petak, 29.04.2005.
Vidish...
..ne vjerujem u vjechni zhivot dushe poslije smrti. Ja sam odrasla u vrijeme svega onoga ...kao i ti, naravno. Zato je ovaj moj razgovor s tobom pomalo i besmislen, jer ako ti ne postojish, ja pricham u vjetar.
Tebe ne boli mnogo briga shto mene, kad me pitaju za tebe, presijeche i stegne ispod grudi kao kad udjesh go u hladnu rijeku u sred januara... i shto moram prvo da uhvatim dah i da se svim silama trudim da pokazhem da mi nije nishta, i da nekako progovorim rechenicu-dvije u „cugu”, a da to kao izgleda „normalno”.
I onda skrechemo na drugu temu, a taj koji je pitao se izvinjava shto je pitao, a ja ga uvjeravam da je sve ok. Milion puta ponovljena scena... i dalje se ponavlja.
Jebem li ti sunce glupo! Bitno je da si ti svoj problem „rijeshio” a nas koji smo iza tebe ostali, ko nas j...
Ma ...jebi se i ti i ta tvoja luda glava; samo si nam muku napravio, koja nikad neche prochi
neke stvari su prirodne i sa njima se chovjek pomiri, ali neke, brate, nisu prirodne i ne znam kako se s njima pomiriti.
Ako kojim sluchajem taj vjechni zhivot dushe postoji, sreshchemo se pa chemo raschistiti neke stvari.
Trenutno imam samo jednu poruku za tebe - jebi se!
- 09:26 -
četvrtak, 21.04.2005.
Ponovo se javljaju neka instant prijateljstva, neki ljudi koji che otichi, neshto odnijeti, neshto ostaviti... ne promjeniti me.
Prepoznaju na mom licu samo bore smijalice, dive se snazi, hvale davno zaboravljene sitnice koje ni sama vishe ne primjechujem.. smijemo se nekim shalama koje samo mi u nashem instant kosmosu razumijemo, grlimo se, chak im dopushtam da mi tepaju... a zaboravichemo se kao da nikad nismo postojali i jednom kad se sretnemo nechemo imati shta da kazhemo jedni drugima...
Pomalo sam tuzhna zato shto to znam. Po malo sam potajno ponosna na to shto znam prije njih da smo i oni i ja jedni drugima unaprijed izgubljeni. Izgubljeni na nekom propushtenom pozivu, na nekom nedolasku, na nekom pogreshno shvachenom loshem danu, na nekuim susretima instant zhivota sa stvarnim zhivotom... Oni che biti razocharani mozhda kad najednom pred njihovim ochima posivim, ja nechu, jer znam, desilo se vech toliko puta...
Ispunjavamo dane jedni drugima, ispunjavamo zhivote, popunjavamo praznine umjesto nekih koji su otishli, koji su nashi zauvijek, chiji osmijeh treperi u toplom ljetnom danu, chije suze chujem kako padaju na jastuke i odjekuju, chije ruke nisu hladne, nekih koji su zauvijek nashi...
Lagala bih kad bih ti rekla da mi je svejedno, da me zagrljaj ne ugrije, da ne pozhelim na trenutak da pred njih saspem sve tajne, sve priche, da im odgovorim na sva pitanja, da im pokazhem ovo ludo srce koje voli za dva zhivota... ali ne smijem, bojim se otichi che i odnijeche ga sa sobom u neke nepoznate sobe, u neke tudje gradove i shta che ono ovako ludo i naivno samo, bez mene? Ko che mu kupiti masku da ga grije, ko che ga pustiti da voli i kada smije, i kad ne smije? Ko che ga hraniti mrvicama sreche, ukradenim poljupcima?
- 08:33 -
ponedjeljak, 11.04.2005.
Ponovo pada kisha.
Nebo olovno. Niski oblaci... chini mi se mogla bi ih dodirnuti.
Provuchi prste kroz gustu tamu. Osjetiti nebeski dah na licu svom.
Kishu sam uvijek voljela. Mislila da kako sve u svemiru ima svoje zasluge i svrhu, pa tako i ona. Osim shto napaja gladna polja, osim shto pere oblake od smoga, maska je suzi nechijoj...
I sada bih, kao malena djevojchica, odbacila cipele i trchala bosa po lokvama, da rashladim zhelje i umorim dushu... sve dok ne opere ovaj chudan osjechaj, nov, a tako poznat, blizak.
Ne, nisam ovo ja.
Pretochene rijechi kroz dushu nekog meni nepoznatog. Neko ko je do sada bio sasvim daleko, ali ko je uvijek bio djelich mene. Dio mog zhivota. Skrojen da se savrsheno uklapa u ono shto osjecham, ali vjechno uspavan u nekom drugom svijetu, do sada meni nedostupnom.
Da li se kroz vrijeme mjenjamo i mi ili su to samo nagomilana zhivotna iskustva?
Da li je moguche da smo stvoreni od razlichih lichnosti?
Koja od njih sam ja?
Mozhda sam nochas obechala malo sebe, dugo o tome razmishljala...i usnula. A zashto si u snove doshao, kad znash da ja ne mogu kroz njih do tebe?
"..trebalo bi ubijati proshlost sa svakim danom shto se ugasi. Izbrisati je, da ne boli.
Lakshe bi se podnosio dan shto traje, ne bi se mjerio onim shto vishe ne postoji.
Ovako se mjeshaju utvare i zhivot, pa nema ni chistog sjechanja ni chistog zivota.”
- 03:50 -
četvrtak, 07.04.2005.
Sve che biti u redu, vjeruj mi. Jednog chesh se dana probudit i shvatit da je sve na svome mjestu. A gdje chemo mi biti, to je jedino shto nije vazhno.
U pravu si ti.
Mozhda i nije vrijedilo.
Ali na zhalost, da se nije desilo, bili bi siromashniji za 4 godine osjechanja ljubavi.
Bar s jedne strane.
Jedino me interesuje...
da li je to tebi ikada ishta znachilo?
Ili je to samo dio.. "bila jednom jedna... u nizu.."
Puno pozdrava.
Stiglo je proljeche. Vech odavno.
- 14:55 -
utorak, 05.04.2005.
Gledam kroz prozor. Opet neki jebeno tmuran dan. Jesen je. Ko fol radim. Radim, a ne znam shta. Ne da mi se. Milion stvari mi se mota po glavi. Kao i uvjek. Muka mi je vishe od ljudi, pogotovo s ovom jesenjom depresijom. Valjda svi polude kolektivno. Ne'am pojma koji im je vrag. Svako ima svoju neku boljku. Svako ima neku ranu. Svako u nekim problemima. Ne znam jel' i mene to deprimira, ili sam ja chisto onako depresivna sama po sebi. Ma jesam kurac. Nisam ja depresivna. Nije meni nishta. Najgore je kada te tudji problemi poklope. Kada mislish o njima da ne bi mislio o svojima. Jer kada bi se svojih dotakla, crno bi postalo josh crnje, a jesen josh hladnija.
Da ti kazhem da stalno mislim na tebe, lagala bih ti. Ne mislim vishe o tebi, niti o nama. Niti o onome shto bi bilo kad bi bilo.. Sjetim se samo mozhda kada prochitam neku tuzhnu prichu, kada chujem neku glupu pjesmu. Ako i tada. Jebiga. Dodje vrijeme kada se odraste, mada ja u tome kasnim. Davno se trebalo odrasti i shvatiti kako zhivot nije onakav kakav mi mislimo da jest kad smo djeca. Kada josh uvjek imamo neke svoje ideale koji u stvari nisu ni vrijedni tog naziva. Koje trebamo zapisati u neku svesku i staviti na dno ladice i zaboraviti, jer u realnosti, to nam neche donjeti nishta.
Ispalo je da si bio u pravu. Da che sve vremenom prochi. Da che mi biti i bolje i lakshe. Bio si u pravu. Nisam ti vjerovala, a ispalo je da je to shto si rekao i jedina istina, jedina koju si mi ikada poklonio. Ne chitam vishe tvoj horoskop. Tvoje ime mi ne znachi nishta. Ne sjetim te se kada povuchem prvi dim prve cigarete iz paketa. Niti zadnje.
Tek kada se osjechaji smire, chovjek shvati.. pogleda na proshlost pod nekim sasvim drugim svjetlom, i pita se "da li je bilo vrijedno?". A jeste.
- 04:33 -