Novi počeci, noć je bila puna gluposti

Nemam sedamnaest godina i najbolje prijatelje koje jako volim. Kada izađem ne pijem niti radim gluposti. Kada vozim pratim ograničenja. Drogiram se povremeno, većinom travu. Ono što sam i što mogu s relativnim ponosom priznati su čitav niz gluposti iza sebe.
Dao sam svoje informacije krivoj osobi. Ta ona osoba nije ništa učinila s njima. Nije imala vremena, ali postojala je mogućnost da moj identitet otkriju ljudi u mojem gradu. Obitelj i ja smo skrivali naše prljave tajne toliko dugo vremena. Nisam želio ni da postoji mogućnost da ih otkriju, da se šečem gradom na posao i da ljudi bulje u mene i šapuću mi iza leđa. Ovo je mali grad , ne želim opet pobjeći na pet godina.
Rekao sam da želim nestati sa scene. Da se pozdravljam. Izgovorio sam sudbonosno : Zbogom. Istina je da ne mogu. Nisam uspješan u poslu, nisam uspješan u svom pisanju, nisam uspješan na faksu i u svom privatnom životu. Ali, ono što me je veselilo je bilo pisanje svog bloga. Imao sam preko pet tisuća posjeta i ljude koji su me razumjeli. A, onda sam učinio glupost.
Da, se razumijemo ta cura, moja Plava Slikarica, nije učinila ništa. Možda nikada i ne bi. Ali, mene je uhvatio strah. Strah od nepoznatog, od prevelikog rizika. Obrisao sam sve postove koje sam ikada napisao. Trajalo je to nepunih pet minuta. Na slušalici sam imao Mrvicu. Slušala me je kako u bljezgarim gluposti na telefon. Doći će ovaj tjedan. Dok sam ležao na krevetu, osjećajući se naizmjence jadno što sam obrisao blog i što sam se otkrio Plavoj Slikarice, zaželio sam se priljubiti uz njezino tijelo, zagrliti ju i udahnuti njezin miris.
Ja sam ona vrsta gubitnika koja odustaje od svega odmah na početku. To mi je mama rekla nakon što sam odbio sudjelovati u jednom njezinom projektu. Ali, imala je pravo. Ja jesam vrsta gubitnika koja odustaje od svega. Obrisao sam svoj blog i ostavio sve ono što sam napravio, kao da nije nikada postojalo. Sva moja osobnost izbrisana klikom miša. Odgurnuo sam Danielu od sebe jer se nisam mogao podnijeti. Jučer sam skoro napustio svoju Larp ekipu jer sam se malo zakačio sa Keeperom , ili sam nazvao Mrvicu i rekao joj da se više ne možemo vidjeti jer sam se osjećao kao najveći gad na svijetu, kreten i gubitnik i nisam želio da bude s takvom osobom. A, samo sam želio naći nekog s kim ču biti sretan skupa. Za koga ću se brinuti, i koga ću grliti i maziti.
Započinjem svoj virtualni život ispočetka. Vračam se u zajednicu nakon prospavane noći odvojenosti. Nisam mogao ne pisati više, iako sam se htio maknuti i jer sam na naslovnici ugledao post blogerice s kojom sam spavao, za koju sam gajio osjećaje i koja je spavala istovremeno sa dva druga blogera s kojim se našla. Ili tako nagađam.
Nisam emocionalno zreo . Ne znam se nositi sa bivšim ljubavima i njihovim životima. Zato bježim od njih, od svega što me je povezivalo s njima. Tako ostajem bez ljudi u životu.