Putujem, putuješ. Putujemo?

Pozdrav! wave
Vratih se ja tako prije par dana s mora. Tamo se dogodilo par stvari o kojima ne bi sad. Prouzrokovale su veliku glavobolju unutar čitave familije.
Kad me dragi prvi put ostavio, kao što sam rekla, odlučila ja putovati. Odlučile smo da idemo u Prag.
I sad kreće zajebancija. Kako smo našle dosta jeftine avionske karte za London (oko 20-30 eura, zajedno s taksama), mislile smo da se može nać tako nešto i za Prag. Ne, ne može. Kako god okrenem, put do Praga koji je prilično bliži me avionom može koštati najmanje 1,500 kn.
Zatim, tražim ja buseve. Naravno, site autobusnog kolodvora zg je tako jadan da se ništa ne može saznati s njega, pa zovem ja informacije. Zvala sam ih pola sata prije nego su me uopće spojili, a onda sam čekala još desetak minuta. Oni su rijetki od onih koji čekanje još uvijek naplaćuju, što sam zaključila jer mi nisu rekli da ga ne naplaćuju. Nakon što sam živce već poprilično pogubila, javi se meni neka teta, koja me obavijesti o dvije linije koje voze za prag, i još dvije za koje ona ne zna koliko cijene koštaju, i karte se kod njih kupit ne mogu.
Dobro, našla ja kasnije te dodatne dvije, i shvatila da mi se croatiabus najviše sviđa.
A onda, još za usporedbu, zovem ja kolodvor. Opet onaj 060 broj, opet čekanje, ali ovi ga bar ne naplaćuju. Naravno, prije toga je bio onaj zamorni, više minutni prekini-redial-prekini-redial slijed radnji, a nakon onog tako lijepog dugog tuuuu....tuuuu...javi se meni neka druga teta. Kaže kak vlakovi voze, pitam ja nju za cijenu, kaže ona meni, evo vama broj međunarodne blagajne, oni će vam znat. Reko ja, hvala. Zovem ja.
Nitko se ne javlja. Zovem. Opet ništa. Zovem...ops, zauzeto... hmh, čudno, jer ako se nitko nije javljao, kako je sad zauzeto? Reko, ak je zauzeto, netko je pored telefona (po onom scenariju da tete pričaju na tel, a ne da netko dr zove), moram samo stalno zvat tak da ih uhvatim čim spuste slušalicu. I onda opet bjesomučno prekini-redial-prekini-redial-prekini-redial i tako u nedogled. Tada sam još uvijek imala strpljenja.
Tuuuuuu....tuuuuuu...Zvoni! Ja sva sretna, sa smajlom od uha do uha sjedim, ushićena, jer očekujem, ma sad će se sigurno javiti. Tuuuuu...tuuuuu...tututututut. Izbacilo me. Ja pokisla, al reko, ma sad će ona, zovem opet, opet zauzeto.
Tada mi je nešto prišapnulo- pa možda su to drugi ljudi koji zovu, a ne tete koje pričaju....
I tako sam ja zvala dok nisam bila na pragu razbijanja telefona, dok mi nisu u potpunosti uništile dan. Onda sam odustala.
Pomislih, možda će sutra bit bolje. Zovem ja opet danas. Ista stvar. Padne mi na pamet, mogla bih nazvati informacije, možda mi oni daju neki drugi broj. Zovem ja informacije, i teta kojoj sam rekla "Molim vas broj međunarodne blagajne hrvatskih željeznica", mi da broj informacija hrvatskih željeznica.
Krasno. Zovem ja opet njih, probijem se nekako do neke tete. Kažem joj što mi se dogodilo, kaže ona meni nekako sva uplašena i jadna da ih stalno zovu, da stalno u k... šalju ove koje rade na međunarodnoj, jer se nikad nitko ne javlja. Onda je tražila i našla neku cijenu vlaka za prag, rekla mi okvirno i zamolila me da dođem do kolodvora ako ništa, jer mi ona nikako ne može pomoć. U tom trenutku mi je tete bilo zaista žao, jer sam joj se javila onim "skinut ću ti glavu s ramena" glasom, a ona ništa kriva. Pa joj se zahvalih i prekinuh.
Jesam li spomenula da je ta cijena višestruko veća od one autobusom? Naravno, od vlaka ništa. Pogubila sam živce bez nekog pravog razloga.
Jedino mi nije jasno trebam li za to kriviti tete koje se ne javljaju, a nemaju posla, ili su one 24h dnevno zaposlene, te krivnja leži na samom hž-u koji ne zapošljava dovoljno ljudi.
U svakom slučaju, dobit će jedan hate mail burninmad
Sad sam tražila i hotele, nekako mi se hosteli baš i ne sviđaju, a gotovo da me izađu više. Onu malenu razliku u cijeni mogu opravdati time što ćemo cure i ja biti same u sobi i imat ćemo vlastiti wc. A to puno znači.
Ide to planiranje. Iako, vjerujem da ću do desetog mjeseca još puno puta kosu čupat. Nemam snage više za tipkanje, izmoriše me ovi hoteli. A i primjetila sam da ovaj post baš i nema nekog smisla...oh well
Idem učiti.
Uživajte party

31.07.2007. u 13:04 · Ostavi komentar (0) · Isprintaj · #

Vjerovati? Ili ipak ne?

Večer, čitaoče moj! mah
Evo mene opet, sjela sam za komp, i zaključila da bi bilo lijepo da se posvetim ovom svom blogu. Bar dok imam inspiracije.
Jučer sam se našla s jednom frendicom (status nedefiniran, o tome drugi put), pa smo malo pričale. Nekako smo se dotakle teme druge frendice s kojom sam se zbližila na faksu, a s kojom ne ide baš najbolje u zadnje vrijeme. Istina, ponašam se kao dijete, od mene se očekuje da presudim čitavoj toj situaciji, ali me sama pomisao kako trebam presuđivati nečemu prilično odbija od samog suočavanja. Za kog vraga se mi trebamo sad nalazit i ozbiljno razgovarati o potencijalu našeg prijateljstva? To sam radila u osnovnoj, u srednjoj nešto manje, i kog vraga se vraćamo natrag? Vrijeme protječe kroz prostor (ili prostor kroz vrijeme, ili se ništa nikud ne miče, kako želite) s nekim razlogom. Napredak. Idemo od točke a do točke b, a na c ne trčimo natrag na a jer smo ga prerasli.
Uglavnom, da ne duljim o tome....Nešto mi je drugo privuklo pažnju, a što me muči već neko vrijeme, te ću o tome pisati.
Naime, ovaj, sada bivši, dečko je došao jesenas, a prije toga sam bila solo duuugo vremena. Reći ću samo da mi je najdulja veza do tada bila 2 mjeseca i jedan dan. bang (btw, di su nestali smajlići???)
A u tim trenucima kada dečka nisam imala, gore navedena djevojka (Nazovimo ju Frendicom), me upućivala u to kako veze trebaju izgledati. Ne, nisu to bile neke lekcije gdje je ona stajala pred pločom s kredom u ruci i pričala mi o tome kako što treba izgledati, već neke opaske koje su završavale s "kad budeš bila ovako dugo u vezi, znati ćeš". Sve to super, dijelimo iskustva itd, ali je u nekim stvarima poprimala drastične razmjere, koji meni nikako nisu odgovarali. Jednostavno je prenaglašavala neke stvari s kojima se nisam slagala, zatim, nakon mog neslaganja, inzistirala na tome da je u pravu i, "kad budem u vezi, znat ću". Da, to malo iritira. Nakon toga svega sam ponekad stvarno pomislila kako je ona u pravu i kako stvari ne mogu biti tako jednostavne i normalne kada si u vezi.
Konkretno, ticalo se frendova suprotnog spola koje partner u vezi ne bi trebao imati. To je bila njezina teorija. Odnosno, ako ona ne dopušta svom dečku, a ne dopušta, da ima ženske frendice, neće ona imati niti muške i to je u redu. I tako stvari trebaju funkcionirati. I tako se ljudi u vezi na vrlo nezdrav način ograničavaju.
Btw, taj stav ima i moja mama, a mislim da ste svi shvatili njezine svjetonazore u prošlom postu. I takav je stav imao i onaj dečko od 2mj+1dn.
U trenutku kada mi je rekao da on ne želi da se ja družim s dečkima (koji su tada bili u mom životu puuuuno dulje od njega), prvo sam mislila da se šali, onda kad sam shvatila da je on to ozbiljan i da se očekuje kako ću se ja pokoriti, riješiti se frendova i roditi mu desetoro ružnih sinova, čuo me čitav grad. Više nije pokušao ništa takvo (iako nije imao baš niti nekog vremena smijeh).
Da se vratim na Frendicu. Tako je ona meni tvrdila ako nema potrebe da niti jedna od osoba u vezi ima frendove suprotnog spola, valjda zato što bi ljudi u vezi trebali biti dovoljni jedni drugima.
Zaista, za takvo ponašanje nalazim samo jedan jedini razlog- nesigurnost. A ako si u vezi s nekim godinu dana, nesigurnost sigurno nije pohvalna. I ona je ono veliko crveno svjetlo koje svijetli kada netko u neuklearnoj elektrani stisne pogrešan gumb.
Nije mi jasno kako uopće dvije osobe mogu biti u vezi i stalno strahovati da će ih ona druga osoba prevariti? Koja je poanta veze u tom slučaju?
Da, ja sam bila sam zadnjim dečkom samo 7 mjeseci, i nemam neka iskustva, ali kod nas se nikada nije poteglo pitanje "a zašto ti ideš s njim, a ne njom van" i obrnuto. Jednostavno, nitko od nas nije strahovao od prevare jer smo stalno bili iskreni jedan prema drugome, i poznavali smo se. Znali smo da ona druga osoba to nikada ne bi mogla napraviti prvoj.
Znam, reći ćete: "pa prekinuli ste, ne?". Da, jesmo, ali iz sasvim drugih razloga, i nikada, ali nikada, niti nakon tog prekida nisam pomislila kako me on prevario, ili kako bi to napravio da mu se pružila prilika. A mogla sam- čovjek je i u vojsci bio, i bili smo dosta udaljeni, i imala sam sve temelje za sumnju. Ali sumnjala nisam, jer sam znala, da, ako to napravim, sve sam automatski bacila.
Naravno, ako su osobe blizu, i svaki dan se vide, lakša je kontrola, i smanjuje se anksioznost prouzrokovana neznanjem o tome što ona druga osoba radi. Ali, ako bi Frendica i njen dragi morali provesti ljeto odvojeno, sumnjam da bi ta veza tako lako preživjela.
I opet me muči apsurdnost veze u kojoj si ljudi ne vjeruju. Na koji način netko može s onim drugim dijeliti život, kuću, djecu, ako smatra kako je vrlo vjerojatno da će doći do prevare kada ta osoba bude u malo boljem kontaktu s nekom drugom. U tom slučaju, žene moje, sve druge žene na ulici su nam smrtni neprijatelji.
A da ne spominjemo sam element zabrane. Pa kakva je to veza, ma bilo kakav odnos, u kojem jedna strana drugoj nešto zabranjuje? U trenutku u kojem bi meni moj muž nešto zabranio, dobio bi po zubalu, a ako bi se meni dogodilo da ja nekome nešto branim, živa bi se pojela (odgojne metode isključene).
Dovoljno smo napredovali da budemo u vezi ravnopravni i iskreni, a veza ne mora nužno biti zdrava ako u njoj nema premlaćivanja i bilo koje druge vrste zlostavljanja. Veza u kojoj partneri nemaju doticaj sa suprotnim spolom izvan nje same, osuđena je na propast, i to na taj način da sama sebe pojede.
Zar nikome od tih ljudi ne pada na pamet da je to ograničavanje zapravo osiguravanje da im partner neće otići, što je potez očajnika, nesigurne i nesamostalne osobe. Ako vas partner prevari, nije to zbog prijatelja/ice, već zato što u vezi nešto ne štima. Ako je to jedini način da vam taj isti partner ostane vjeran, zapitajte se, koliko je ta veza zapravo stvarna? I da li ste vi zaslužili da imate partnera koji je s vama zato što mu je oduzeta mogućnost biranja?
Dragi moji, ljubav je u povjerenju, komunikaciji i izboru. Ne u ucjenama, prijetnjama, zabranama i strahu.
Volite svoje druge polovice, i dajte im da biraju. Ako vas vole, vi ćete uvijek biti izabrani. A ako niste, to ionako nije bilo ono što zaslužujete.
I dajte i sebi mogućnost izbora. Možda shvatite da je vani netko bolji, a možda i da ste tako sretni što je baš ta osoba s kojom ste sad bila vaš zadnji izbor.
Izbor, izbor....
Uživajte party

16.07.2007. u 23:37 · Ostavi komentar (0) · Isprintaj · #

Pride, i to ponosno

Evo mene natrag.
Da, znam, nije me bilo. Dulje vrijeme. No, nisam više niti očekivala.
Što je bilo s dečkom? Pa, prvo se vratio. Onda je opet otišao. Ali to je sada gotovo. Ne želim se vraćati na to. A nije niti zanimljivo.
No, bilo je i par lijepih promjena. Prvo sam odlučila putovati. Skoro sam sama u Londonu završila. No, i to je bilo malo prevelik zalogaj. Pare. Ali, najvjerojatnije idem u Prag ili tako negdje u 10.mj. Tome se veselim.

Bila sam na Pride-u. Oko toga sam se uspjela posvađati valjda sa svima s kojima sam se mogla posvađati. Ali, opet bih. Ako trebam birati između mira i prilagođavanja široj, ali lošijoj, slici ili zalaganja za svijet i sebe, uvijek ću odabrati ono drugo.
Majka je oštro prosvjedovala i prije nego sam išla. Ona je....katolkinja, stara škola (osim kad je u pitanju status žena- tu je uvijek onaj "ne bu mene niko jebal"), zadrta u punom smislu te riječi, "patriot", udana za jednog vojnika, sestra još dvojici. Need I say more? Za nju je homoseksualnost, biseksualnost i sve tome slično bolesno. Njoj se od toga povraća burninmad. Ja pizdim na te njene izljeve.
Nekad sam stvarno sretna što je u stvaranju mojih stavova i vrijednosti veću ulogu imala televizija (kanal a, da budemo precizni), nego ona. Jer bih inače završila...ah, ograničeno.
I tako se ja lijepo spakirala i na pride. S obzirom da sam većinu vremena u crnom, ili nečemu sličnom, prilično sam se namučila da nađem neku ljetnu majicu u boji. Izvukla sam neku staru crvenu krpu i navukla ju na sebe. Pametna ja, uranila sam prilično, došla tamo u 11. Rođo moj, s kojim sam se nalazila tamo, je kasnio. Jako. Trebao je doći u 11.20. Došao je u 5 do 12. Pa sam se ja lijepo skompala s prvim tipom kojeg sam tamo vidjela. Čovjek me lijepo upoznao s još jednim, i zaposlila sam se na neko vrijeme. Jebiga, volim biti korisna smijeh.
Došao rođo, krenula povorka. Moram reći da sam stvarno uživala. Hodali smo i plesali u isto vrijeme, zviždali, zabavljali se. Stvarno super. Ali bili smo toliko odijeljeni od ljudi. Od policajaca praktički prolaznike nisam vidjela. Osim onih ružnijeg ponašanja, naravno. Jedna je starija gospođa kod zrinjevca pljuvala na nas. Zaista. Ne znam koliko onda taj izraz "gospođa" odgovara...btw, ona nas je slijedila na cvjetni. Našla i mene. Stajala iza mene, pa me gledala. Pa sam se okrenula pa sam i ja nju gledala. Pa smo se gledale. Onda žena izusti: jadna ti majka! rofl reko, dobro...rofl
Svašta. Bilo je još tih primjera civiliziranih građana. Ali policajci su ih lijepo smirivali. Kao i nadobudne teenovce. Svaka im čast.
Nisam dugo ostala na cvjetnom, išla sam kući učiti. Na putu do doma me začudilo to što su svi policajci nestali s ulica. Tu i tamo pokoji na uglu, ali i oni su ležerno razgovarali o čemu već policajci razgovaraju.
Onda sam došla doma, i iz sata u sat slušala o tome tko je sve i na koje načine napadnut. U tim trenucima nisam znala da li sam sretna što sam se pokupila ili sam...ne znam...doživjela sam se kao kukavicu. Nije baš realno, znam, ali, jesam.
A onda sam čula za molotovljeve. I zamislila se kako gorim tamo zbog jednog homofobnog kretena. Ne, ispravak. Zbog jedne homofobne države. Mislila sam da je spaljivanje ljudi na lomači stvar prošlosti. Da je srednji vijek gotov. Čini se da sam se prevarila.
O homoseksualnosti se toliko govorilo u medijima zadnjih dana da je tema gotovo silovana. Što ja imam za reći?
Pa, da živimo u krasnoj državi, gdje svi svoje ili tuđe zločine, netrpeljivost, netoleranciju, mržnju i nasilništvo opravdavaju time da "živimo u katoličkoj zemlji". S obzirom da čitava katolička vjera počiva na nauku jednog stolara koji je živio prije 2000 godina, a za kojeg se govori da je bio prilično miroljubiv, malo mi je to kontradiktorno. No, valjda katolici znaju.
Ljudi uporno govore za homoseksualnost da je neprirodna. Ne znam, tko je to sjeo s Prirodom na kavu pa ju priupitao što je imala na pameti kad nas je stvarala? Itko? Ne? eh...
Onda, uzmimo za prirodno ono što se može naći među životinjama, a ne šteti nikome pri upražnjavanju. Može? Super. E, pa, ljudi moji, životinje se prostituiraju, ševe se analno, oralno, svakako, homoseksualni odnosi su česti, a događa se i da pokoji miš nekad naskoči na onog mrtvog u mišolovci. I, za sve one needucirane: ne, pedofilija se ne pronalazi u životinja! I ne, ne možemo ju usporediti s homoseksualnošću. I preko 90% pedofila je heteroseksualne orijentacije (s tim da nekad napadaju istospolnu djecu, ali je u pitanju da su djeca, a ne kojeg su spola). Nadam se da je to jasno.
Više nemam snage govoriti ljudima i objašnjavati zašto imam stavove koje imam (znam, niste me to ni tražili, ali drugi oko mene to žele). I zašto je važno prihvatiti ono što eventualno odudara od njihove slike svijeta- dragi moji, nikad ne znate kada će te vi odudarati od nečije! A hoćete, bar jednom.
Idem sad prati suđe. Dolazi mi moj bivši dječak uskoro. Vraća mi knjigu koju sam mu posudila.
Do ponovnog čitanja- uživajte party

13.07.2007. u 18:25 · Ostavi komentar (1) · Isprintaj · #