Piškiti na štapić

Inače, pijem pilule. Kontracepcijske, naravno. Iz raznoraznih razloga, ali i da ne ostanem trudna. Do sada mi se jednom dogodilo da sam mislila da sam trudna, ali se to pokazalo kao lažna uzbuna kada je tetka iz rusije došla s punim paketom bolova.
No, već mjesec dana ova blogerica pati od gadnih mučnina. Mučnine, vrtoglavica, stalna glad i vrlo visok libido (nije uvijek navedeno kao simptom, ali može se povezati). Prvi biser bijaše majka koja je ustvrdila onim tihim glasom: "Daj se nemoj zezati, pa nisi valjda...". Ta mi pomisao nije pala na pamet do trenutka kada je moja majka ovo pametno izjavila. Od tog sam trenutka živjela u panici.
Čekala gore spomenutu tetku. Tetka došla, tetka prošla, ali meni i dalje muka. Čak su i neki drugi, fizički simptomi koje sam pripisivala PMS-u ostali. E, onda sam se i ja počela brinuti. I to jako.
Naime, ova bi blogerica, kakvo je stanje stvari, za par mjeseci mogla tipkati ovaj blog iz Cambridgea. Nije sigurno, ali...recimo da si orijentiram život prema tome. I zamislite vi- prilika za koju radim pol svog života- i onda! paf! Beba! Ne, ne treba mi to sada. Nikako. Mislim da si nikada ne bih mogla oprostiti da Cambridge pati zbog toga. Da ne odem. Ne. Ali onda opet- nikada si ne bih mogla oprostiti niti abortus. Ne više. Uvijek ću ga podupirati, uvijek ću ga zagovarati, prije dvije godine bih ga i napravila, ali ne više. Danas, sa svoje 23 to naprosto ne bih mogla. Prilično sam sigurna da bih se popela na stol u ordinaciji. Ali sam i prilično sigurna da bih zbrisala s njega par sekundi kasnije. Dečko nije problem ovdje, on bi me zasigurno podržao štogod odlučila (vodili smo razgovor o hipotetskoj mogućnosti našeg djeteta) ali ja sam problem. Ja ne znam što bih napravila.
Onda sam se zamišljala s bebom u divnoj nam Engleskoj. Nije loša zamisao, ali sumnjam da je izvediva. I panika, panika, panika.
Pola sam se dana vrtila po stanu pokušavajući se natjerati da odem u ljekarnu. Vjerovali ili ne, tada me već počeo plašiti i izostanak plusića, a ne samo njegovo pojavljivanje. Tada sam si već zamislila život s hipotetskom bebom, i, što je najgore- svidio mi se. Naravno. Tako da sam opet bila u situaciji u kojoj gubim kakav god rezultat bio. Dovraga, to baš mora biti toliko komplicirano??

U 9 ujutro sam se počela spremati da odem u ljekarnu.
Oko 10 sam se odlučila tuširati.
Oko 11 sam sjela na net i na forumu tražila informacije o testovima trudnoće.
Od 12 do 1 sam razgovarala sa sestrom.
U 1 sam odlučila napraviti ručak.
U 2 sam jela ručak uz seriju.
U 3 je počela druga serija.
U 4 je počela treća serija.
U 5 sam gledala reprizu prve serije.
Oko 6 sam se napokon udostojala obući za izlazak iz stana.
U pola 7 sam sjedila na krevetu i zvala frendicu za malo ohrabrenja. Dobila sam ga i napokon, pola sata kasnije, izašla iz stana.
Krenuh u ljekarnu. A putem- opet ružičaste misli za obje od situacija i pokušaj pronalaska rješenja za obje od situacija.
U ljekarni nisu imali testa koji sam htjela, pa sam kupila neki za koji nisam nikada čula.
Onda sam išla do trgovine kupiti nekoliko stvari koje mi nikako nisu trebale. I hranu.
Onda sam došla kući, sjedila na kauču dok smo se kutija i ja poprijeko promatrale.
Nakon mahnite potrage za čašicom, došao je trenutak istine.

Prva crtica (test je bio na crtice, ne na plusiće) je rekla da je test proveden u redu. Sljedećih 5 minuta je bila muka.
Test i ja smo se poprijeko gledali, a ja sam čekala trenutak istine.
I došao je.

Nisam bila sigurna kako bih se sada trebala osjećati? Dobro? Loše? Sretna? Nesretna? I do tada sam bila potpuno podijeljena, sada mi je bilo još gore.
Odgovor sam dobila i što sada?
Sljedećih par dana sam se osjećala čudno i tu i tamo sam se hvatala za trbuh. Čudan osjećaj, kažem vam.
Osjećala sam se novo, ali nisam znala zašto. Ne toliko novo, zapravo...samo...znate da vam nešto visi u zraku, da postoji nešto, ali ne možete reći- to je to što me uznemiruje.
Onda sam shvatila što je to. Propuštena prilika, mogućnost koja je nestala s prigušenim Puf! Zapravo mi je i žao. Ali to ne smijem reći naglas.

Najvjerojatnije ćete postove ove blogerice sljedeće godine čitati iz mile nam Engleske. Prozorček je ipak ostao prazan.
(razvalila sam test da budem sigurna da se crtica nije negdje zavukla- nije, sigurno ).

(Nisam nestala opet, samo imam dosta duge pauze među postovima zbog ispita, stipendije itd itd. Postat će češći, samo mi treba vremena da se opet uhodam.)

06.07.2009. u 15:48 · Ostavi komentar (3) · Isprintaj · #