prodavača karata) "Ali, ja nemam karte za tada, ne mogu vam to prodati"
"Kako mi to ne možete prodati kad sam gledala na netu i zvala informacije i rekli su mi da karte mogu kupiti."
"Ali, to je jako daleko, za više od mjesec dana, nemam ja još tih karata."
"Da, poanta je u tome da je to za mjesec dana, zato je i karta najjeftinija. Postoje 4 cijene ovisno o tome kada se karta kupuje, i ova je najjeftinija."
"Ma, to nije točno. Postoji jedna cijena koja je niža, i to je ista cijena i vrijedi za karte kupljene tri do mjesec dana ranije."
"Ma, to nije moguće, zvali su me i rekli mi da je karta 344 kn i da ju kupujem mjesec dana unaprijed."
"Ne, nemoguće. Kažem vam da takva opcija ne postoji, ima jedna cijena. Ja tih karata nemam."
(ja, već vidno jako ljuta) "Ne vjerujem."
"Ako želite, odite na šalter preko, možda oni imaju."

Ja odem na šalter preko, djevojke uplašeno cupkaju zamnom, i pitam ženu tamo jel oni imaju karte. Kaže ona, da, imamo ali samo za karlovački prijevoznik. Croatia bus karte prodaje tamo. Zagnjavite vi njih, tražite šefa smjene ili tako nešto. Zahvalim se, vratim na šalter.
Na njemu me čeka mladić uvjeren da sam sišla s uma.
"Ovako, oni su mi rekli da ne prodaju karte za Croatia bus, to radite samo vi, oni ne mogu imati te karte."
"Da, znam ali nemam niti ja"
(još nekoliko minuta natezanja i toga da jedan drugoga uvjeravamo da smo mi u pravu)
"Gledajte, vi se morate uskladiti, ako sam zvala informacije, ako mi je to potvrđeno, ako to piše na internetu, to mora biti točno."
"Ne, ja te karte nemam, i ne mogu ih prodati. Mogu vam naći najjeftiniju cijenu karte"
"Dobro, koliko je to?"
"Sa studentskim popustom, 548 (valjda, ne sjećam se točno) kuna."
"Ma, dajte molim vas, nemoguće, neću platit tu kartu toliko. Gdje mogu popričati s nekim drugim?"
"Mi smo jedino prodajno mjesto."
(ja, veoma ljuta i iznervirana, želim mu skinuti glavu s ramena, ali kontroliram se)
"Valjda postoji neko vaše sjedište ili slično, gdje mogu popričati s nekim drugim?!"
"Postoji uprava, ali oni vam ne mogu pomoći."

Odustajem od razgovora s dečecom, okrećem se curama, umorna, kako od ispita, tako i od uvjeravanja. Dečec me smatra shizofrenom kokoši. Razrađujemo teoriju o tome koga ćemo zvat i na koga ćemo vikat, jel idemo u novine, i dajemo ovome epitet najveće prevare čovjeku znane.

Kad, iz svog malog staklenog prostora izlazi prodavač, i dolazi k nama.
"Ja se ispričavam, čini se da je zaista onako kako ste rekli."
(ja, veoma samozadovoljno) "A jel je?"
"Da, pogledao sam cijene i cijena putovanja 29 je 420 kn. Vaše sam pogriješio jer sam gledao samo studentske. Ali još uvijek ne znam za ove vaše."
"Postoje i one za 344 kn."
"Mogu nazvati komercijalnu pa pitati njih."
"S obzirom da si tako bio siguran u sebe na početku, sad izvoli, zovi dok ne dobijem karte."

Dečec ode i zove. Mi čekamo. Dečec se vrati i nešto piskara, još priča. Mi čekamo.
Dečec nas zove.
"Da, izgleda da vam mogu prodati karte. Cijena je 344 kn."
"Da, to sam ti i ja rekla."
"Samo će te morati doći po rezervacije dva tjedna prije polaska. To je još 20kn."
"Na to sam i računala."

Napiše nama čovjek karte i platimo mi njemu. Ispriča se još jednom, kaže da mu nitko nikad nije kupio karte mjesec dana unaprijed. Rekoh, mora čovjek znati s novcem.
Kaže Lor- treba znati biti uporan.
Da, treba. Da nisam bila toliko uporna i uvjeravala čovjeka, prošla bih 250-300 kn skuplje. I sad sam tako ponosna na sebe.
Mali savjet: budite uporni i izborite se za sebe. Kao što vidite, isplati se, a osjećaj je taaaaako dobar!
Uživajte party

04.09.2007. u 18:10 · Ostavi komentar (4) · Isprintaj · #

Prpa me...

sutra imam gadan i važan ispit...i jako me strah cry eek

03.09.2007. u 20:22 · Ostavi komentar (1) · Isprintaj · #

Prije odlaska

Noć. Sjedim na balkonu, gledam Mjesec ispred sebe.Šum krila golubova sa susjednog balkona. Oštar zadah njihovog staništa..
Topao povjetarac prisutnosti mi prostruji kroz kosu. Sjetim se- nisam sama. On je uvijek tu. Gleda. Čeka. Da odem s njim.
Nisam završila. Moraš sačekati. Još malo. Nasmiješim se.
Nestaje u mračnom kutu. Ostajemo Mjesec, golubovi i ja.

02.09.2007. u 20:34 · Ostavi komentar (2) · Isprintaj · #

Svemir i čovjek

Kulu babilonsku su gradili ljudi, jer su, eto, željeli pokazati da su najmoćniji, iznad svih vrsta, iznad samog svijeta koji ih je rodio. Iznad Prirode, prvenstveno.
Danas katolici mogu pričati koliko žele o Bogu, o pomiješanim jezicima, o duhu svetom, o čemu god, ali jasno je da je Kula pala zbog loše napravljenih temelja i njihovog nepoznavanja temeljnih zakona gravitacije. Ako uporno slažeš kockicu na kockicu, toranj će se eventualno srušiti.
Pustimo sad mitsku pozadinu nekih stvari o kojima ćemo govoriti, recimo da se sve tako i dogodilo. Samo malo prilagodimo objašnjenje, priklonimo se onom vjerojatnijem, ako bude trebalo.
Dakle, Kula je pala jer ljudi nisu znali zakone, kako Zemlje, tako i Svemira samog. Možda su ih i znali, ali su se oglušili. Naravno, kakva Priroda može spriječiti svemoćne, uzvišene ljude u gradnji, u ičemu. Ljudi su tu, i čitav Svemir bi trebao na koljena pasti pred njihovom uzvišenošću.
Gordi su poput lijepog dječaka nakon što učiteljica pocrveni pred njim.
Ne znam, od čega krenuti...Na toliko su se načina otuđili od onoga iz čega su postali, i na toliko načina to niječu, pokušavaju se prikazati kao da su stvoreni "na sliku Božju"! O, bahatosti!
Ma što je to mali čovjek, mali čovjek koji nastaje spajanjem dvaju stanica, koji, da bi preživio, mora u sebe unositi kojekakve stvari, a zatim ih izbacivati, potrošene i prerađene, na drugu stranu, koji plače, koji obolijeva, koji smrdi, koji trune, koji stari, koji se raspada? On je samo mali čovjek, nastao od majmuna, samo jedna karika u odrastanju ovog planeta. Samo jedan od parazita.
Pogledajte malog čovjeka, kako ide ulicom i šepiri se. Hoda asfaltom, svojim izumom, vozi se autom, zagađuje, polemizira, govori o bogu, o politici, o putovanjima u Svemir, o pokoravanju Svemira!
Zamislite, molim vas, jedan čovjek će pokoriti svemir?! Jedna točkica, ma nešto toliko sitno nasuprot Svemira, da, kad bismo izjednačili Svemir i tijelo, on ne bi bio niti dovoljno velik i važan da u debelom crijevu se s njim bakterije pobacuju. Toliko je važan čovjek. On je razonoda u anusu Svemira.
Iako, naravno, nikada se malom čovjeku neće moći dokazati da je u krivu, i da nije stvoren da vlada svime onime što je postojalo vječnostima prije njega i što će nastaviti postojati vječnostima poslije njega.
On će u svom dokazivanju uporno ići glavom o zid i nikada, ali nikada, neće na svom putu destrukcije priznati da je on u krivu.
A pogledajmo samo na koje je sva načine Priroda pokazivala da nema veće od nje. Kulu smo pokrili. Imamo i priču o Noi. Postoje zapisi o gotovo svim kulturama svijeta da je veliki potop bio.
Zamislite sad, koliko bi vode, i kakva bi katastrofa bila potrebna da se dogodi nešto što će čitave civilizacije bilježiti kao potop? Dakle, to se dogodilo već kad su ljudi gmizali po Zemlji, a nije bio samo neka klimatska promjena- u tom slučaju bi se to događalo tisućljećima, i nitko to ne bi nazvao potopom, prosto zato što ne bi znali kakvo je stanje bilo na početku.
I, što se dogodilo? Nešto je Zemlju učinilo veoma, veoma ljutom.
Dođimo bliže u vremenu. Titanic. Ne, ne onaj filmić koji su prikazali večeras, već brod koji je bio najveće dostignuće tog doba. Ljudi su ga nazvali nepotopljivim.
Ljudi su u njega imali toliko povjerenje, u sebe su imali toliko povjerenje, u svoju nepogrešivost i uzvišenost, da se nisu potrudili staviti dovoljno čamaca za spašavanje na njega. Zamislite tu aroganciju! Nitko nama ništa ne može, nitko ništa ne može onome što je od ruku ljudskih sagrađeno, onome čemu ništa poznato na svijetu ne može parirati. Eha, pa, je. Obična, mala, santa leda. Ironije li! Uništila ga je ista materija koja ga je i pokretala. Ista ona koja ga je učinila tako fantastičnim. Samo malo obične vode.
Hoćete nešto još bliže vama? Pogledajte kroz prozor. nema veze koje je doba dana, koje je godišnje doba, pogledajte bolje i primijetiti će te da nešto ne štima. Nešto ne valja. U zraku je onaj miris bijesa, miris razočarenja. Uz, naravno, miris smoga.
Mali čovjek je puno toga napravio. Napravio je plastiku, čudesnu materiju. Napravio je nuklearne bombe, koje mogu uništiti cijeli svijet u samo nekoliko sekundi, napravio je i brane, elektrane, nebodere koji se diži visoko, visoko u nebo. Ako ništa, ljudi su bar naučili da protiv gravitacije ne mogu.
Napravili su si i aute, zgodnu stvar koja ih lagano odvede na neko drugo mjesto. Izmislili su i ovu stvar na kojoj trenutno tipkam, a sad se trude stvoriti i biće s "umjetnom inteligencijom". Biće koje će biti mnogo inteligentnije od čovjeka, bar po pitanju matematike, logike i fizike. Oni će odmah shvatiti gravitaciju, bez brige.
Naravno, čovjek to radi samo zato što može, on je bog, i kao takav će se i ponašati. On je stvoritelj, on piše pravila.
Jeste li primijetili kako nam je vrijeme čudno? Kako su godišnja doba sve više atipična? Jeste? Naravno da jeste, pa stalno je na vijestima. kako se klima mijenja, a mali čovjek ne radi ništa da bi to spriječio.
Oni koji to shvaćaju, koji znaju da čovjek neće još mnogo opstati u svojoj aroganciji, to govore, upozoravaju, a njima se smije. Odmahuje se rukom i smije. Kakva glupost! Pa, kao prvo, ne mogu ja, jedna od šest milijardi, imati ikakav utjecaj na klimu. A i da imam, šta me briga, neće se ništa dogoditi dok sam živa.
Više nemam riječi za taj bezobrazluk, za tu bolesnu samouvjerenost i tu ignoranciju. Zar vi, ljudi, zaista mislite da ste toliko veliki i jaki?
Koliko je ljudi poginulo u tsunamiju? Koliko ljudi pogiba u potresima, poplavama, sušama, vrućinama, velikim hladnoćama, ili zatrpani u rudnicima dok iz Zemljine utrobe čupaju lijepe sjajne stvari koje ih uveseljavaju?
Pogledajte se malo! Toliko si slab i krhak, čovječe. Toliko ovisiš o ovom zraku, o vodi od koje si velikom dijelom sačinjen, od Sunca i vatre koji ti daju toplinu, od Zemlje same koja te hrani i pruža ti utočište.
Samo otvori oči i pogledaj! Pogledaj što radiš svaki put kada se oglušiš na upozorenja, svaki put kada ne zatvoriš vodu dok pereš zube, svaki put kada osudiš da je nešto neprirodno, svaki put kada niječeš da si postao, kao i cijeli život ovdje, iz jedne stanice. Ti, čovječe, nisi uzvišen! Ti, čovječe, nisi bog!
Ti si, čovječe, samo jedna od toliko vrsta, ali jedina koja ima razum, koja stvara umjetnička djela, koja voli, koja daruje, koja pruža pažnju i koja je sposobna za toliko toga!
Ali, sve što radiš, o ti, čovječe, u toj svojoj zaluđenosti vlastitim postojanjem, jest da uništavaš sve oko sebe. Hramove podižeš sebi i samo sebi.
Doći će trenutak kada više neće biti povratka, kada ćeš shvatiti, čovječe, da si imao toliko prilika da ovo učiniš dobrim mjestom, da sebe učiniš zaista nadmoćnom vrstom, vrstom koja se brine, koja čuva, koja uživa i koja voli, i tada ćeš požaliti.
Možda ćeš se i okrenuti i reći, žao mi je za sve.
Ali, to tada nije važno. Zapamti, čovječe, ti si samo jedna vrsta. Ti si samo jedan u nizu svega što nastaje i nestaje u ovom Svemiru.
I tada ćeš mislit da je Svemir na gubitku jer nestaješ. I u zadnjem trenutku, biti ćeš samo čovjek.
Ali, zapamti, Svemir će postojati i živjeti jednako dobro bez tebe kao i s tobom.
Ti si, čovječe, sasvim beznačajan.

02.09.2007. u 00:27 · Ostavi komentar (0) · Isprintaj · #