Star i glup, ili mlad i znatiželjan?

Naletjela sam jučer na članak u kojem jedan ukrajinac svoj dugi život pripisuje apstinenciji od seksa i znatiželje. Svo njegovo znanje svodi se na to da zna napisati svoje ime. I kaže kako je sretan što je glup. I da je veličina neznanja proporcionalna s duljinom života. Jadni mi okruženi ljudima koji prihvaćaju idiotizam za produženje života. Da je tip iza sebe ostavio tridesetoro djece kroz tih svojih 116 godina, ajde, to bih još nekako i shvatila, produženje vrste itd, ali ovako nema ama baš nikakvog opravdanja.
Poanta života mnogih ljudi na zemlji nije u kvaliteti nego kvantiteti. Što dulje to bolje. Koliko će ljudi na pitanje- da li bi radije bio revolucionar koji je uveo bolji svjetski poredak i unaprijedio svijet, ubijen u 43, ili pastir bez ikakvog znanja o sebi i svijetu koji je proživio i više od 120- odgovorili s-pastir?
Naravno, razlog za uporno ljudsko prihvaćanje toga da drugi seru po njima, i gledanje nepravde na svijetu, u susjedstvu, jest vjerovanje da će se gadno zajebat ako išta poduzmu. Treba izbjeći sukob pod svaku cijenu. Nikako ne uletiti između čovjeka koji tuče svoju ženu/dijete/psa/sječe drveće bez razloga. Mogli biste pokupiti masnicu, ostati bez pola zuba, a to je puno gore nego da se netko iskaljava na živom biću.
Ako je evolucija produkt znatiželje jedne jedinke, ili više njih, zašto i danas, nakon što smo prilično odmakli od onog sjedenja na livadi i udaranja kamena o kamen (recimo da jesmo), ljudi uporno žele ne razmišljati i zatvoriti oči pred svime?
Ali, nije tako stalno, kad pričate s odraslima- u djetinjstvu svu svi imali snove, željeli biti super-junaci, promijeniti svijet, a onda su shvatili da se to ne može, i krenuli drugim putem.
Da su svi samo nastavili s onim što su željeli, i da nisu posustali kada su im se drugi smijali, na svijetu bi bilo puno više Einsteina, Disneya, Tesla, Zagorki i svih ostalih koji su ovaj svijet učinili puno boljim.
Možda bi bilo i više pastira koji su otišli do egipatskih piramida u potragu za blagom, putem upoznali kralja, alkemičara i našli ljubav.
Ne mogu tvrditi da sam ja takva. Da se nisam na neki način pokorila društvu. Ipak sam na faksu, živim u gradu, poštujem pravila društva. Više ili manje. Oke, ona koja mi se sviđaju.wink Da sam živjela svoje snove, sada bih bila u nekoj kolibi u šumi, plašila izletnike koji zagađuju moje carstvo, a ponekad bih se pridružila putujućem cirkusu i žonglirala i igrala se s vatrom u noći.
Kako to nisam ostvarila, pokušavam se iskupiti na taj način da govorim što mislim, i vičem o pogrešnosti svijeta. Kao papiga, ali drukčije ionako nitko neće primjetiti. I skačem između onog koji napada, i onoga koji biva napadnut. Dajem svoj doprinos koliko god mogu, ako ne tako da ja sama proživljavam ono što želim, onda bar pokušavam ljudima reći da oni mogu proživjeti svoje snove. Možda bih trebala pokazati na primjeru, ali onda bi bila prilično odvojena od svijeta, i opet nitko ne bi čuo. Volim vjerovati da ovako činim više, možda je to glupo, i zapravo pokušavam opravdati to da nisam potpuno sretna, i da nikad neću biti, jer sumnjam da ću završiti s cirkusom ili u kolibici u ovom životu, ali ipak se trudim da nikada ne zaboravim kako sam kao dijete spremala stvari u torbu i išla živjeti u šumu s patuljcima. Ako se dovoljno potrudim, možda stvarno dođem do te točke kada ću moći reći "Sada je vrijeme da budem potpuno sretna", a tada ne želim zastati i pitati- a kako?
Uživajte party

28.04.2007. u 09:32 · Ostavi komentar (0) · Isprintaj · #

Mors.

Danas smo bili u muzeju. Ne u onom klasičnom gdje gledate umjetnost koju su stvorili ljudi. Već u onom gdje gledate umjetnost koja je stvorena od ljudi.
Iza naziva- patološki muzej i muzej sudske medicine stoje nešto gadnije stvari nego što biste pretpostavili.
U patološkom su izloženi organi ljudi koji su umrli od različitih tumora. Nas su najviše zanimali mozgovi i promjene na njemu. Kralježnica. Eh, da, i fetusi.
Stravično unakaženi. S različitim deformacijama. Ciklopizam. Fetus, prilično razvijen, ali, na licu samo jedno oko posred čela i usta. Vodena glava. Glave u formalinskoj otopini- prevelike i za roman horora. Napuhnute, gigantske. Kao da ju je netko uzeo divu- djetetu, onome iz bajke koje nam mame čitaju prije spavanja dok smo maleni. Suprotno njima, poremećaj zvan anencefalia. Dijete kojemu se ne razvije mozak. Tijelo kakvo viđate u beba koje se igraju u pješčaniku. Ali s glavom koja veličinom odgovara njihovoj lutki.
Groteskan prizor. Sjedi tamo u toj staklenoj posudi, do pola uronjen u tekućinu koja ga održava u obliku u kojem je trebao zaživjeti, sa sićušnom glavom, zečjom usnom i ogromnim, porculanskim očima. Prekriženih nogu, kao mali buda koji meditira. Sjedi ćelav i vječno zagledan u studente koji ga obilaze, čude se, proučavaju.
U muzeju sudske medicine nova čuda za studente, da nahrane tu zvijer zvanu znatiželja.
Mumificirani starac. Nađen na tavanu. Leži, oslonjen na nešto kako bi mu se tijelo zadržalo u ponešto podignutom položaju, ne potpuno vodoravnom. Znate, onako kako starci vole spavati. Obučen je u neki kućni ogrtač, crveni, škotskog uzorka. Ispod njega neka plava košulja. Podsjeća na radničko odijelo. Poderana na mjestima, i hrđava ziherica. Da ništa ne visi neuredno. Siromašan, u starom, a opet, toliko pažnje posvećene izgledu. Ima cipele na nogama, stare su i prašnjave, dugo nošene. Žnjiranci su mu istrošeni od dugotrajnog vezanja, razvezivanja, provuci, stegni, jedan preko dugog, napravi omčicu, jednu kroz drugu, mašna za uvijek pristojan izgled gospodina naučenog na bečku školu.
Usta su mu otvorena. Unutra smežuran, suh jezik. Oči nema. Nestale. Pojelo ih vrijeme. Uši su mu tako malene. Kad bolje pogledam, on je čitav tako malen, tako krhak. Više podsjeća na dječaka nego na starca. Ah, možda svi tako završimo. U smrti smo djeca. Možda to i nije tako loše.
Odmaknem se od stakla, od mumije. Pokušavam zamisliti kakav je bio, što je radio, i koliko je uopće star. Ali, ne mogu. Tako je sve pogrešno, ne mogu ga uopće zamisliti kao živog čovjeka. Svjesna sam da je bio živ, a da je sad mrtav, ali toliko nije sličan čovjeku. Sve više izgleda kao kulisa nekog filma.
Scena u muzeju: protagonistica stoji pored staklenog lijesa. Snjeguljica je imala takav. U lijesu je plastična lutka, tako dobro napravljena da izgleda kao mrtvac. Ali svi znaju da nije. U njemu nema ljudskosti, on je plastičan, umjetan.
Možda se ljudi toliko boje i osjećaju odvratnost prema mrtvacima jer vide kakvi su kada duša nestane. To truplo više nema život, nestao je njegov prvi bicikl, hrđa na nekom smetlištu, a sada ga se baš nitko više ne sjeća, nakon toliko godina, sada više nitko ne zna kako je jednog dječaka naučio kako boli prva samostalna vožnja i pad u grmlje. I onaj komad ograde pored škole na kojem se prvi put poljubio. Pretvoren je u žlice i lonce. Sjećanje na onaj dan kada je zaprosio sitnu brinetu na klupi u parku. Brineta mu je dala sina. Sina je progutao rat. A brinetu vrijeme. Jednog je dana samo prestala postojati. Polako je godinama blijedila, a jednog dana se samo pretvorila u izmaglicu i rasprsnula se. Pokušao je, tako se trudio, ali više nije mogao sjetiti se kako se smijala. Otišao je na tavan da pronađe mjesto na kojem je čitala. I tamo je legao uz nju.
A onda je i čitav njegov život nestao. Sve to. Nestalo. Pregaženo. Nema više. Truplo je prazno. I zaista nije ništa osim lutke koja leži. Hmh, dala sam mu život. Bez da sam i primijetila.
Ljudi se gledaju u ogledalo i vide čitav svoj život, svaku minutu u odrazu. I zato ih užasava pomisao da će se vidjeti samo njihovo lice. A hoće. Znaju to. Ali se ne žele podsjećati. Lijepo je živjeti u neznanju.
Uistinu, možda je to razlog zašto ljudi osjećaju gađenje prema leševima. Možda i nije. Ne znam. Ne sad.

25.04.2007. u 22:50 · Ostavi komentar (2) · Isprintaj · #

Večer, potencijalni čitaoče!

Moram priznati da je ovaj post prvotno trebao izgledati drukčije. Sjela sam za komp uvjerena kako ću se osvrnuti...hmh, sad zapravo niti ne znam što mi je bilo na pameti. Čudno, kako dobra ideja brzo pobjegne (recimo da je bila dobra).
Onda sam pročitala novopridošli komentar. I nije ono "budi glasna" stvar koja mi je najviše privukla pažnju. Već ono- i stanovnice. A onda sam se sjetila današnjeg preznojavanja dok sam trebala povući s noge traku koja je tamo počivala zalijepljena na smjesu šećera, vode i limunova soka, koje su pokrivale moje kvazi-dlačice na nogama, a sve u svrhu postizanja glatkih i sjajnih nogu. Ne želim da me sad pogrešno shvatite- ja OBOŽAVAM glatke i sjajne noge. U tom je poanta.

U društvu se počinje jako glasno govoriti o tome kako žene imaju niže plaće, kako je društvo naglašeno patrijarhalno, kako žene mlate ko muhe, kako su užasno potlačene. A uz to dolazi- depiliramo se kako bismo bile lijepe muškarcima, nosimo pete koje nam lome kosti iz istog razloga, a također se i šminkamo i uopće se trudimo biti lijepe samo i jedino zbog muškaraca. Ako uzmemo u obzir da se ta politika zasniva na pokušaju što manjeg postizanja utjecaja muškaraca u životu, pridaje mu neobično veliku važnost.
Ne želim vjerovati da netko drugi diktira mojim postupcima i odlukama. Sad kad malo bolje razmislim, obožavam se primiti za nogu, a kad tamo glatkoća, obožavam masturbirati dok mi je međunožje glatko i meko. Volim nositi haltere na ulici jer mi daju neku moć nad svima, nad sobom, šminkam se kada se dobro osjećam jer mi se to taj dan prohtjelo. I živo me zaboli za muškarce i što će oni reći. Ipak mi je moje mišljenje najvažnije. A ako tako misliš, pokazivat će ti naklonost na ulici onim praiskonskim ispuštanjem zvukova kao poziva na parenje, trubom svog auta ili fućkanjem, dok si u trenirci, bez imalo traga šminke, natovarena vrećicama s namirnicama, a pod rukom nosiš paket ružičastog wc-papira. A tebe neće biti briga. Kasnije ćeš se depilirati, našminkati, obuti visoke pete, i opet te neće biti briga. I nećeš govoriti da se žene šminkaju zbog muškaraca.

Da se vratimo na onu potlačenost. Živimo u patrijarhalnom svijetu? Ne, samo dajemo pripadnicima jednog spola (ali i rase, vjere, seksualne orijentacije) preveliku važnost.
Ako ćemo tražiti pravog krivca za manje plaće žena, mišljenje kako su žene manje vrijedne, i sl, moramo uzeti u obzir, i to ozbiljno, i same žene. Jer, što mi žene zapravo radimo? Sjedimo doma na našim debelim guzicama s celulitom, prežderavamo se i vičemo kako smo mi jadne i potlačene. A onda nas jebu u mozak i kažu: "pa dajemo vam ravnopravnost- evo, radite još pet godina dulje, kao i muškarci." A žene na to kažu- pa, tražile smo ravnopravnost, sad smo ju i dobile. Ali ozbiljno, žene intervjuirane na ulici to govore! Valjda zaboravljaju da ipak one obavljaju većinu kućanskih poslova, a da brigu za djecu ni ne spominjemo. A to ti odnese godine u nepovrat. Pa završiš s desetak godina više staža. Vjerujem da su to iste žene koje su u stanju silovanje objasniti s- bila je pijana, polugola i egzistirala je u blizini muškaraca; a prebijenu ženu sa- sigurno mu je prigovarala nakon napornog dana, stalno kvoca, pa je i dobila. Da, žene će to reći, ogroman broj žena.
Ako znaju da imaju iste sposobnosti, a manje plaće od muškaraca jednako pozicironiranog, one će šutiti i utješiti se s "Takvo je društvo!".
Ma, molim vas, kako bi danas svijet izgledao da je Martin Luther King rekao- "I had a dream", a rulja pred njim, "Je, a šta sad?".
Tete koje se u javnosti zalažu za ravnopravnost spolova vode bitku protiv vjetrenjača. Zašto? Zato što one za koje se zalažu nemaju muda istupiti i reći "I ja to mogu!". Uvijek je bilo lakše zaključiti da je svijet usrano mjesto i popušiti šefu za povišicu od 2%.

Evo upravo se na vijestima odvrtilo kako su mladu iranku, koja je bila prisiljena raditi u majčinom bordelu, rodila prvo dijete s 9 godina, osudili na smrt nakon što su je silovala braća. Jer je u islamskom svijetu za silovanje kazna određena na temelju onog gore navedenog mišljenja- sama si je kriva. Kriva jer je živa. Izvukao ju je donekle Amnesty. Ali još uvijek nije sigurno da li će poništiti smrtnu kaznu.
I sad će mnogo ljudi reći- da, to je strašno, ali to je tamo. Takve se stvari ipak ne događaju kod nas. To su oni "ludi muslimanski fanatici". A jel?
Biblija počinje s knjigom postanka. Glavni likovi: Eva, Adam, Bog. Evi dođe zmija- odabere ju kao biće koje će lakše zajebati jer je ipak ona ta koja je slaba. A onda slaba Eva zajebe cijeli svijet tako da uzme jabuku i osudi čovječanstvo na mizeran život pun patnje i grijeha. Mesija dotične religije nikada ne uzima družicu i živi u celibatu (prema crkvenom učenju). Žene ne mogu biti svećenice, samo službenice glavešinama. Crkveno učenje ne dopušta ženi da dobije razvod braka ako muž pukne i mlati ju kad mu padne na pamet. Žena ne smije pobaciti.
Politika? Žena se kandidira za predsjednika, i ne spominju se njene sposobnosti ili program, već se stalno govori o tome kako će ona biti prva žena predsjednik. U Finskoj je vlada sačinjena velikim dijelom od žena. Top-vijest. A zašto? Zato da se naglasi postizanje ravnopravnosti? A-a. Zato da se kaže- "pogledajte, pogledajte što smo vam sve dali! Sve ove nove sjajne igračke! Ali, mi još uvijek postavljamo pravila igre."
Ako žena i dospije na visoku poziciju, npr, postane glavni kirurg u nekoj bolnici, pacijentova žena odbija da joj muža operira žena. Ona nije dovoljno sposobna. Niti u očima žene jer se ta žena ne smatra sposobnom. Dok žene ne nauče da mogu pomaknuti planinu da žele, dok ne razmisle malo o tome da su one te koje na svijet donose novo ljudsko biće, sve propagande, pamfleti i statistike svijeta im neće pomoći.
Većina žena koje poduzimaju nešto čine to tako da bojkotiraju pranje suđa, naglašavaju kako loše kuhaju i piju pivu raskrećene nasred ulice iz boce. Odbijaju se depilirati. Odbijaju bilo kakvu pomisao da bi im muškarac otvorio vrata, platio piće, pridržao kaput, dao kompliment, jer one to ne trebaju, mogu i same.

Dame moje, nemojte se pokušavati dokazati tako da se prikazujete na muški način. Tako govorite da ste ništa ako niste muškarac.
Nemojte naglašavati veličinu svog intelekta zanemarujući svoj izgled. Koliko bi vas zanimala rasprava o aktualnoj temi s osobom koja ima masnu kosu, kožu, i obučena je u tenisice i vjetrovku u operi?
Nemojte odbijati male znakove pažnje od muškaraca. Pa i vi poklanjate pažnju drugima, zar ne?
Još uvijek nismo razvile mogućnost partenogeneze, samooplodnje, a i lijepo je imati muškarce uz sebe. Ili žene. Štogod vam više odgovara.
Samo se naučite zauzimati za sebe bez da zaboravite tko ste u procesu.
I nemojte se bojati, mi smo potrebne njima jednako, ako ne i više, nego oni nama.
Shvatite kolika je ogromna vaša važnost.
I pomaknite tu prokleti planinu! thumbup

Laku noć, dragi čitaoče.
uživajte, party

25.04.2007. u 00:37 · Ostavi komentar (2) · Isprintaj · #

ispušni ventil...

I tako je i to prošlo...Nije bilo baš onako strašno kako sam mislila, ali moglo je i bolje. sve u svemu, oke. Sad još treba čekat 2 tjedna da teta to ispravi. Nadam se da će joj moj doć ruku na dan kad bude u hormonalnoj ravnoteži smijeh

Nego, ova čitava strka me podsjetila koliko mi neki ljudi idu na živce. Činjenica jest da sada, ako si bolonjac, se moraš primiti knjige da bi bio neki kurac u kasnijem životu. Nema više prolaženja, provlačenja, niti onoga- daj 2 i ja sretna! I recimo imaš čovjeka koji ima neki cilj i ambicije. Recimo, osoba bi htjela doktorirat, i to vani, a za to se stvarno moraš potruditi. I sad, ako dolaziš svaki prokleti dan na faks na kojem te ljudi čudno promotre ako kažeš da želiš 5 i da se nećeš pomiriti s manjim, jer znaš da iz nekih predmeta to naprosto možeš, a sve manje je proizvod isključivo tvoje lijenosti i opijanja, ako ljudi uporno ispite prolaze sa šalabahterima, bez imalo onog temeljnog znanja, i uporno dobivaju veće ocjene od tebe koji radiš kao nenormalan, nakon nekog vremena se počneš osjećati kao prokleti maloumni kreten. I tragično je koliko je praksa šalabahtera uvriježena. Oke, neke predmete i ja prezirem. One gdje samo štrebaš stvari koje apsolutno nikada nećeš upotrijebiti, i jednostavno ih ne želim učiti. Ali da ću se pojaviti na ispitu bez imalo temeljnog znanja o predmetu, položiti s dosta dobrom ocjenom, a na pitanje- a o čemu se tu radi odgovoriti s "ha?", e pa to mi je stvarno debilno. I nije pošteno! Pa ako sam već odabrala taj faks, ako mi ga starci financiraju, bar ću imati dovoljno poštovanja da to odradim na neki pristojan način. A kada ljudi ne funkcioniraju tako, dobijemo državu u kojoj su popularni političari, političari na vlasti, oni koji prepisuju diplomske i magistarske radove. A da ne spominjem njihove visoke verbalne sposobnosti.
Ako se država gleda po ljudima koji ju vode, e, onda smo prokleto glupi! A da zatucanost ne spominjem. I onda se ljudi pitaju zašto želim otići odavde!

Evo primjera. Dogodilo mi se jednom da sam s frendicom u tramvaju raspravljala o svim smrdljivim stvarima u državi našoj. Bilo je tu i politike, i rata, i Thompsona. Dobro, politike wink
Recimo da nisam baš blaga kad su na repertoaru zatucano ponašanje i mržnja (i zagađivanje okoliša). I tako sam ja sasula bujicu kritika na račun gore navedenih- a nije da ne stoje. Spomenula sam tako nedostatak umjetničke vrijednosti "muzike" thome i drugova mu, te kako je rat gotov i da bi bilo stvarno lijepo da se narod skine s tog fiksa, te da smatram da bi trebalo zabraniti glazbu koja se bazira na mržnji i propagira etničko čišćenje. Ne samo da je dio tramvaja u kojem bila zašutio i pomno slušao, bacao prijeteće poglede, već sam dobila savjet da ne govorim takve stvari na javnim mjestima. I sad, molim vas lijepo, tko je tu lud?! headbang
Zar sam zaista toliko precijenila ljude, u ovom slučaju Hrvate, misleći kako su dovoljno tolerantni da dopuštaju ljudima pravo da kažu što misle bez straha da će ih netko prebiti? Pa jesam ja tako glupa da mi je na pamet palo da je ovo demokracija, slobodna zemlja, slobodni ljudi, slobodne misli?
Iako, kad bolje promislim što očekivati od zemlje koja još uvijek u svojim poslovima poprilično prava glasa daje vjerskim poglavarima- crkvi, u ovom slučaju, i koja nikako da skuži da može biti samostalna. Nego leti iz saveza u savez, pušta da ju iskorištavaju i razjebu ko kurvu satnija vojnika nakon 6 mjeseci izoliranosti u šumi. Za kog vraga da čuvamo vodu? Djecu? Ma daj molim te, pa ni ameri to ne rade, zašto bi mi?
Stranci hoće otoke? Ma prodaj, skupi pare da si njima dupe brišemo, otoka će uvijek bit, glavno da im se svidimo!
Naravno, takvo stajalište stoji samo kada su u pitanju negativne stvari koje se traže od nas. Legaliziranje homoseksualnih bračnih zajednica, usvajanje djece? Ne, hrvati su katolici, ne može to. Umjetna oplodnja? Ne, ne, hrvati su katolici, bog će im dat. Njegovanje supkultura? Ne, mi hrvati smo katolici, a to našoj djeci pomaže misliti, što crkva ne dopušta. Spolni odgoj? Ne, mi hrvati smo moralni katolici, naša djeca se ne jebu pijana i nadrogirana na tulumima na koje idu svakih par dana. I tako dalje...burninmad

blabla No dobro, sad bi bilo vrijeme da stanem s frustracijama. Pranje wc-a pomaže u ovakvim situacijama. Ako je itko tko je slučajno nabasao na ovaj blog došao do kraja ovog posta, hvala ti lijepo, i svaka ti čast thumbup
I'll be back, uživajte party

23.04.2007. u 17:02 · Ostavi komentar (4) · Isprintaj · #

pokrećem blog...

i tako, dok ispijam već uistinu preveliku količinu kave, sve u nadi da će mi pomoći da zapamtim bar nešto od preostalog gradiva, polako shvaćam da od toga neće biti baš ništa.headbang osim što će ispuniti svoju diuretičku funkciju.pa stoga, koja je poanta daljnjeg mučenja? rekoh, ajde da se malo posvetim svom novostvorenom blogu...
ali sad nemam pojma čime da započnem. krasno, spisateljska blokada na početku karijere. bang
stalno imam osjećaj da bih se trebala predstaviti ili tako nešto, pa da zadovoljim potrebu...imena ne spominjemo. godine ću preživjeti. oko 20 smijeh studentica psihologije. lokacija: zgb. kao i većina. čudak po osobnom odabiru. više ili manje. više bih rekla da je u pitanju izbor bio : biti ono što jesam ili ne. a ne volim glumiti. osim na pozornici wink
moram upozoriti sve buduće čitaoce bloga (ako ih bude, naravno, a nadam se tome) kako su neka moja razmišljanja oprečna mišljenju mnogih. samo ih želim iznijeti, ne želim nikoga ponižavati niti napadati. stoga molim sve koji se osjete bilo uvrijeđenima bilo napadnutima, da shvate kako to nije bilo usmjereno na njih. i da ne ostavljaju uvredljive komentare. jer ja tako neću postupiti prema njima.
da, dobro, sada se čini kao da sam zločesta baba koja jede gojaznu dječicu dok gleda tv-prodaju, ali to baš i nije tako. ne gledam tv prodaju smijeh
trenutno uistinu nisam sigurna hoće li ova moja zanimacija zaživjeti ili će se ugasiti kao i ostale. pokušat ću održavati ovo koliko- toliko aktivnim. pa kud puklo, puklo.
sad se samo trebam pobrinuti da ovaj blog jednom počne ličiti na nešto wink
a zašto sam krenula s ovim? zato što dnevnika nemam. a ubrzano zaboravljam zbog prevelike konzumacije, kako mare prije, tako alkohola sada smokin
pa reko, ajde da piskaram. da imam što unucima čitati za laku noć.
sada se ipak moram posvetiti razvojnoj. a novim postom ću se zamarati sutra, kad već uprskam kolokvij.
a tada će i ovo izgledati bolje. početi ću pisati velika slova, za promjenu.
uživajte! party

22.04.2007. u 21:15 · Ostavi komentar (0) · Isprintaj · #

učim

da, naravno, palo mi je na pamet da kreiram blog baš onda kada bih trebala biti zauzeta učenjem o razvoju inteligencije u ranom djetinjstvu. nekome se može činiti zanimljivo, naravno. i jest. ali ne sada kada mogu biti vani. a vani je tako prokleto lijepo
nego, da ne duljim. ovo je probni post, uopće ne znam kako bi ovo trebalo izgledati. pa, neka mi je sa srećom, idemo vidjet party

22.04.2007. u 15:48 · Ostavi komentar (2) · Isprintaj · #