Srecha...
Trenutak koji proleti i ode u nepovrat a da se poslije pitamo da li je zaista i postojao ili je bila samo opsjena, nasha izmishljotina zbog opchinjenosti idejom o vjechitoj, beskrajnoj i bezuslovnoj ljubavi... Zaljubljeni u samu ideju o takvoj ljubavi...
A shta kad shvatimo da je sve bila lazh, kad sve u shta smo vjerovali padne i krene da tone sve dublje i dublje? Shta kad shvatimo da nasha ljubav nije bila uzvrachena i da je sve bila samo varka u koju smo zheljeli da vjerujemo i da smo se prevarili? Shta kad se osjetimo povrijedjeni, izdani, prevareni, sami...?
Sve je uzalud... uzalud smo voljeli nekoga ko to nam to nije mogao uzvratiti i nemamo pravo da se ljutimo, srce ne bira i ne pita koga che zavoljeti...
Zatvoriti svoje srce, zakopati to negdje duboko u sebi i krenuti dalje...onako kako to znamo i umjemo... jer gdje nema ljubavi nema ni nade... I shutiti... nestati zauvjek.
A boli, jako boli dok naviru sjechanja...chezhnja...osjechaj nedostajanja... a nema ni dodira... mirisa... rijechi... ni glasa... ni proklete razglednice...
Post je objavljen 08.11.2005. u 12:31 sati.