Mislim da ima stvari o kojima mogu pisati sada.. i poslije.. mozhda... ili vishe nikada. Oprosti shto sam tako iskrena, ali moj zhivot nije novchich i ne zhelim vishe da se brinem za svoje rijechi.
A unaprijed znam da su ovo tuzhne rijechi izgovorene glasno u tishini.
Izabrala sam odavno ovaj put, da dajem i gubim, sve dok se ne izgubim u svemu tome. Opredijelila sam se za hrabrost kao drugo ime za ljubav. A za ljubav s tobom bila mi je potrebna ta hrabrost kao za avanturu.
Osjechanja su se nekada otvarala ispred mene kao one chudne shkoljke koje se otvaraju samo nochu. I nechu da sebi dozvolim sada da se pitam chemu ljudski zhivot ako se chitav daje samo za tren zakashnjelog saznanja.. objashnjenja..
Trenutno se samo pitam.. zar je se moglo biti onoliko nesretan, a prezhivjeti?
Mozhda je moja ljubav prema tebi bila neshto neshvatljivo drugima, ali meni je bilo sve sasvim jasno i tada... voljela sam te mnogo vishe nego shto te dvije male rijechi mogu i da znache...
I josh uvjek te ..... Boli me samo to shto su moje rijechi bespomochne pred zhivotom, i sudbinom. Ponekad pomislim da pretjerujem u osjechanjima. I bash zato mislim da bih trebala ubijati proshlost sa svakim novim danom shto se radja. Izbrisati je da ne boli.
Lakshe bih podnosila dan shto traje. I ne bih ga vishe mjerila onim shto ne postoji...