utorak, 08.11.2005.
Srecha...
Trenutak koji proleti i ode u nepovrat a da se poslije pitamo da li je zaista i postojao ili je bila samo opsjena, nasha izmishljotina zbog opchinjenosti idejom o vjechitoj, beskrajnoj i bezuslovnoj ljubavi... Zaljubljeni u samu ideju o takvoj ljubavi...
A shta kad shvatimo da je sve bila lazh, kad sve u shta smo vjerovali padne i krene da tone sve dublje i dublje? Shta kad shvatimo da nasha ljubav nije bila uzvrachena i da je sve bila samo varka u koju smo zheljeli da vjerujemo i da smo se prevarili? Shta kad se osjetimo povrijedjeni, izdani, prevareni, sami...?
Sve je uzalud... uzalud smo voljeli nekoga ko to nam to nije mogao uzvratiti i nemamo pravo da se ljutimo, srce ne bira i ne pita koga che zavoljeti...
Zatvoriti svoje srce, zakopati to negdje duboko u sebi i krenuti dalje...onako kako to znamo i umjemo... jer gdje nema ljubavi nema ni nade... I shutiti... nestati zauvjek.
A boli, jako boli dok naviru sjechanja...chezhnja...osjechaj nedostajanja... a nema ni dodira... mirisa... rijechi... ni glasa... ni proklete razglednice...
- 12:31 -
subota, 05.11.2005.
..."oprostichu joj sve.. nisam ja supermen, pa da mogu to na ledjima da ponesem..."
Mislim da ima stvari o kojima mogu pisati sada.. i poslije.. mozhda... ili vishe nikada. Oprosti shto sam tako iskrena, ali moj zhivot nije novchich i ne zhelim vishe da se brinem za svoje rijechi.
A unaprijed znam da su ovo tuzhne rijechi izgovorene glasno u tishini.
Izabrala sam odavno ovaj put, da dajem i gubim, sve dok se ne izgubim u svemu tome. Opredijelila sam se za hrabrost kao drugo ime za ljubav. A za ljubav s tobom bila mi je potrebna ta hrabrost kao za avanturu.
Osjechanja su se nekada otvarala ispred mene kao one chudne shkoljke koje se otvaraju samo nochu. I nechu da sebi dozvolim sada da se pitam chemu ljudski zhivot ako se chitav daje samo za tren zakashnjelog saznanja.. objashnjenja..
Trenutno se samo pitam.. zar je se moglo biti onoliko nesretan, a prezhivjeti?
Mozhda je moja ljubav prema tebi bila neshto neshvatljivo drugima, ali meni je bilo sve sasvim jasno i tada... voljela sam te mnogo vishe nego shto te dvije male rijechi mogu i da znache...
I josh uvjek te ..... Boli me samo to shto su moje rijechi bespomochne pred zhivotom, i sudbinom. Ponekad pomislim da pretjerujem u osjechanjima. I bash zato mislim da bih trebala ubijati proshlost sa svakim novim danom shto se radja. Izbrisati je da ne boli.
Lakshe bih podnosila dan shto traje. I ne bih ga vishe mjerila onim shto ne postoji...
ti raduj se a ja sam tu da samujem...
Kad jednom vrata zatvorish od bola nadji sklonishte
jer kasno je da kazhesh mi da volish me...
Kad odesh daj nek to bude zauvjek
znam nechu ja dvaput zhivjeti..
kad odesh bar taj osmjeh ostavi
da znam kao ti lagati..
Tu nema puno mudrosti kad sve je golo do kosti
ti odlazish ja ostajem da tugujem
kad jednom bolje pobjedish ti nemoj puno slaviti
jer morash ti josh uchiti voljeti...
Kad odesh daj nek to bude zauvjek... znam nechu ja dvaput zhivjeti...
- 10:15 -
petak, 04.11.2005.
Istina je onoliko istina koliko taj koji je chuje zheli da vjeruje u nju...
Ovo je jedna od onih nochi kad se osjechate da ste na samom dnu, a u stvari neki vam glas govori, glas koji ne prepoznajete jer vam je stran.. a i imate ih suvishe u svojoj glavi tako da ne znate da prepoznate koji je koji... da li je to govor onoga koji zhelite da chujete, ili govor koji treba da chujete.. da ste upravo na vrhu... jer kad ste na samom dnu tad ste najjachi a da toga niste ni svjesni.. jer tad po nekoj logici trebalo bi da budemo goli pred svojim zhivotom, da nam je u isti mah svejedno i sve toliko vazhno, samo da je na nama da se odluchimo kojoj chemo partiji pripisati glasachki listich.. onoj shto pobjedjuje ili onoj koja che nas za minut... koji nas mozhe zhivota koshtati.. zaslijepiti svojom slatkom sebichnoshchu prema nama samima...
slabosti uzak je put, tu nema mesta za sve
ne pazish i nema te...
NE SMEM DA SE ZALJUBIM U TEBE
KAD VECH STRADAM NEKA BUDE PAMETNO
SVE SHTO RADIM RADIM PROTIV SEBE...
PRVI PUT KAD PREDJESH SE U REDU JE
DRUGI PUT SI GLUP ILI BUDALA...
ja sam bash takvog chekala...
- 13:12 -
četvrtak, 03.11.2005.
...to je moja istina...
Izvini.. znash da je to jache od mene... Vjerujem da znash i da si uvjek znao. Ne mozhesh pobjechi od sebe. Probala sam. Jucher sam vidjela da nisam. Da nechu nikada. A to je tako jebeno rizichno. Strah me je toga. To je ono zlo shto te vuche sebi a ti niti hochesh niti mozhesh da se okrenesh na drugu stranu. Nedostaje.. mi.. mnogo.
Znam da znash.
I osjecham se tako jebeno promasheno u ovom trenutku. Pomalo mi je i zhao.
Ironichno je kako su se uloge okrenule. Opet smo na istom, na zamjenjenim mjestima. I nikada nechemo biti na istom. Uvjek tu negdje, uvjek na dohvat ruke... a nikada na dodiru. I znamo to oboje. A opet je jache od mene.
Uradi ti ono za shta ja nemam snage...
Bozhe, bozhe shteta za nas oboje
Sve bi bilo mozhda i drugachije
Da smo se ranije sreli ti i ja
Nisi smijela nikada
Ptico malena
Iz moje ruke ni jesti, ni vodu piti
Jer ja nosim jedan tuzhan ugarak
Negdje na dnu grudi
I ovo lice stranca i hiljadu bora
I jedan ruzmarin koji ne vene
Bjezhi bjezhi od mene
Bjezhi bjezhi od mene
- 14:46 -