Budale i vjere - dječak bira subinu svijeta(Ivica voli Maricu)

Mrzim da ljudi rade budalu od mene.
Platio sam stanovitoj osobi , nazovimo ju Pčela radilica, da mi prevede priču na strani jezik. Dogovorili smo se o cijeni, i na dogovoreni dan sam joj poslao novac na račun. Prošlo je mjesec i po dana kada mi se ta osoba javila da mi je priča prevedena. Ja sam već bio na rubu živaca. To mi je bilo važno jer mi se otvorila mogućnost da objavim priču izvan okvira lijepe naše. U trenutku kada sam dobio njezin mejl već sam razgovarao sa starom da li je bolje da ju prijavim državnom inspektoratu ili financijskoj policiji. No, dobro. Prevela mi je priču. Kada sam otvorio file ugledao sam tekst koji mi se smiješio na nepoznatom jeziku. Sve je bilo super.
Dva mjeseca kasnije, danas, javlja mi se Grande Capo, urednik tih velebnih belosvetskih novina koje su se udostojile objaviti moj književni uradak i lik mi kaže dali ja mogu prevesti svoju biografiju na engleski jer Pčele radilice nema, gospođa je na godišnjem pa je nedostupna.
Whaaat!, dreknem ja na laptop. A, onda ga pomazim jer siroče nije krivo za to. Pa mu se izvinem, i naposljetku bacim na pod i izcipelarim kada već nije u stanju shavtiti svoje mjesto u svijetu.
Smiro sam se i napisao Grande Capou ovo:
I paid the Working Bee for a full translation and I intend to get the full value of my money

Nakon toga sam copy-pastea svoju biografiju u word i preveo ju na engleski.
Zbilja mrzim kada ljudi rade budalu od mene.
Biografija je bila na kraju priče. Nije ju mogla fulati. I, ako bi sada čekao da se žena javi, pitaj boga kada bi mi objavili priču. Fantastično.
Sutra mi dolazi Mrvica u posjet. Nikome nije čudno što će ona doći prespavati kod mene. Mami nije čudno, tati nije čudno, sestru tko jebe, Mrvici nije čudno(pitao sam ju), pa zašto bi onda bilo i meni čudno? Hmm, vjerojatno sam zastario, ali očekivao sam malo veće opiranje ovoj ideji jer smo se Mrvica i ja vidjeli samo jedanput u životu. Od tada pa do danas smo se čulu ohoho puta, tako da sam bio prisiljen pred sve većom ekonomskom propašću prebaciti Mrvici na vip-friends broj. Promjena je bila besplatna.
Daniela zbogom. Dobro došla Mrvice.
Sutra mi mala dolazi i imam još puno toga za napraviti.
Za početak bi trebao promijeniti posteljinu. Naime već mjesecima spavam na golom madracu, glave okrenute naopačke, poplona ispod leđa i pokriven dekom(ponekad). Jedna mi je jastuk ispod glave savinut(da ne padne na pod, jer ipak spavam na krivoj strani kreveta) , a drugi stručno presavijen ispod koljena. Od kada sam upotrijebio ovaj modus operandi sve ljepše i lakšem se zalječem u Morfejev zagrljaj. Noćne su se more smanjile na minimum. Mislim da sada imam jednu tjednu. Zakon.
Nadam se da se Mrvica neće šokirati kada vidi kutiju od šibica.
Kutija od šibica je naime moja soba.
Sami si provjerite kako izgleda.

Pjesme i pozdravi, Milica je Mrtva

Suicidalne glupe krave

Obozavao sam gledati samog sebe kako vodim ljubav s Opaticom. Snimali smo se sa kamerom njezina mobitela. Samo taj jedan put. Ona je zapocela s time. Uzela je moj nagi penis u ruku i snimila ga je kak se dize. Svijdelo mi se to. Oduzeo sam joj kameru i poceo sam snimati nas seks. Bila je preljepa na snimkama. Poslje sam jako uzivao kada smo ih zajedno pregldavali. Toliko da sam ih zelio uzeti sa sobom doma. Trazio sam ju da mi ih snimi na komp. Odbila je . Vec je s nikm napravila takv amaterski uradak, i ta je stvar zavrsila na netu. I naravno zbog toga nije zeljela vjerovati meni. Tesko mi je palo, ali reako sam joj da obirse snimke. Nisam to zelio. Bio sam si predivan u njima. Citao sam da se ljudi ne vole gledati kako se seve. Kako vide sve svoje nesvrsenosti, sve one stvari koje sakrivaju pred partnerom i pred samima sebi. Ja ne. Obozavao sam gledati svoje nago tijelo kako vodi ljubav s Opaticom. Okrenuo bi kameru u stranu i uhvatio samog sebe u profilu, uspravna i naga. Prsa bi mi se presijaval o znoja. Vratio bi kameru na nju i snimju kako podrhatava pod mojim udarcima. Bila je ljepa na snimci.
Jos uvijek na kompu drzim snimak samog sebe kako masturbiram. Nisma ga poslao na voajere. Nisu mi bili od mnogo koristi. Nisam dobo nikavu poruku ili cak nekakv kontakt otvorio. Isrica je bila bolja. Malo sam izgubljen gelde tog filmica. Steta bi ga bilo obirsati, a ipak ne mogu sam otak pustiti na net. Ne trebam se vise truditi na voajerima jer sam nasao Mrvicu. Naravno, to ne znaci da sam optimistican gleda nas dvoje. Prosla su me iskustva naucila da treba biti oprezan sa zenama. Ali, ona je otvorena i vidi se entuzijazam glede naseg odnosa, pa sam odlucio otvoriti oci, opustiti se i krenuti kamo god to vodilo.
Dolazi k meni u cetvratka. Trebam srediti svoju kutiju od sibica - malo usisati, malo pocisti, srediti krevet. Nadam se da nece dobiti zivcani slom kada vidi kako mi je soba malena.
Pitali su me zasto sam tako taman i depresivan cijelo vrijeme. Malo sam razmisljao o tome. Dosao sam do zakljucka da nisam naucen biti sretan, i kada me sreca slucano odvali s nogu, je fabricirati tragedije samo da se osjecam nezadovljno. To sam radio kada sam bio s Danielom u vezi, to sam ucinio kada sam obirsoa sve postove sa starog bloga i to skoro cinim sa Mrvicom. Krenuo sam u drugu negativnu stranu svog karaktera. Presao sam sa jednog uzorka ponasanja, na drugi, sto nije dobro, jer oboje vode spiralnom putanjom prema dolje.
Rjeci mi tesko dolaze ovih dana. Rijecitos me napusta. Hvatam se kako pkusavam izbaciti iz sebe nesto dovitljivo, a umjesto toga se blokiram. Iz usta mi izlaze samo nearitkulrani slogovi, smucane recenice i gluposti koje nemaju veze sa gramtikom i situaciji o kojoj je rijec. Kako mi je Athena Air jednom rekla : "Tvoje vrijeme tek prolazi". Mislim da je zena imala pravo , cini mi se da moj trenutak odlazi u nepovrati.
Tu se spusta zima. Dani su sve kraci , i hladniji. Tama sve prustinja i ulice sve praznije. Ljudi se povlace u svoje kuce, rijedje se nalaze i pocinje odbrojavanje do sljedeceg ljeta. Jos jedan zima tijekom koje cu se morati boriti sa porivom da si prekratim zivot.

Moderna poezija - dadaizam ljudske patnje

Iskrivljenost emocija, ogranicenje pisanja

Metabolizam mi je spor, jako spor. Napravio sam gresku i prespavao posljepodne, odmah poslje rucka. Probudio sam u usporen, negdje oko sedam sati. Ustao, pojeo jabuku i kupio cigarete - Ronhill Super Lights. Cigarete su mi u torbi, polupopusene.
Probudio sam se napuhan, i usporen. Noge me bole od previse spavanja, i butine mi se trzaju jedna o drugu. U staklenim povrsinama izgledam iskrivljeno.Opet sam se udebljao.
Patim od blogerske bolesti. Gubitka glasa. Novi mi indentitet ne pase. Onaj stari je mrtav. Sve zbog zene kojoj je vjerojatno stalo do mene. Ne vjerujem ljudima.
Kada neznas sto pisati opisi okolinu oko sebe. Opsi svoje sojecaje. Na svakoj stranici teksta svih pet sojetila trebaju biti spomenuti.
U pozadini cujem tutnajvu brodskog motora, galebovi su samo cvijuk u pozadini. Kada se potrudim cujem sum klime. U uredu je hladno i vlazno. Obliznje borovo stablo radi sjenu na ovom dijelu zgrade. Nemam pogled, ali barem mi je podnosljivo preko ljeta. Stol na kojem radim stoji u krivo. Drven je, naslonjen na jednu nogu koju svako toliko moram udariti da bi se izravnala. Okruzen sam papirima, jedan razbijeni auto, poplava i oluja nekoliko puta, pa naposljetku udarac nepoznatog motornog vozila.
Opatica mi se javila na mejl. Obecala mi je da me vise nece citati. Lagala mi je. Rekla mi je da sam u krivu i da nije spavala s nikim. Obecala mi je da ce me pustiti na miru. Rekla mi je da ju mogu nazvati. Kako ? Obirsao sam joj broj telefona. Obrisao sam joj adresu bloga, vise ga ne citam. Kaze da me ne zeli izgubiti iz svog zivota.
Koja glupost. Nestao sam vec odavno. Osjecam se jadno. Osjecam se prazno. Pokusao sam ju voliti i napraviti vezu s njom. Nije islo. Za nju sam bio samo prica. Objekt fabule za pricat prijateljicama oko kave. Ne svidja mi se to. Zato smo se razisli. Prazan sam izunutra. Razocaran. Kako se predati nekome u potpunosti kada te ovaj na taj nacin gleda. Oduzela mi je dio mene.
I sada mi kaze da ne zeli da nestanem iz njezina zivota. Da ju mogu nazvati kada zelim.
Ne zelim ju nazvati.
Ne zelim ju vise vidjeti.
Prazan sam iz unutra. Mrvica je jedina koja ce dobiti ono sto je preostalo od mene.
Stavio sam ju na nula kuna danas. Cesto se cujemo.
Dolazi u cetvrtak kod mene. Prespavat ce. Soba mi je mala. I kako smo oboje preko sto devedeset biti ce nam tijesno. Morat cu sloziti krevet i usisati sobu. Neke ce stvari izletjeti vani, moje knjige ce biti poslozene.
Shvacam sto je proslo krivo. Spoznao sam sto je uzrokovalao blogersku bolest. Gubitak glasa. Previse ljudi zna za ovaj blog. Previse njih me je zamolilo da ih ne spominjem.
Zato sam tako ukocen, limitiran.
Mirvici necu reci za ovu adresu. Nadam se da ce shvatiti. Ovo je nesto sto meni treba. Zadovoljstvo mi je sjesti svako jutro , ili ponekad navecer i napisati post. Uzivam u tome, i bio sam ponosa na ono sto radim. Sada vise nisam. Tekst mi tesko izlazi iz ruku. Recenice su mi bezveze. Nema duha i volje, smisao je u banani. Nisam toliko iskren.
Bojim se da cu se tesko vezati na Mrvicu. Bojim se da necemo uspjeti u nasoj vezi. Ona studira na tamnoj strani istre i trenira kosarku. Kada cemo se vidjeti? Ocekujem izdaje na svakom koraku. Preventivno bjezim, kao sto sam ucinio sa Plavom Slikaricom. Htio sam otjerati i Mrvicu od sebe.
Kako mogu pisati da mi ponekad smetaju dugi i cesti razgovori. Da li bi mi ona vjerovala da sam uzasno sretan i zadovoljan kada me nazove? Mislim da ne. Zasto bi mi itko vjerovao.
Sto da ucinim s njom?
Zelim voditi ljubav.
Zelim provesti noc u krevetu zagrljen s njom.
Zelim osjetii njezin miris i zagrijati njezino tijelo.
Zelim se brinuti o njoj, zabaviti ju i zastiti.

Panika i brisanja

Mislim da sam izdao samog sebe. Sklon sam tim napadima panike. Kada me je Daniela pritiskala da se oženimo, i istovremeno je stari opet počinjao pita, ne dolaziti na posao, i kada sam morao iči na državni ispit za zastupnika jednostavno bi se riješio svega čega se mogu. Otjerao bi Danielu, postao agresivan prema starom i svima oko sebe, a radio posao što sam manje mogao.
Jučer navečer sam imao isti takav napad panike.Uništi sam nešto s čim sam bio ponosa i zadovoljan. Nestalo, poput igre na kojoj sam radio dan i noć tri mjeseca. U jednom trenutku nesigurnosti, kada sam bio pred rubom jednostavno sam se okrenuo i pobjegao. Obrisao sam sve kopije sa diska i bacio sve papire koje sam napravio u smeće. Nestalo. Priče koje pišem. Ako, dobijem bilo kakvu negativnu kritiku od svojih test readera tu priču bacim u virtualni zapučak ili jednostavno obrišem. Čitavi sati rada, nestaju jednim klikom miša.
Ponekad se volim šaliti i povući paralelu između sebe i Kafke. Oboje smo studirali fakultete koje nismo željeli da bi zaradili lovu za kruh, mlijeko i kontracepciju. Oboje nismo studirali književnost, i oboje smo završili u osiguravajućem društvu. Kafka je imao sjebane odnose u obitelji, pogotovo s ocem. Dovoljno je pročitati Dvorac da bi se dobio uvid u njegovu seksualnost. Što mislite da bi se desilo na Kafkinoj samrti da je čovjek imao pristup modernoj tehnologiji kao i ja? Samo s jednim klikom miša mogao je izvršiti svoju posmrtnu želju.
Uništavam samog sebe na redovitoj bazi.
Kao svoj otac uživam prekomjerno u alkoholu, pa onda poslije bauljam ulicama klatareći se kao pijanac. Spavam sa svakom ženom koja mi je dala, bez obzira na godine.
Prestao sam piti. Prestao sam ševiti okolo.
Prije šest mjeseci, ili možda godina dana.
Moj je djed bio alkoholičar, otac mi je alkoholičar. Oboje su tukli svoje žene i maltretirali svoju obitelj. Ja pokušavam preskočiti generaciju. Došao sam do stanja da ne mogu imati erekciju ako se ne osjenčam apsolutno ugodno uza ženu. Kao što mi se nije digao kada sam trebao spavati sa Darkericom i kao što sam kiksao sa Opaticom, iako je naš odnos trajao duže.
Obožavam pitanja koja dobivam iz moje okoline.
I moje najomiljenije Ti samo voduu piješ?(ironičnim naglasakom) . Zbilja mrzim takva pitanja, i takve stavove. Zašto me svi žele napiti? Zašto mi svi guraju hranu u usta kada ne želim jesti? Zašto se ne bi izgladnjivao , zašto ne bi šijo samo vodu. I onda se zgražaju nad time što im ne želim reći razlog. Zar mislite da mi je ugodno reklamirati na sav glas nepoznatim ljudima da mi je stari alkos i da mi je najranije sječanje njega mame kako se malte u našem starom stanu i sebe koji utrčavam na sav glas derući se da prestanu. Nisam mogao imati više od dvije ili tri godine. Sestre još nije bilo.
Toga se najranije sječam. Kako to reći nekome tko nije doživio ništa u životu. Koji se zgraža nad grupnim seksom, i muslimanima. Ili tko misli da su svi alternativno odjeveni ljudi luđaci.
Kako nekog možeš definirati po glazbi koju sluša, ili kako se odijeva ili kojoj religiji pripada.
Miran sam i povučen, većinu vremena sam sam i ljudi misle da sam čudan jer se šećem navečer bez ikoga u društvu. Naime, ako niste čulu teška je povreda bontona šetanje bez barem jednog sušetača. Ako ste i vi jedan od takvih, dobro se pazite jer će vas moralna policija uhvatiti i baciti u neku crnu rupu bez dna kao što se desilo sa Dokonim Šetačem Raya Bradburyja. Možda imaju pravo. Sjećam se uzbuđenja koje mi je prostrujalo tijelom kada sam se potukao sa starim.
Nisam više želio trpjeti njegova sranja.
Sada me zove nasilnikom. Valjda i jesam.

Novi počeci, noć je bila puna gluposti

Nemam sedamnaest godina i najbolje prijatelje koje jako volim. Kada izađem ne pijem niti radim gluposti. Kada vozim pratim ograničenja. Drogiram se povremeno, većinom travu. Ono što sam i što mogu s relativnim ponosom priznati su čitav niz gluposti iza sebe.
Dao sam svoje informacije krivoj osobi. Ta ona osoba nije ništa učinila s njima. Nije imala vremena, ali postojala je mogućnost da moj identitet otkriju ljudi u mojem gradu. Obitelj i ja smo skrivali naše prljave tajne toliko dugo vremena. Nisam želio ni da postoji mogućnost da ih otkriju, da se šečem gradom na posao i da ljudi bulje u mene i šapuću mi iza leđa. Ovo je mali grad , ne želim opet pobjeći na pet godina.
Rekao sam da želim nestati sa scene. Da se pozdravljam. Izgovorio sam sudbonosno : Zbogom. Istina je da ne mogu. Nisam uspješan u poslu, nisam uspješan u svom pisanju, nisam uspješan na faksu i u svom privatnom životu. Ali, ono što me je veselilo je bilo pisanje svog bloga. Imao sam preko pet tisuća posjeta i ljude koji su me razumjeli. A, onda sam učinio glupost.
Da, se razumijemo ta cura, moja Plava Slikarica, nije učinila ništa. Možda nikada i ne bi. Ali, mene je uhvatio strah. Strah od nepoznatog, od prevelikog rizika. Obrisao sam sve postove koje sam ikada napisao. Trajalo je to nepunih pet minuta. Na slušalici sam imao Mrvicu. Slušala me je kako u bljezgarim gluposti na telefon. Doći će ovaj tjedan. Dok sam ležao na krevetu, osjećajući se naizmjence jadno što sam obrisao blog i što sam se otkrio Plavoj Slikarice, zaželio sam se priljubiti uz njezino tijelo, zagrliti ju i udahnuti njezin miris.
Ja sam ona vrsta gubitnika koja odustaje od svega odmah na početku. To mi je mama rekla nakon što sam odbio sudjelovati u jednom njezinom projektu. Ali, imala je pravo. Ja jesam vrsta gubitnika koja odustaje od svega. Obrisao sam svoj blog i ostavio sve ono što sam napravio, kao da nije nikada postojalo. Sva moja osobnost izbrisana klikom miša. Odgurnuo sam Danielu od sebe jer se nisam mogao podnijeti. Jučer sam skoro napustio svoju Larp ekipu jer sam se malo zakačio sa Keeperom , ili sam nazvao Mrvicu i rekao joj da se više ne možemo vidjeti jer sam se osjećao kao najveći gad na svijetu, kreten i gubitnik i nisam želio da bude s takvom osobom. A, samo sam želio naći nekog s kim ču biti sretan skupa. Za koga ću se brinuti, i koga ću grliti i maziti.
Započinjem svoj virtualni život ispočetka. Vračam se u zajednicu nakon prospavane noći odvojenosti. Nisam mogao ne pisati više, iako sam se htio maknuti i jer sam na naslovnici ugledao post blogerice s kojom sam spavao, za koju sam gajio osjećaje i koja je spavala istovremeno sa dva druga blogera s kojim se našla. Ili tako nagađam.
Nisam emocionalno zreo . Ne znam se nositi sa bivšim ljubavima i njihovim životima. Zato bježim od njih, od svega što me je povezivalo s njima. Tako ostajem bez ljudi u životu.